Židov
Iz jugoslavenskih zemalja.
U eri slobode...
Počinjemo sa objelodanjivanjem materijala o tome, kako si neki u Hrvatskoj zamišljaju slobodu. Narodni porez. Mlada država treba novaca. Nema sumnje, svaki jepatrijota dužan već u vlastitom interesu —, da se u to ime oporezuje što više i da dade što brže. Uzdržavanje reda stoji novaca, treba ih na svaki način namaknuti. Bilo bi ispravno, da se odmah raspisao narodni porez. Pošlo se drugim putem. Traži se dobrovoljni porez. Čovjek bi mislio, da su svi društveni, građanski i narodni slojevi pozvani, da u tu svrhu razmjerno jednako đoprinašaju. Nu proglasi financijalnog odsjeka N. V. i novinski komunikeji upravljeni su u prvom redu i gotovo isključivo na trgovce, industriju i banke. Pravi se mala presi ja pozivajući trgovce, koji su se za rata „lihvarski" obogatili iz „narodnih žuljeva", da darivanjem za N. V. „umire" javnost. Dužnost davanja propovijeda se osobito „nenarodnim" elementimatrgovcima. Nigdje jedne riječi o Židovima. Nu sve je to upereno protiv Židova. Rezultat pokazuje, da je tome tako. Do 50% svih prinosa dolazilo je do nedavna od Židova. Kod većih darova iznad K 1000. ili iznad K 5000. — čine Židovi 65% —80°1 0 svih darovatelja. Ne zato, što bi to odgovaralo razmjeru njihove imovinske snage. Nego zato, što Židovi kud i kamo lakše davaju od nežidova; jedno, jer ih na to nagoni patrijotizam i razunmijevanje potreba; drugo, jer osjećaju presiju; treće, jer nežidovi ne će da dadu. Banke su premalo dale, mnoge uopće još ništa ne đadoše. Jednako i „narodni" trgovci još ne daju, nemaju povjerenja, što li? „Siromašno" seljaštvo, koje je za vrijeme rata isplatilo sve dugova i povećalo svoj zemljišni posjed, ne daje ništa, misli, da ga se poziv N. V. ne tiče jer se taj obraća u prvom redu na one privredne krugove, kojima seljaštvo ne pripada, i jer se neprestano govori o „siromašnom" seljaštvu. Pa ipak se nitko ne zgraža, da tolik dio naroda dezertira u toj narodnoj stvari. Nitko ne upire prstom na novčane zavode i „narodne" trgovce, koji ne čine svoju dužnost. To su „domaći" elementi, pa ih se pušta na miru. A harangira se samo protiv „tuđinskih" lihvara, premda imađe kud i kamo više „domaćih" iihvara, (Lika, Dalmacija), prema kojima bi se tuđinske lihvare moglo smatrati anđelima altruizma. Nije čudo, da kraj takove vrsti propagande na „dobrovoljnom" porezu za N. V. ne samo nije unišlo dovoljno novaca za podmirivanje potreba, nego da je unišla upravo sramotno malena svota. U Varaždinu dali su Židovi oko 80°| 0 svih prinosa. Veliki župan grof Franjo Kulmer držao je, da su Židovi premalo dali. Dozvao je predstojnika varaždinske židovske općine, Brocha, i rekao mu po prilici: „Židovi su veoma malo dali. Tako ne ćete umiriti narod". Varaždinski rošhakahal drhtao je od straha. Izmucao je, da su Židovi mnogo više dali od svih drugih i pitao, koliko bi još imali dati.. „250.000. — kruna!" Brochu se zamračilo pred očima. Gdje da skupi toliku svotu? „Sigurnosna služba stoji mnogo novaca.
Ako ne skupite taj novac, mi Židove ne ćemo moći braniti" veli plemeniti grof čuvar reda i zakona. I započe iznovično, sabiranje kod Židova. Skupilo se 160.000 K, „Nije dosta!" Ajde još jedanput. Postigoše K 200.000.—. „Još uvijek fali K 50.000!“. I zaređaše ponovno po židovskim kućama, dok ne dotjeraše do K 250.000. —. Onda je varaždinski vel. župan slavodobitno javio u Zagreb, da je „patrijotično" građanstvo Varaždina sakupilo ogromnu svotu na dobrovoljnom porezu. U Bjelovaru i a nekim drugim mjestima također se posebice „šarafilo" Židove. Gospođe, koje su obilazile po kućama, otklanjale su darove od više hiljada kruna kod pojedinih Židova s riječima: „Time ne ćete umiriti narod, znate kako je." Redovito je ta presija uspjela.
