Židov

Imat ćemo i sjedokosih učenika. Ali u središtu uzgojnog- rada treba da bude naša mladež. Mi, koji snio na žalost poodrasli u miljeu galuta, proboravili velik dio života u asimilantskim težnjama, teško prevladavamo svloje s polja šn je navike. Puno bi toga trebalo da i 741 mre u nama, da nam živa duša nispriječeno procvate prema zahtjevima volje mladačkoga židovstva. Mi oživljavam!) odlukama mozga, i ako vodena srcem, sebe u duhu svome. No ni jesmo od klice započeli. Nedostojala nam je židovska sredina, koja treba da se stvori i u porodici i< u školi i u općini i u drušvu, u svemu, što narod obuhvata. Treba da se jevrejski jezik, s njime misaoni i čuvstveni svijet židovstva gaji od malih zametaka živa biča, pa do zadnjih časova njegova života. Židovstvo treba da nas potpuno zahvati, onda tek može da nas potpuno ispunja. Ži r dovska mladež zaman traži ovdje taj milieu. Zdrava ga ne će naći ni u zemljama, gdje Zidovi prebivaju u masama. Ne daje mu taj miilieu današnja židovska porodica i ne može da ga stvori potpunoma. Trebalo bi da se mladež naša presadi u takav milieu. Nije pretjeran zahtjev, ako želim, da onaj. koji može, presadi Svoje čedo u palestinsku zemlju, gdjeno če naći sve sokove, štono ćo ga hraniti i obrazovati u potpunoga Zidova, i zrak i zemlja i drugovi u igri i braća u misli i u čuvstvu i divni osjećaj, to ništa od onoga, što u njemu živi, ne kržlja, ne obamire od otrovnoga daha neprijateljske okoline i kriva uzgoja; besvijesta! osjećaj slobode, koji će biti činjenicom, o kojoj sebi ne će polagati ni računa, jer će»biti neštlo prirodno organsko: sve će to u njemu stvarati jedan plodni život, koji će biti doista njegov. Neka bi elita naše mladeži pošla onamo, i neka bi nam se vratila oplođena palestinskim tlom, e da onda i nas ovdje oplođuje. Jevrejska nam škola treba, što je nemamo danas ni mi veliki ni naši mladi. Današnja jevrejska škola*, gdjeno je ima, a najpačo u nas, nije puna jevrejska škola. Treba da se prekine s svakim polutanstvom. Ne čini jevrejsku školu mekanieno učenje čitanja jevrejskih pismena i katekizma, već može da je preobrazi n nju samo duh, koji će njome da zavlada. Za to treba da oni što nauoaju, budu puni žive ljubavi prema svemu, što je židovsko i da je iz pune duše izaspe u duše, a ne tek u mozgove mladeži. Nije dosta*, da se ti učitelji nazivaju cijonistima. Treba da puste u se cijelo židovstvo, da um budne živom spoznajom i živom ljubavi, pa znajući, da ni u kojem narodu ne može učiteljevo zvanje biti tako sveto kao u narodu, koji se obnavlja, treba da budu svećenici duše i vrtljari duša naše mladeži. Ne možemo uzeti učitelja s polja, ali možemo -slati učitelja napolje. Koji hoće da vrši sveto zvanje učiteljevo, neka izađe u židovsku sredinu, u Palestinu, neka otvori duh i dušu svemu, što je tamo, neka ne zaboravi ostaviti ondje raskid?nost galutske duše, a ponijeti sa sobom vedrinu čovjeka, koji umije da uživa u ljepoti božije prirode. On neka nam se vrati i znat će bez programa, bez naučne osnove, što znači biti učitelj djece, shvati li svoj zadatak kalo učitelj naroda. Dok ne uzmognemo svoju djecu slati u Palestinu, možemo učiniti jedno: vratiti židovsko dijete prirodi. To nije specijalan židovski Zahtjev, ali je zahtjev, koji u nas treba najpreče naglasiti, jer je posve za-

