Židov

koji je tražio, da se osnutak Narodnoga Fonda odgodi na nekoliko godina, dok juristi sa jedne strane pročiste pravna pitanja, što se odnose na kupnju zemljišta u Palestini, a sa druge strane mogućnosti legalizacije toga instituta u raznim državama. 1 Bode n h eime r, oduvijek vjeran pristaša Herzl ov, ovaj je puta oštro i odlučno pobijao namjere vodje. Temeljit »Nijemac« bio je u njemu Izazvan i on nije htio da pristane uz takovo preduzeće, koje je označeno užurbarnošću, kao što je stvaranje jednoga narodnoga fonda za po svemu svijetu rasijan i raspršen narod bez dovoljne pravne i organizacijone pripreme. On zapravo nije htio da'suspendira i odutji osnutak; ali treba da se objavi, te će predloženi statut biti samo provizoran, tek da se domogne nuždi i da će se definitivan statut odrediti na narednom kongresu. Loš bijaše slučaj u tome, što se Herzl u taj čas nije nalazio u kongresnoj dvorani. Sjednicu je vodio dr. C 1 e n o’v, koji ne bijaše vičan toj zadaći. Tako se zbilo, te se prijedlog Bodenheimera stavio na glasanje i primio. U tom času vratio se Herzl u dvoranu i spazio iznenadjenje. Pričini se sam sebi kao iskusan upravljač kola, koji je na čas predao uzde novajliji. I eto već su kola zašla u blato, a posao da ih sada izvučeš, stoji sedmerostruki napor! Ni uz koji uvjet nije mogao da pristane na to, da se osnutak Narodnoga* Fonda odgodi do narednoga kongresa. Ideja ovakovoga fonda zabavila ga je već prije, nego što ju je čuo iz ustiju šapire. Ritam njegovoga ž : vota odredjivala je bojazan zbog nestašice vremena. Najhitniji osnovni elemenat njegovog polit, stava bijaše, da Abdul Hamidov režim ne će dati ponovne prilike za osvojenje Palestine. Prodje li ta prilika neiskorištena i izvrši li se podjela Turske, a da židovski narod nije stalno dobio zemlju u svoje ruke, bit će to udarac unazad za mnoge generacije. Njegovo mišljenje bijaše, te se dioba Turske može da očekuje urom u ruci. Predvidio je borbu naroda i pisao je o tom u svojem dnevniku. Odatle njegov grozničav rad danju i noću. Odatle njegova prešnost i

oštrina, kad je govorio s uvaženim Židovima. Odatle njegova uzrujana pozornost za svakoga dogadjaja, svakoga posjeta, svake brzojavke, svakoga telefonskoga razgovora. A odatle i njegov običaj, da stvari odredjene za dnevni red, studira sve do ranog jutra. Odatle i njegova gvozdena sprema i odlučnost, da potrebne institute privede a život, što se brže može. Još jedan momenat usto. Znao je, da su njegovi dani izbrojeni i zbog toga je držao dužnošću svojom, da se stvari što se prije mogu unaprijede i dovrše. Zaista, ne bijaše mu idiličko raspoloženje u duši. Poput ruga zvučio mu je prijedlog, da se osnutak Narodnoga Fonda otegne na neizvjesno vrijeme. Godinu prije toga, 2. maja na 42. dan svojega rodjenja unio je u svoj dnevnik stih, u kojemu imade otužnoga tona i hrabrosti; »Der Wind saust durch die Stoppeln, Ich muss meinen Schritt verdoppeln«. 1 dok on nastoji, da svoj rad podvostruči, hoće drugi da ga umanje i otegnu. I tako zvani Bodenheimerov prijedlog nije mogao da ga zadovolji. Nije moguće, da se osniva jedna institucija i da se odmah usto objavljuje, te je njen statut provizoran. Ovako ne bi ona mogla da naidje na povjerenje i da dobiva doprinose. Zbog toga je trebalo, da se zaključak odmah ukine. 1 sa parlamentarnoga je stajališta veoma interesantno, kako je Herzl to izveo. Herzl je iskoristio kritiku, koju je iznio delegat Jacobsohn član narodne frakcije u kongresu, protiv nekog prestupka formalne naravi a u stvari glasanja. Odmah uhvati Herzl ovaj momenat, raspravi vješto svoje stajalište o tom, isjecka zaključak. Debata se ponovno stala da razvija. Veličine kongresa sudjeluju u njoj. Lurie brani svoje stajalište logikom i srcem i nailazi na potporu. Bodenh eimer ulazi još jednom u bitku i nastoji da pouči svoga vodju. Herzl zalazi nešto oko deset puta u debatu i iznosi sa juridičkoga i sa praktičnoga gledišta, da se Narodni Fond odmah mora da osnuje i da se mora da prihvati njegov statut, koji dakako

