Židov

-Die schonsten Lieder der Ortjuden) bijahu tek melodije, koje nijesu otkrile svoje osebine nežidovskoj publici. Ni izbor melodija nije bio uvijek najsretniji, jer je manjkalo neko mjerilo. Manjkao je autoritet, umjetnik, koji bi se svojim čitavim znanjem i umijećem, temperamentom i ljubavlju k židovstvu uložio za stvar, kojemu bi uspjelo, da židovsku, jednako i arijsku javnost, konačno i glazbenike prisili, da vjeruju u egzistenciju, ljepotu i vrijednost židovske pučke pjesme. Taj umjetnik treba, da posjeduje sveto oduševljenje za židovstvo. On treba, da je svojim talentom na polju glazbenom učinio velika djela, koja su mu donijela ime i slavu. To je kod nas Židova prilično teška stvar, u zapadnoj Evropi skoro nemoguća. Jer irnade li koji umjetnik zvučno ime onda übrzo okreće židovstvu ledja, a židovsku melodiju mimoilazi u velikom luku. Zato valja posebno naglasiti, da se u najvećem muzičkom centrumu Evrope u Wienu jedan poznati umjetnik bori u govoru i pismu za židovsku glazbu i to još s najvećim uspjehom kod Zidova i Arijaca, općinstva i kritike. Ta j umjetnik od zamašne veličine, jest poznati i obljubljeni, popularni pianist, kompozitor, pedagog i estetik profesor J u 1 i u s z W o 1 f s o h n. Kao pianistu postavlja ga kritika medju najodličnije, kao pedagog može ponosom gledati svoje učenike, koji su postigli slavu. Medju njima Vaghalter (prvi dirigent na berlinskoj operi) Ncumarkt. (prvi dirigent filharmonije u Kristianiji) Betty Eischer, Bcrg. Birkenfeld. Friedlander i drugi. Velik bijaše dan. kad je prof. Wolfsohn pod okriljem po njemu osnovanog društva iza istraživanje i promicanje židovske muzike« po prvi puta istupio kao kompozitor, estetičar. govornik i interpreta svojih vlastitih parafraza židovskih pjesama. Tog dana bijaše učvršće i opsta-

nak židovske pjesme i odlučeno njeno uvodjenje u koncertnu dvoranu. Juliusz Wolfsohn proizveo je svojim predavanjem u velikoj dvorani bečko«: Konzerthausa neizbrisiv, dubok utisak. Uspjeh bijaše triumfalan. Drugi dan pisale su o VVolfšohnu sve bečke novine opširne članke i feljtone. Predaleko bi nas vodilo, kad bismo htjeli iz svih stručnih listova i novina izvadili ma i ono najvažnije Pače i Universal-Edicija bila je prisiljena, da izda brošuru u kojoj je sakupila najnovija mijenja o NVolfsohnu iz pera poznatih kritika kao Dr. Graf, Reitler, Brod, Dr. Fleisclfmann, Dr. Konta, Lustgarten i drugih. U neumornoj požrtvovnosti odazivao se prof. Wo!fsohn pozivima, te putovao u Rumunjsku, Bugarsku, Cehoslovačku, gdje je uz svoje klavirno veče nastupio kao pionir židovske muzike svojim predavanjem i obradbama. Svagdje, gdje je na*stupio, bijaše primljen najvećim oduševljenjem. Mnogi feljtoni, odulje rasprave osvanule su njemu u čast. Mnogim se banketima iskazivala počast i štovanje za VVolfsohnu, kojega su jednodušno hvalili kao stvaraoca židovske koncertne muzike, napose kao borca židovske pučke pjesme u zapadnoj Evropi. Ma\ Brod, taj znameniti muzikolog, označio je put. kojim je prof. VVolfsohn krenuo, jedino ispravnim. Njegovo djelovanje našlo je odz'va i kod drugih muzičkih autoriteta, što dokazuju mnoga pisma, upravljena na njega. Tako piše n. pr, znameniti pianist, prof. A. Griinfeld: »Vaše veoma zanimljivo predavanje i po Vama vanredno interpretovane parafraze učinile su na mene dubok utisak; ove će skladbe za cijelo naići na najveća priznanja«. Vodeći leipciški kritik dr. VVaher N i emann piše ovako: »Ja übrajam ovih osam parafraza medju najbolje, koje su na polju moderne parafraze stvorene. I tu

