Židov
idjesu primili krst, našli zaklon u Burgenlandu, Židovi iz Poljske i Rusije, Holandije i Srbije, sve, sve to se sabralo kroz ovo stoljeće u našoj općini. Jiskor ne tiče se samo zagrebačkih predja pobožna se misao sjeća naših starih, koji su u svojim općinama bili vodje, velikani u Israelu. U svojoj sinagogi sjećamo i sjetiti ćemo se, dok bude ove zgrado, onih, koji su je stvorili. U petak 27. septembra 1867. pošla je svečana povorka iz stare bogomolje u Petrinjskoj ulici u novu sinagogu. Predsjednik Vilim Schvvarz predao je ključe gradonačelniku i ovaj je otvorio novosagradjenu zgradu, pa se i tim simboličkim činom htjelo svjedočiti, da taj hram nije možda vlasništvo pojedinaca, već svojina svih Zagrebčana Jevreja. Prema starim novinskim vijestima, moralo je to posvećenje biti vanredno svečano; no samo svi predstavnici vlasti, već i svećenici svih konfesija bili su tu. Uz domaćeg rabina Eisnera govorili su uvaženi naučenjak nadrabin Hirš Fassel i mladi propovjednik Dr. Hosea Jacobi kojeg je općina naskoro izabrala jednoglasno svojim nadrabinom, oduševljena njegovim nastupnim govorom. Veliko veselje je bilo pred zagrebačkim Židovima, ogromne su svote bili sabrali za tu bogomolju. Ma da se 12 godina prije kupila općinska kuća u Petrinjskoj ulici, bilo je u toj maloj općini (dvijeato. obitelji) novaca i za tu sinagogu. Emanuel Prister darovao je zemljište ne samo ono, gdje danas stoji sinagoga, već i ono, gdje je danas kuća Prebegova i banka Turković, te deset hiljada forinti a davao je svaki pojedini općinar, kojigod je mogao. Više nego u novcu davali su u svom radu predstojništvo, gradjevni i financijalni odbor, te se imade njima zahvaliti, da je prema jednoglasnoj izjavi štampe bila sinagoga dika za cijeli ,grad. Hoćete li imena tih zaslužnih ljudi! U prvim klupama im je zahvalna općina dodijelila sjedala, ne samo jer su najveće svote darovali, već zato, jer su sazidali taj hram. Nijesu se sjedala prodavala—jer onda bi Emanuel Prister, koji je doprinio u zemljištu i novcima, % troškova, morao dobiti i *4 sjedala, onda bi ili morao dobiti i katolik Antolković, koji je takodjer besplatno ustupio dio zemljišta. Općinari su dodijelili pojedincima sjedala zapisnika o tome na žalost više nema ne kao objekt špekulacije, već da mogu u sinagogi na stalnom mjestu sudjelovati službi božjoj i da sjedalo, po staroj tradiciji, prelazi od oca na sina. 54 godina je prošlo sinagoga se mora s temelja obnoviti, popraviti. Fasada naše bogomolje nije više ponos, već ruglo za grad, ne pada tek više mort, već se ruše cigle. Krovna konstrukcija je iza potresa 1880 privremeno sazdana iz drva a popušta i graditeljski stručnjaci kategorički traže
pregradnju, jer bi se mogla dogoditi katastrofa. Smijemo li mi tu krzrnati7 Dne 14. marta 1875. kad je broj općinara bio još jednak broju pravoužitnika sjedala tražilo se za svako kao doprinos za popravak hrama, već prema položaju sjedala, 2—lo forinta. Od onda se mnogo, mnogo promijenilo. Općina je na žalost već pred mnogo decenija prodala oba susjedna gradilišta, a za popravak hrama nije se nikada sabrao fond. Dvojica naših vazda požrtvovnih op ćinara braća Rudolf i Isidor Bernstein darovali su još 1913. za popravak hrama 10.000 kruna (koji su onda jednaki bili švicarskim francima), hu premda je cijeli popravak stajao niti 100.000 kruna, nije se ni kušalo, da se ova svota sabere. Danas stoji obnova sinagoge 3,000.000 kruna i mi tu svotu moramo imati, jer se ne radi tek o našem životu, čiji smo mi gospodari, već o životnoj sigurnosti naših majka i supruga. Svota se mora sabrati' pa bila i žrtva za pojedinca velika. Zar je zbilja tako velika! Kad bi svaki, koji je naslijedio sjedalo od svoga oca, dao u smislu današ nje valute, prinos prema 3aru braće Bernstein, potrebna svota bi se za lili čas sabrala. Nu sabrati će se i ovako ta jiškor znači da se sjećamo pokojnika pobožnim darom, a može li kod maskira biti zgodnijeg prinosa, nego za bet-huknc set! Ne popravljamo li hram, postati će ruševina i ne ćemo moći ispuniti njihovu želju, da se sa istog mjesta, na kojem su oni bili, sjećamo njihova