Židov

a raspoloženje je važan faktor i u medjunarodno-pravnim odnosima. Ti ustupi ne prijaju; ni nama ni VVeizmannu. Da li su potrebni, da li su korisni, o tome može da se raspravlja i vjerojatno bi Weizmann. kad bi imao slobodu uvjerenja bez odgovornosti državnika, sam kadšto bio na strani opozicije Egzekutiva, kako je bila sastavljena, nosila je biljeg (koalicije. Protivštine su se zaoštravale, i mi smo vidjeli, da je jedan član Egzekutive (dr. Solovejčik), kao zvanični referent u pitanju Jevvish Agency. zastupao opozicijono* stajalište protiv VVeizmannova. Koalicijona vlada pretpostavlja da njezini članovi izluče sve što ih rastavlja i da izvrše izvjesne zadatke, u koje opreke stajališta ne zadiru. Sama po sebi koalicija je nužno zlo, uvjetovano časovitim prilikama u cilju koncentracije sila (narodi u ratu) ili prebrodjavanja nedostatnog parlamentarnoga zaledja za jednu homogenu vladu. Ova nužda nije za cionističku Egzekutivu postojala. Ako su u nju ušli muževi oprečnih stajališta, onda to izgleda, kao da se htjelo stvoriti kontrolu opozicije u Egzekutivi, čime su. u ostalom, neki eksponenti opozicije opravdavali i za izbor nove Egzekutive heterogeni sastav njezin. Od svih VVeizmannovih zahtjeva za cijelo je najopravdanlji onaj. da nova Egzekutiva bude jednovita. U tome je, prije svega, njezina snaga i uslov skladnog rada. Ali ne samo to. 1 Weizmann i Sokolov mnogo su izbivali iz Londona u stvari Keren Hajesoda; dok su oni izbivali, opozicijona grupa Egzekutive bila je u prevlasti (Solovejčik, Mockin, Lichtstein); a ipak je i u njihovu odsustvu valjalo voditi politiku, razgovarati sa Colonial Office- i tako se dešavalo, da je pored boravka petorice članova Egzekutive u Londonu zastupao organizaciju prema Mandatarnoj Vlasti neodgovorni politički sekretar organizacije! Ovo je stanje nemoguće. Ne

mogu da se vode dvije politike i provode dvije taktike, dva metoda. A naročito ne može da bude politika druga u Londonu (VVeizmann), a druga u Jeruzalimu (Usiškin). VVeizmannova stajališta mogu da su ispravna ili kriva. Ali po tome se valjalo odlučiti: za Egzekutivu s VVeizmannorn na čelu organizacije, ili bez njega. Spoznati, da se, bar u ovome času, cijonistička organizacija ne može zamisliti bez njega, a ipak stvarati Egzekutivu, u kojoj bi Usiškin bio šef Egzekutive u Jeruzalimu, značilo bi stvoriti situaciju, u kojoj ni VVeizmann ni Usiškin ne bi mogli da idu istini putem. VVeizmann je i tu, kao i u pitanju Agency i u glasanju apsolutorija pravio ustupke. Njegov je prijedlog bio da bude jedna Egzekutiva, sa sjedištem samo u Londonu, uz članove Egzekutive u Jeruzalimu, no ne više kao kolegijalni zbor sa šefom nqj čelu, nego sa odjelitim, medjusobno neovisnim, a jedino Egzekutivi u Londonu podredjenim resorima. U tome slrfčaju on je na pr. Usiškinu namijenio prosvjetni, Ruppinu gospodarski, Kishu politički resor u Palestini itd. Egzekutiva u Londonu bila bi sastavljena homogeno od ljudi povjerenja VVeizmanna i Sokolova. Zna se, da je i tu VVeizmann popustio (u londonsku Egzekutivu ušao je ponovo Solovejčik). Bilo je mnogo borbe i napora da ga se sklone, ne bi li )>opiistio i u lome, da Usiškin udje u Egzekutivu kao šef njezina jeruzalimskoga dijela. No u tome nije htio, a po mome uvjere-\_ nju nije mogao da popusti. Na tome se situacija zaoštrila nada sve kritično, tako da je opetovano došlo u pitanje, hoće li se VVeizmann dati ponovno birati. Na kraju je uspio on: Usiškin je ispao. Duboko se doimao taj pakt. koji. ako se stvar pravo prosudjuje, nema ni truna osobnosti. Koliko je politički ispravno, da VVeizmann nije u tome popustio, toliko služi na čast

kongresu, sto se, iz dubokog sentimenta, do zadnjeg časa zalagao, da sa poprišta cijonističkog vodjstva ne sidje ličnost borca Usiškina, oličene žilave, i tvrdokorne, nacijske svijesti. Ovime je već natuknuto i pitanje preustrojstva organizacije. No o tome u idućemu članku.

Židovska muzika i Juliusz Wolfsohn

Napisao Dr.