Pljačkanja. Gdjegod je bilo pljačkanja, nastradali su Židovi i to svi Židovi onih mjesta. Židovi umakoše pljački samo u onim mjestima gdje ih nije bilo. Isprva se nastojalo prikazivati, kao da nigdje nije bilo protužidovskih izgreda, kao da se radilo samo o reakciji gladne mase protiv svih izrabljivača bez razlike narodnosti i vjere. Pomalo se saznalo, da su u mnogim mjestima izgredi bili doista samo i isključivo protiv Židova. Od onda ne prestaju pokušaji štampe, da to protumači i opravda. „To je provala narodnoga orgorčenja protiv lihvara Židova!“ Nije istina! Pa ma koliko se trudili, ne će im uspjeti, da zabašure istinu. A ta je: Bijes mase nije provalio. Ne radi se tu o svetom orgorčenju, ni o osveti, ni o gladu naroda. Štampa, inteligencija i činovnici huckali su narod kroz godine i mjesece, a naročito zadnjih tjedana protiv Židova. Dali im oružja i rakije. Pogrom je počeo. Ako u mnogim mjestima pogrom nije ostao ograničen samo na Židove, to nije krivnja ispiratora tih pogroma. Ako su gdjgdje nastradali i bilježnici, popovi, veleposjednici i nekoliki nežidovski trgovci, znademo, da to nije bilo u računu provoketera, jer svi ne znaju računati i ne misle dalje od nosa. Držali su, da se pijana rulja dade u svome bijesnilu zaustaviti pred nežidovskom imovinom. Prekasno su opazili, da s ne će samo oduzimati, nego da će se i uništavati ogromne količine hrane, koje su narodu potrebne za život; da se uništava narodna imovina, oštećuje i otešćava promet i ugrožava mlada država i nova sloboda. Vjerujemo, da mnogi danas žale te đogođaje. Ne iz ljubavi ili samilosti ili pravdoljublja prema Židovima, nego jer vide užasne posljedice tih zuluma. Hoće li ih to opametiti za budućnost? Bojimo se, da ne će. U Pakracu zatražili su Židovi predviđajući pogrome da se osnuje narodna straža. Odbija se. Traže puške za sebe. Odbija se premda imade se raspolaganje 120 pušaka. Nakon što su opljačkani svi židovski dućani i masa pokazuje volje, da malo „uredi" nežiđovske dućane, tek onda se obrazuje narodna straža i protjera pljačkaše. U Daruvaru ne razbijaju samo židovske dućane nego i privatne stanove, pa i one sirotinje, nadalje odvjetničke pisarne. Nekoliko dana nnaprijed znade se za po-
grome, nu ništa se ne čini. „Lupat će se samo malo po Židovima". Inteligencija sudjeluje u pljački. Gospođe i gospođice iz najboljih krugova idu sa pijanom ruljom. Tko od inteligencije sam ne pljačka, stoji po strani, veselo gleda, što se zbiva, bodri pljačkaše povicima i kupuje jeftino ukradene stvari. „Plemenitiji" imućni nežidovi daju Židovima sklonište za sto kruna preko noći. U Požegi isto. Slučajno, zabunom nastrada i koja nežidovska radnja. Nakon što je fukara svoj posao svršila, ta ista fukara osniva narodnu stražu. Ali traži, da se židovske časnike njih 8 makne iz Požege. Ili da ih se degradira. Neka služe kao prosti vojnici. Na prijavak kapetana Metzgera određuje vojno zapovjedništvo 1. u Zagrebu (na telefonu natporučnik Aranitzky), da se židovski časnici imadu premjestiti iz Požege. U Koprivnici, Dugomselu i u drugim mjestima Radić podučava narod: „Nemojte za Boga uništavati! Zašto bi uništavali, što je vaše? Nije dosta, da Židove opljačkate, treba im kožu oderati. Došli, su s pinklom, neka i s pinklom otiđu. Otjerajte ih, onemogućite ihl" U tom smislu piše i seljački „Dom", a tako se govorilo i usred Zagreba na skupštinama seljačke stranke. Zato pogromi u cijeloj Podravini. Fale nam izvješća iz mnogih mjesta. Da spomenemo samo neka, gdje su Židovi do košulje opljačkani; Virje, Gjurgjevac, Novigrad, Kloštar, Pito mač a, Dugoselo, Slatina, Belišće, Virovitica. Djakovo, Ilok, Dalj, Našice. „Narod je progovorio!" Lažete! Ne pogrđu j te nar od a, koji nije gori od drugih! Progovorila je njegova trula, opaka „inteligencija!“ Nije istina, da su Zidovi narod opajali rakijom. Opijali su ga oni, koji su ga vječno podržavali u neznanju: „narodna" inteligencija i „narodna" birokracija, vjerne sluge Khueneve, koji ne razumiju i ne zavređuju slobode. Oni isti, koji su taj narod uvijek dobavljali pokojnoj monarkiji kao „kanonenfutter" u borbi protiv slobode naroda.
Štampa. Ona imade svoj udjel, da je došlo do pljačke. Nije čudo, da hoće krivnju baciti na druge. Pokušava, da okrivi izravno opljačkane Židove. Ne ćemo da pobijamo sve laži, što se u tome dnevno iznose. Tješi nas, da joj nikako ne uspjeva, prikazati tu pljačku znacima kulture i junaštva. Svaki se bolji čovjek danas stidi nad tim pisanjem štampe. Jer je svakome jasno, da se tako piše protiv boljega znanja i uvjerenja. Nu ima tu jedan momenat, koji nas zabrinjuje. Gdje se provode istrage, tamo dakako Židovi prijavljuju svoju štetu, a odavaju kolovođe i pljačkaše, koliko su im poznati. Dakako; istrage provađaju civilne i vojničke oblasti. To nijesu Židovi, jer ih nema u oblasti. („To bi nam još trebalo!") Ipak u novinama prikazuju, keo da Židovi provađaju istrage, kao da Židovi vrše oštar sud nad narodom, kao da Židovi čine pogrome protiv Hrvata. Tako so osobito opširno prikazuju događaji u Međimurju. Zar ih nije stid, tako bezočno lagati? 1 je li moguće, da bi itko vjerovao, da bi malobrojni Židovi mogli pljačkati i übijati u hrvatskim selima? Ako se to pripovijeda, ne čini se to, da se u to vjeruje, već da se izazove reakcija, da dođe
4
„Ž 1 D O V" (HAJ'HUDI)
BROJ 23.