može kasnije da se mijenja. Kad je Lurie tvrdio da će uz takav statut htjeti da daruju samo-duhovni i materijalni siromasi, odgovorio mu je Herzl ironički: Zaista, medju onima koji su već darovali (dan prije u sinagozi) nalaze se: Francis Montefiore, Moscr, Wolffsohn, Vecht i drugi. (Moserov doprinos bijaše najveći, svoj doprinos nije Herzl spomenuo). Ali se i za nj nadjoše pomoćnici. Jedan govornik podsjetio je kongres na riječi profesora šapire; »Kad budem znao, da postoji Narodni Fond, moći ću u miru da umrem«. Ja velim protivno: »Znadem ii da postoji Narodni Fond, moći ću u miru da živim«. Borba bijaše teška 1 i lijepa. Objavljuje se pauza od četvrt sata i Herzl je marljivo iskorišćuje. ’On je već doduše vidio da ima većinu uza se; ali jer mu je bilo stato do toga, da zaključak o osnutku narodnoga fonda za židovski narod ne bude zaključak većine nego da se stvori pristajanjem čitavoga kongresa, uložio je u to svu svoju snagu svoje ličnosti. Za vrijeme pauze pozvao je Bodenheimera, Wolffsohna, Kokeša i neke glavne govornike u novinarsku sobu, da privatnim nastavkom rasprave nadje put, uz koji će svi moći da pristanu. M. Oliicksohn koji je prisustvovao tom razgovoru piše: »Mi smo žurnalisti ostavili naš posao i napeto slušali sjajnu borbu, koja se ovdje odigrala pred našim očima; drugačije nego pred plenumom kongresa, bez svih parlamentarnih forma, bez straha pred javnošću i bez konvecionalne maske uljudnosti, navučene zbog okoliša, ali sa više temperamenta i iskonske iskrenosti, što je slici vodje podavalo naročiti, neobični čar*. Približao se je čas glasovanja. On se je Usi skinu pričinio toliko važnim, da je tražio poimenično glasovanje. Kad je Herzl stavio na glasanje formulu Luria bijahu za nju ipak još petnaestorica delegata. Ali kad je Herzl stavio na glasovanje prijedlog da se odmah pristupi osnutku Narodnoga Fonda pokazalo se, da svi delegati izuzevši Luria pristaju uza nj. I statut se prihvati uz neke promjene, koje je predložio Kokeš. Tako je zaključen osnutak Židovskoga Na-