neinaren. Mi smo židovsko dijete zatvarali u hedarima, koji čas tek izvadali ga iz maliale varoši u prirodu, vodeći ga za ruku dobrim drumom, koji je zelenilo presjecao kao nastavak varoši. Mi smo duha njegovu davali umne hrane u preobilju, možda u osjećanju potrebe, da ga deveterostruko oboružamo, slaba tijelom, oružjem duha. Hoćemo da stvorimo iz njega zdrava čovjeka, da mu se grudi nadimaju od čista ’ zraka, a tijelo da mu se napuni suncem. Cvijeće treba da mu usadimo u dušu, da mu je otvorimo za neizmjernu ljepotu bozi jega svijeta. Uzgojen ovako, njemu Palestina, dom njegove duše, biti čežnjom za prirodom, što mu je Bog otaca njegovih razastire, da je prigrli svom svojom ljubavi. On će onda znati višu vrijednost maslinova drva, za koje prinaša svoj dar. Treba da se stvaraju savezi židovske mladeži, koja će putovati u prirodu, sama sebi kuhati, privikavati se tegobama vremena i puta, spavati na slami ili sijenu ili mirisnoj travi. Očelići li tako tijelom, razvedrit će mu se i duša. Neka se gaji gimnastika i sport. Kud goder Išla mladež naša;, neka je pratli naša pjesma. Neka preda svoje mladačko tijelo i vodi i svijetlu, neka ga jača plivanjem. Ne dajte min, da se bavi brutalnim sportom, neka ne bude u njemu krutog vojničkoga duha. Pričajte mu lijepe priče, prikažite mu ljepotu psalam a n miomirisu prirode. Igrajući neka sabire jevrejsko znanje. Dajmo djeci židovsku uzgojit'eljicu, koja je položila ispit toplih čuvstava prema djeci i prema prirodi, neka je guji n dječjim vrtovima poput cvijeća. Neka prednjači naša akademska mladež, e da život mladeži vrije, cvate. Neka se osnivaju udruge mladeži, u kojima će se s ljubavi gajiti naša istorija, naša znanost, naša literatura. Na posljedku svi ini treba da se uzgajamo. Naš duševni rad ne može da obuhvata samo naše dijete, a zanemari ostale. U svakom i najmanjem mjestu, gdje ima Zidova, neka bude bar mala židovska biblioteka i bar jedan čovjek, koji se pripravljati sam, da stečeno znanje prenese na okolinu. Gdje to može da bude, moraju uadruštva i mladačka i djevojačka i građanska, da budu ognjištima židovstva, koja će da šire židovsko znanje, estetsko uživanje svijeta i umjetnosti, da rasprodaju socijološka d ekonomska pitanja židovskoga naroda, u krako sve, što obuhvata židovstvo. Ne će zaboraviti ni zabava. A shvate li ta društva svoje zadaće. velik će dio svoje skrbi posvetiti djeci, dok jednoga dana ne dočekamo, te će se židovska općina spomenuti, da više no formalnom kultu posveti brigu kultu duše i tijela dječjega. Akademičari, hoće li d.a se vjeruje njihovu idealizmu, tireba da prednjače u svemu uzgojnom i osvještajuom radu u židovstvu, započinjući kod samih sebe. Sav taj uzgojni rad zrela čovjeka upotpunjuje se, držim, u velikoj mjeri bar prolaznim boravkom na oduljc vrijeme u Palestini. Jedno zaokruženo, cjelovito i harmonijsko ognjište narodnoga života daje duši svakoga pojedinca svu jačinu duše, volje i ponosa cijele zajednice, presađujući svijet, u kome živi, sav u dušu pojedinčevu. Ništa nije tako podesno, da jača osjećaj zajedinstva kao to, da si to zajbdinsvo n punoći njegova života proživio udaljen od utjecaja, koji te trgaju od te za-