M. Karlstein.

Po sebi 'je razumljivo, da u sveopćoj izgradnji židovskih duševnih kompleksa, u uskrsnuću židovske nacijonalne svijesti ni židovska umjetnost nije zaostala; od sviju grana umjetnosti bijaše literatura i poezija kroz svoj židovski kolorit, židovski elemenat i židovski duh na prvom mjestu. Sad su započeli slikari i kipari, da traže židovske osebine, te su ih i našlisamo glazba, rekbi najintenzivnija od sviju umjetnosti, stajala je postrance, ma da je svima poznato, da su Židovi glazbeno najviše nadareni, da je iz njihove sredine proizašla sva sila vanrednih kompozitora, reproduktivnih umjetnika, pedagoga i glazbenih pisaca. Nitko nije do sada ispitivao židovsku narodnu glazbu po njenoj osebini; mješavina originalnih i posudjenih melodija sačinjavale su. a sačinjavaju i sada Zbirke židovskih pučkih pjesama«, koje dospiju li u ruke glazbenika pobudjuju nepovjerenje u njihovu autentičnost, dakle ujedno nepovjerenje u to. što je na njima najvrijednije. Nitko nije se tom pojavom ozbiljno bavio; dakaiko, nijesu uzmanjkale ni neke >zbirke«, koje sn bile djelomično dobro, djelomično zle. ali koje nijesu izašle iz najvišeg milijea nekih židovskih krugova. Neki ozbiljniji radovi (u. pr. Kaufman

Pisma iz Palestine Treće pismo. II.

A. D. Gordon:

Prije svega ukazuje se potreba, te se nešto više udubimo u razmišljanju o čovjeku i njegovome životu. Na prvi se pogled čini, da smo mi svi protiv rata, svatko tiko ima srca i mozga. Na prvi pogled vidimo mi svi u njemu samo divljost. okrutnost, barbarstvo. A ipak čemu da se varamo. Negdje u duši ima nešto, što se divi grandioznoj vlasti rata. Ima nešto, što kao vulkan ili druge velike sile na nas djeluje. I mi vidimo, kako je velika, ogromna volja čovjeka, njegova požrtvovnost, njegova potreba, da se žrtvuje u odredjenom momentu (vjerovanje, da tu djeluje samo sila. ne bi dokazivalo preduboko razumijevanje). Vidimo ovdje odnos k životu, kozmički velik i jači od smrti. Kako bi velik mogao biti čovječji život, i kako uzvišeni odnosi ljudi jednoga prema drugome, prema prirodi, sebi samome, kad bi čovjek znao da živi. Što znači velik život, uzvišeni odnosi? Može li čovjek živjeti velikim životom, ako je stran prirodi? Može li živjeti slobodan, dok je rob prirode, ili njen gospodar Što je možda isto? Može li biti ži-

vot čovječji svijetao, ako je priroda, izvor života, slijepa? Može li tamo biti života, gdje sve počiva na mehanici, na tehnici? De. nadji samo razumijevanje za viša nastojanja čovječje duše! De, nadji viši život, narodnost, glavni osnov čovječje duše i najstrašnije od svega. Mora da bude zauvijek jasno, da je svako više nastojanje čovječje duše. svi njeni zahtijevi. što se ispoljuju u onome, što nazivljemo estetikom, moralom, religijom, da je sve to samo nastojanje duše, da živi u svim smjerovima, da doživi sve. što razum može da shvati, i još više od toga. No sve to ima samo jedan smisao: živjeti život s prirodom, ne samo čovječji nego i kozmički. Altruizam i slična imena, samo su übogi, slabi izričaji ,za posve jasni. no neizmjerno veliki pojam; čovječja duša. Ja svakoga čovjeka, traži, da živi višim životom, uesamo tupo, zatvoreno, ugušeno u maleni, tijesni krug. se zove egoizam, egoistički Ja. nego i sa svim što postoji i u njemu, svim dubinama svojim s prirodom i svim njenim dubinama, s njenim velikim kozmičkim životom, u neizm je mosti. Što je veća, dublja i bogatija duša. to je veće. dublje i bogatije njeno nastojanje za višim životom. Ovakav je život pojedinca, ovakav je život naroda. Jedan je ovisan o drugome. Tačnije: narod je najznatnija spona izme-

dju života pojedinca i prirode. Narod je, moglo bi se gotovo reći, stvorio čovjeka: narod je stvorio svoj jezik, svoje običaje, svoju religiju, to znači: svoj razum, svoju dušu, svoj svijet. narod, ne socijalna grupa. Narod je više od socijalne grupe. Narod to je čovjek, čovječji Ja odredjenoga dijela prirode (odredjene zemlje) u svojim raznolikim formalna i doživljajima. Tek narod, kolektivni ja, duša nacije, obuhvata dušu prirode, koju duša pojedinca ne može da obuhvati: tek u kolektivnome razumu naroda zrcali se beskrajni razum prirode, koji ne može da se potpuno zrcali u svakoj pojedinoj kapljici. Tek po životu naroda, vrstan je ljudski život, da bude ljudski, postaje čovjeku moguće, da živi kozmički veliko, znače viša nastojanja čovjeka uopće nešto, nijesu puka mašta. Narod je živa snaga, što može. kako smo vidjeli, da u velikoj mjeri stvara, da stvara život (i zato je toliko griješila, koliko čovjek uopće griješi); a zato mora da je živa ta snaga, da ide uvijek rukom o mku s životom. To znači: opet mora kao i kod pojedinca, da je zauvijek jasno, te bolji život, što ga duša naroda traži, sreća, veličina, za kojom teži narodni Ja, ne sastoji, kako se misli, u egoističkoj nacionalnoj sreći, niti u životu, što je ogradjen od ostaloga svijeta. Narodno jastvo. duša naroda, hoće. isto kao i individualno ja-

2

»Ž I D O V«

BKOJ 43.