»hochstappleri», siromašne piljarice na tržištu povrća u Brnu i raskošne dame na obalnom šetalištu u Biarritzu. Crtao je figure životinja i risao krajobraze, opisao je svečano i Ijutito raspoloženje grada i formulovao jezgru knjige. A sve je to odisalo svijetlom bojom, svjetlucalo originalnošću i imalo mirnu ravnotežu do u dubine promatrana predmeta i bilo puno života. Njegov je jezik imao originalnu ljepotu, bio je koketan, a opet posvema jednostavan. Ovaj je jezik bio uvježban francuskim akcentima, brušen i izgladjen pariškom umjetnosti poanfiranja, a snalazio se i bio kao kotkuće u svim umjetnostima rafinirane kulture. Zvuk orgulja što je vladao njegovim patosom, uzbunio je dušu i fini udarac ironije kao od biča ostavio je tanke, ali krvave modrice. Bio je feuilletonista, što danas za mnoge, koji u svojoj struci šeprtljaju bez oštre kontrole javnosti, vrijedi kao oznaka- koju oni upotrebljavaju bez pojma i prezirno, ali koja ipak nešto više važi za onaj maleni broj ljudi, koji imadu nešto ovoga vanredno rijetkoga talenta. Teodor Herzl bio je dakle feuilletonista. To će reći, da je imao sposobnosti, da svaku umjetnost i sva umijeća navrne u obrt pisca, dnevničara; ali on nije umio, da u umjetnosti vrši obrt j zanat. Ovaj umjetnik dakle, koji je poput malo drugih poznavao život, koji je poput malo

drugih umio, da oponaša svijet i život, ovaj pjesnik, u kojega bijaše snaga, da od malenih dojmova i zamisli, koje su drugi ispreli u plitke romane i kazališne komade, formira malena majstorska djela, koja su u svojoj uskoj zbijenosti bila prebogata punoćom i dubinom, ovaj muž na visini uspjeha, sjeo je jednoga dana i napisao brošuru »Der Judenstaat«, koja je ostala vrijedna spominjanja i znamenita. Ona mu je najprije donijela zloban smijeh ruga svih bogatih i sitih velegradskih Židova, sviju tih što bježe od svoje krvi, svega toga bezbojnoga, banalnog roda, što je zadovoljan sam sobom, što si je novcem kupio odlikovanje, titule i plemenske listove, koji se rastopio u snobizmu, kad bi mu koja aristokratska patronesa poklonila nekoliko riječi i koji si je umišljao, da je djelo izmirenja izmedju Židova i hrišćana dokraja uspjelo, kad je koji grof prihvatio poziv za posjetu. A onda mu je ta brošura donijela pogrde svih onih mladića i mladaca, što bijahu iz Nikolsburga, )icina ili Budjejovica došli u bečke literarne kavane i koji su sad predbacivali Herzlu, da je rodjen u Budimpešti, kao da je time počinio kakovu opačinu. U najboljem, slučaju morao je da podnese milosrdan smiješak ili dobronamjerne ali jeftine šale svojih prijatelja i znanaca. Ali ta je brošura postala točkom obrata

u životu Theodora Herzla i ona je postala obratištem u povijesti židovskoga naroda. tferzlova brošura nastala je u neku ruku kao odgovor na antisemitizam i lažljivost, što su u ono vrijeme bili porasli i razmatrali se. Ali to bijaše tek izvanji, slučajan razlog i mjeren na veličini, na starini čitavoga problema moglo bi se da kaže te bijaše maleni razlog. U listovima te knjige probudio se Ponosan, slobodan muž iz sna asimilacije, koji su odvremena Henriette Herz i Rahele Varnhagen bili suiti toliki plemeniti i dobri Židovi. Vidio je bezbrojna, velika djela velikih muževa svoga naroda u svim zemljama i na svim područjima, vidio je vrijedne doprinose, koje je daj narod pridonio svim kulturama, i vidio je zid mržnje, koji goni i tjera Židove, na kojem su se razbili njihovi najživlji napori. On nije više htio da se trudi, da stiče pripadnost, koju su mu neprestano uz porugu uskratili da dadu. Teodor Herzl doživio je kao student pogrdu Waidhofenskoga programa, koji je Židovima uskratio odaziv na oružanu borbu za povredu časti; vidio je gdje se provalija sve više širi i dublje puca i njegova misao bijaše, da će se pomirba tek onda zbiti, kad Židovi priznadu svoje pripadništvo židovskom narodu, svojoj drevnoj predaji i svojoj drevnoj zemlji. Pisano je: »Usahla mi desnica, zaboravim li, Tebe, Jerusolime!« Pozivao je opet ka Jeru-

BROJ 30.

>2 I D O V.

3