jednice. Zrak, što ga udišeš u punoj mjeru, a da ti pri tome ne zastane dah ni od bola ni od straha židovske duše u galuu, širi ti grudi i u prenesenom smislu i oslobađa ib teskobe galuta. Neka zato tkogod može, bar jednom stupi kao putnik u zemlju čežnje, na palestinsko tlo. Prelazim na ekonomski život Zidova. Ekonomski je život židovstva u gailutu nezdrav'. Vidimo jednu veliku koncentrisami masu istočnih Židova, koja se u naseobenom rajonu sva posvećuje fek pojedinim zanimanjima i ostaje svojom ekonomskom strukturom jednako ona ista istočna židovska masa, kao što ostaje to i u drugome pogledu, i ondje, ikamo se iselila i naselila, u Londonu i u Neu jorku. Svi su od reda postolari, krojači i trgovčići. Živu tako reći izjedajući sami sebe nsljed preobilja ljudi istoga zvanja. Nekoliko ikopjejaka dotjecalo je, da im priskrbi haringu i kruh, da plaćaju njima svoje podrumske stanove, koje su nastavali odijeljeni porodica od porodice tek španjolskim zidom. Bolest je naša, te smo se odveć malo diferirali u ekonomskom« pogledu, a skupljali se u pojedinim zvanjima. Spoljašnje prilike, zabrane, državno i socijalne prisile spriječite su nas, da se razgranano na sve grane ekonomskoga života. Odatle to, te sada, kad se radi o tpme, da se židovski narod u masama presadi u Palestinu, treba tek preudešavati zvanja naših ljudi tako, da se u Palestini stvori cjelovita ekonomska mreža, koja će da sama u sebi zadovljava svim narodnoekonomskhn i>otrpbaiua jedne cjelovite narodne zajednice. U tome smo pogledu dojako promašili. Kad bi politički čijom, cilj bio tako krepko stajao ispred naših očiju kao danas, to bi se preudešavaujo zvanja bilo već odavna prije moralo provesti. Danas moramo trošiti veliki dio energija, žrtvovati i vremena i novca, da našega čovjeka i fizički preudesimo, te mu se mišičje priviikne plugu i drugom oruđu zdravoga ekonomskoga života. Odavno smo trebali da porazdijelimo sebe na sva zvanja, najpače ona, što ih traži Palestina. II tome pravcu treba da uznastojimo. Ne vjerujem doduše, da će svih 14 milijuna Židova tako skoro, a možda ne će nikada prijeći u Palestinu. Ali dijaspora mora da služi Palestini i u ekonomskome pogledu u tome, te mu daje onoliko i onih ljudi, koje Palestina treba. Treba da obrazujemo ljude sposobne za Palestinu. Ustreba li Palestini onda ovaj ili onaj čovjek, mi treba da smo kadri, da joj ga damo. Trel>a da se posvećujemo više agrarnim i tehničkim zvanjima. Sav židovski narod, sva židovska zajednica, pa i koliko ostaje izvan Palestine, treba da liječi svoju bolest, od koje je u masama svojim postojano trzala u vječitoj ekonomskoj klizi, od koje je i fizički malaksala, jer je stvarala ekonomske su viške. Zemlja nam je nedostajala. Lebdi mi - pred očima i iz razloga čuvstvovanja i iz razloga fizičkoga preudešaja našega čovjeka povrat židovskog djeteta grudi. Neka bi se u nas našlo što više djece, neka hi se našlo židovskih matera i očeva, što no će u spoznaj: naše bolesti sebe, svoju djecu presaditi ua grudu. Leteli mi pred očima kao cilj ekonomskoga uzgoja, a uz to i misaonoga i čuvstvenoga prendešavanja našega čovjeka, židovska farma, bar jedna u kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ova će farma da obuhvaća one, koji će s ljubavi

STRANA 4.

„ŽIDOV* (HAJHUDI

BROJ 4. i 5.