drži VVicn grad klasičnih Johan Strauss parafraza rekord. Kako to sve elegantno. duhovito, nježno i intimno zvuči! Za oba sveska ovih pučkih napjeva rado dajem gomilu modernog impresionističkog klavifnog piskaranja . Konačno neka bude spomenuto neograničeno priznanje slavnog pianiste Moritza Rosenthala; Vaše parafraze uskrisile su napola zaboravljene zvukove, koji su se prenuli kao iz zimskog sna k novome životu i koji moćno djeluju na srce i sjećanje. To su kulturne slike iz povjesti jednog naroda, koji je trpio više, no ikoji drugi narod, pa ipak uz sva ta potlačenja ostao sposoban da se oholo uzdigne. Što je Vaše osjećajno srce dočulo, to je znalo Vaše pero umjetnički, pa ipak tako jednostavno ovjekovječiti«. U tom smislu su se Artur S chn i t z 1 e r, Richard BeerH o f m a nn i dr. Neizrecive zasluge \Volfsohnove na polju židovske muzike upoznao je znameniti učenjak prof. Albert E i n s t e i n, (koji je mimogred spomenuvši izvrstan guslač) pišući VVolfsohnu: Vaše nastojanje zaslužuje hvalu svih Židova«. VVolfsohnova slava proširila se po čitavom svijetu. To dokazuju novinski članci iz zemalja, gdje on još nije bio. Primjerice iz Amerike, Palestine, Galicije itd. Njegova je zasluga u tome, da je prvi i do sada jedini pokušao, da u popularno znanstvenim predavanjima publici i glazbenom svijetu dokaže, da zaista postoji lijepa i vrijedna židovska pučka muzika. Njegova je zasluga, da je prvi i do sada jedini stvorio židovsku koncertnu muziku, i da ju je uveo u koncertnu dvoranu tu- i inozemstva. Njegova je zasluga, da su mu djela, koja stoje na visokom umjetničkom stepenu primljena u Universal Ediciju, u najveći nakladni zavod Austrije. Spomenuti nakladni zavod stavio je ćak laskavu ponudu za tisak njegovih budućih židovskih djela. Njegova dva sveska već veoma po-

stvo, da živi višim životom, preko granica života, što mu daje priroda njegove zemlje, u život ostalih naroda, u život, što ga čovjeku daje cijela beskrajna priroda. Nacija živi, isto kao i pojedinac, ne samo za sebe. ona ima, kao i pojedinac, da se brine i da radi ne samo za se, nego i za ostali svijet. To, što nazivljemo narodnim interesom, narodnim idealima, nije zatvoreno u granice egoističkoga nacionalnoga života. nacionalni interesi obuhvataju sav život čovjeka, cijelo čovječanstvo, cijeli svijet. Nema širih, viših i uzvišenijih ideala i interesa od nacionalnih, nema posebnih nacionalnih i posebnih svečovječnih ideala i interesa. ovdje postoje, kao kod pojedinca, manji, uži, egoistički nacionalni ideali i interesi: i viši, širi, svečovječni. kozmički nacionalni ideali i interesi. Što više, pojedinac može da dobije svečovječne ideale i interese, što imaju živu vrijednost, živu snagu, a nijesu samo pusta fantazija, tek životan naroda, koji obuhvata najrazličnije doživljaje, veze, ideale i interese. Sav je čovječji interes na životu, sav ljudski to jest psihološki ne samo fiziološki 4- '— smisao života stvoren po narodu. »Čovječanstvo«, »sveljudski ideali« i t. d., samo su apstrakcije, kolektivni pojmovi; uistinu postoje samo narodi. svaki narod s posebnim svojim životom; u životu postoje samo nacionalni

ideali, nacionalni interesi. Nijedan čovjek ne živi u zraku, u »čovječanstvu« : svaki živi u svome narodu i životom svoga naroda (ili stranoga naroda), i ako živi u pustinji (primjer; jezik, u kojemu misli). Zlo je, da u životu, a osobito u svijesnom životu, za sada još djeluju apstrakcije. Upravo oni, koji traže velik život, velike ideale, preskaču narod, skaču s pojedinca odmah u apstraktno čovječanstvo. Niječu narod, nacionalnu dušu, nacionalnu formu života bilo posve, kao prolaznu formu ljudskoga života, bilo da je uzimaju starom majkom, koju prehranjuju zbog stare ljubavi, zbog milosrdja, zbog dužnosti, a drže je nesrećom, što mora da bude, s kojom se mora računati, jer je zaslužna. No, da ona mora tla bude sila, što veže i cijelome organizmu daje život, što bez prekida djeluje i stvara, što je osnova svih društvenih odnosa, bez obzira otkuda potiču. to zveči nekako nevjerojatno. I tek je onda zapažamo, kad elementarno provali, a onda dajkako nema svjetao pojav. To je odnos prema njoj, onda kad se čovjek približuje životu s idealne strane, kad se traži ideal po kome će se svijestan čovječji život ravnati, i onda, kad se približava životu s socijalne strane, kad nastoji da poboljša socijalni život općenitosti. S idealne strane to zapravo znači, da pojam ljudskoga života ostaje, nakon svih dubokih istraživanja, nakon svih visokih zahtijeva, još uvijek pojam života, što je konačno egoističan, što ga treba ostaviti, teži Ii se za višim životom. Ljudški Ja ostaje još uvijek zatvoren u sebi, odijeljen od prirode, izvora života, to znači odijeljen od svega. Kolikogod razmišljali o tome, ipak ostaje smisao života, interes života kod toga u malenim, egoističkim doživljajima iscrpen. Pa kad se griješna duša osjeća ovdje tijesno, prignječeno, gušeno, i traži nešto širega, višega, uzvišen i jega, mora da ostavi svoj Ja i predje u bilo kaki altruizam, ili da se preseli u kojega nadčovjeka, ili da se izgubi u velikoj apstrakciji, što se zove čovječanstvo. Naciju, nacionalni ja mora da predje, kao što mora da ostavi vlastiti lični Ja, kad traži više sfere života, jer život naroda ostaje, kao i život pojedinca, egoističan, to znači narodno-egoističan, ostaje kod niskih sfera života, kod malih, tijesnih, egoističkih narodnih interesa, jer su više sfere ostale apstraktne, te imaju mjesta samo u apstrakciji, što se zove čovječanstvo. (Nastavit će se).

BROJ 43.

Ž 1 I) O V«

3