ime na. Novi pravilnik koji je jo k oglasnu prihvatilo predstojništvo i općinsko vijeće, Čuva sve tradicije i štuje pio tet. Sjedala ostaju sačuvana sadanjern molitelju i poznijim generacijama, pa i u slučaju, ako radi neimuštva ne može doprinijeti dio troškova popravka. Svote, koje übere općina za r ajam sjedala, a koje su uvijek vio skromne upotrijebiti će se isključivo vi uzdržavanje hrama. Nu hram će prestati da bude vrelo dohotka za pojedinca. Ne možemo na žalost zasut ti da sr pojedinci, koji su ostavili vjru -.taca, imali tako malo takta, te iznajmljivali po 2.000 kruna ta svoja sjedala. Jednodušni je zahtjev, svih onih, kc ji će doprinijeti te velike trosko-e db nove, da ta »kpmerc sjedala« prestaju. Tko prestaje biti članom naše općine koji ne može dakle više za sobe ra biti sjedalo, ne može ga ni prodati ni iznajmiti, već je sjedalo potpuna svoji na općine, kao i cijeli hram. Naši Židovi ni jesu zato dali pred blizu šesdeset godina svoje novce, da to bude dobra špekulacija, unosan posao za nasljednike, već da zazidju velebni hram za cijelo zagrebačko židovstvo.- Cijelo židovstvo svijeta doprinijelo je iza potresa 1880 darove, da se obnovi hram. Ako se i na ponos naše općine rad; tek o pojedincima a i kod ovih nije
baš uvijek loša volja, već i neznanje to trgovanje sa sjedalima će prestati. To je cijela ta reforma o kojoj neki šire tako čudne glasine. Zagrebački Židovi! Hram se mora obnoviti! Doprinijeti ćemo svi i užitnici starih sjedala i oni, kojim će se sjedala iznajmljivati i cijela općina za sve općinare, jer svi sudjeluju u kultu sinagoge. Na Jomkipur, kod maskir moraju se sastati u obnovljenoj sinagogi t ma kojega mišljenja bili u pojedinim pitanjima židovstva, svi s ponosom, jer smo potvrdili, učvrstili djelo predja. Sastati ćemo se opet u duhu svi 1 živi i mrtvi, jer kao što se mi sjećamo naših milih pokojnika, kao što se mi sjećamo naših predja i u obitelji i u općini, tako želimo i mi, da nara u toj sinagogi ne izumre spomen i ime, da tu naš duh naše nade, naše židovstvo dalje živi!
Gradjevna djelatnost u Palestini
»Haolam« priopćuje slijedeći izvještaj o prilikama u gradjevnoj struci. Nakon što je bilo sklopljeno primirje, počeli su se mnogi ljudi baviti sa pitanjem gradjevnih poduzeća u nadi, da će mnoštvo svijeta useliti u Palestinu, pa će uslijed toga nastati velika potraga za stanovima. Osnovana su različita mala društva, da s pomoću kredita sagrade stambene zgrade. Budući da u samoj zemlji nije bilo gradjevnoga materijala, a promet i veze ladja nijesu još bili uredjeni, prispjela je importirana roba tek nekoliko mjeseci nakon narudžbe, i to obično u lošem stanju. .Dakako, da su se za to obično promijenile i cijene robi. Rodi takovih prilika zahtijevala, su gradjevna poduzeća silne kapitale, koje se takodjer nije moglo smoći u zemlji. Za to vrijeme sagradilo se samo malo kuća, koje su bile toliko sk'upe, koliko i loše gradjene. Iza te periode započelo je djelovanje društva sHabone«, koje je prvi puta velikim kapitalom i s jasnim osnovama htjelo da gradi hotel za turiste i useljenike. Sa privatnim zgradama nijesu se za prvo vrijeme htjeli da bave. Ali to bijaše velika pogriješka, jer su u Palestinu tek bogati Englezi i Američani počeli dolaziti, koji bi željeli da odsjednu u luksurijoznim hotelima, sa svakim komforom. Osim toga manjkali su za takove gradnje materijal i sposobni arhitekti. Što je Palestina trebala dakle čudo, da ovdje stanarina neprestance raste, prem gradjevni materijal i zemljište u cijeni padaju.. Useljenje ne će prestati, a isto tako ni potraga za stanovima, Za dugo godina unaprijed biti će gradjevni posao u Palestini bezuvjetno najunosniji. Ta je činjenica time dokazana, što novi useljenici, koji dolaze u Palestinu, a imađu nešto gotovine, rfe traže druge zarade, nego si grade kuću. Gradjevnog materijala imade sada dosta u zemlji, isto tako i haluca, koji na opće zadovoljstvo rade. O toj istoj temi piše i »Kaarec«. Gradjevna radnja biti će mnogo lakša, kada će početi raditi »Silikat«, velika tvornica gradjevnog materijala, koja se
4
»ŽIDOV« (HAJHUDI)
BROJ 18.—19.