Borba, 24. 12. 1988., S. 10
Klaudio Magris:,Dunavom“ preko svih granica
Enciklopedija putovanja: istorija
Krajolici, raspoloženja, susreti, razmišljanja, priče jednog pasioniranog putnika — to je „Dunav“ Klaudija Magrisa, od iz· vora do Crnog mora, kao putovanje kroz svet Podunavlja, kao ispisivanje jedne magistralne istorijske, kulturne i antropološke mape za jedan večni podunavski dekameron, već poodavno na listi italijanskih bestselera, a sada na uvid i našim čitaocima (Grafički zavod Hrvatske). Jugoslovenskoj promociji „Dunava“ proteklih dana prisustvovao je i sam Magris, našavši se u centru medijske pažnje. Odlomci koje objavljujemo, pripadaju poglavljima „Panonija“ i „Baka An-
Bela Crkva
Bela Crkva ima, kako je lako zamisliti, svoju vrijednu književnost. Svaka nacija se može pohvaliti svojom kulturom, a Srbi su, primjerice, s pravom ponosni na jednog svog pravnika — i ministra pravosuđa — kao što je Gliša Gersić, stručnjak za javno i međunarodno pravo, učenjak u rimskom i ratnom pravu, autor značajnog djela o pravnim aspektima balkanske krize iz 1909. Profesionalna deformacija, potpomognuta skromnošću jezičnih spoznaja, vodi me, naravno, da se posebno zanimam za književnost na njemačkom jeziku (Nijemaca u Beloj Crkvi nije bilo malo: godine 1910. bilo ih je 6062, u odnosu na 1213 Mađara, 1994 Srba, 42 Slovaka, 1806 Rumunja, 3 Rusina, 29 Hrvata, 312 Čeha, 42 Cigana, 1343 vojnika stacioniranih u
= – ka“.
Misliti u više naroda
Da li je „misliti u više naroda“ jedinstvena sinteza ili heterogeno nagomilavanje, zbroj ili oduzimanje, način da se bude bogatiji ili da se bude Nitko? Možda se i stoga da bih pronašao odgovor na to pitanje sada nalazim u Banatu s bakom Ankom, koja je i sama, sa svojih osamdeset godina, stanoviti odgovor. Mjesto polaska naših pohoda je Bela Crkva, njezin rodni grad. Na starom, općem željezničkom voznom redu habzburškog carstva, godine 1914, grad je bio označen kao Fehertemplom, prema kriteriju da se koristi
nazivom prevladavajućim u' mjestu; Ovaj”
grad, sada jugoslovenski, bio je u sastavu Ugarskog kraljevstva. Danas trojezični službeni natpisi donose Bela Crkva, Fehertemplom, Biserica Alba — to jest srpski, mađarski i rumunjski naziv; onaj njemački Wesskirchen gotovo je nestao. Tu su katolička, protestantska, rusko—, grčko— i rumunjsko-pravoslavna crkva; poneke su, kao ona slovačka, u ruševinama... u
_ „.Baka Anka mi pokazuje svoju rodnu kuću, kuću dobrostojećeg trgovca, službenika i opskrbijivača Milana Vukovića, koji je zbog mađarofilije svoje prezime pisao Vukovics. Ispred te kuće zaustavljala se, poslije prvog svjetskog rata, kočija doktora Jona Giana, poslanika rumunjske manjine u Beogradu, jednog od mnogih prosaca bake Anke i jednoga od rijetkih koji nisu uspjeli postati njezini muževi, a udala se, služila s nepristrsanom brižljivošću i dovela do groba, dosada “četiri; djece nikada nije imala.
Bela Crkva je mali gradić udaljen nešto: više od sto kilometara od Beograda, na lijevoj obali Dunava, u Banatu, jednom od srdaca Panonije i starog habzburškog carstva. Banat je danas jedno od triju područja što sačinjavaju autonomnu pokrajinu Vojvodinu, koja je u sastavu Srbije; on je sjeveroistočni dio Vojvodine, i dugačkim dijelom graniči s Rumunjskom; ostale dvije sastavnice Vojvodine su Srem, Syrmium za stare Rimljane, južno od Dunava, i Bačka, na sjeverozapadu. Ali se jeđan široki dio starog povijesnog Banata, koji nije uzaludno nosio ime Temišvarski Banat, danas nalazi u Rumunjskoj i njegov -e glavni grad u biti Temišvar, to jest Temisoara: Francesco Griselini, mletački prosvjetitelj koji je putovao u te zemlje između 1774. i 1776, ostavljajući o tome u svojim pismima
nazvanim „Lettere odeporiche” sliku što je još i danas vrijedna, zacrtao mu je granice pišući da se protezao između Dunava, Tise, Marosa i Transilvanskih Alpi. Banat je mozaik naroda, naslaga i stratifikacija pučanstva, vlasti, zakonodavstva; zemlja na kojoj su se susreli i sukobili otomansko carstvo, habzburška vlast, tvrdoglava volja za nezavisnošću — a zatim vladavina Mađarske, srpski i rumunjski preporod.
Televizijska dokumentarna emisija o Vojvodini
čitih nacija, koje je potanko opisivao: Vlasi, to jest Rumuniji, Rašani, to jest Srbi, Grci, Bugari, Mađari, njemački doseljenici („kolonisti“), Francuzi, Španjolei Talijani, Židovi. Doista, nakon ponovna osvajanja Temišvara, koji je princ Eugen otrgnuo Turcima 1716, general Mercy, mudar i poduzetan upravljač, isušio je močvare, nanovo naselio napuštene ravnice, i pozvao doseljenike iz najrazličitijih zemalja; godine 1734. gradić Bečkerek bio je pun Španjolaca, koji su tamo utemeljili svoju Novu Barcelonu.
Veliko naseljavanje bilo je ono njemačko,što su ga potaknuli u osamnaestom stoljeću Marija Terezija i Josip II; koloni su stizali ponajprije iz Švapske, iz Gornje Falačke ili iz Rajnske oblasti, silazeći Dunavom na ulmskim lađama, vrijedni i uporni seljaci koji su nezdrave močvare pretvarali u plodne zemlje. Švapska, jedno od srdaca stare Njemačke, na taj se način preseljavala u Banat i. još se i danas, na rumunjskoj strani, u nekimselima čuje govoriti švapski ili alamanski dijalekt, kao da ste u pokrajini Wdrttemberg ili u Schwartzwaldu.
. Nijemci,naravno, nisu bili jedini koji su pristizali. Dolazili su Slovaci, ponajviše protestanti, Srbi pristigli u različitim valovima kroz stoljeća, pred nadiranjem Turaka, i još mnogi drugi. Narodi se pojavljuju i svijet drhti pred njihovom snagom, ali i oni ubrzo plaćaju danak zemaljskoj prolaznosti, pisao je doktor Schwicker. Svi drhte pred svima, Turci pred carskim vojnicima, koji zauzimaju Beograd, a carski vojnici pred Turcima, koji ga preotimaju. S godinama, desetljećima i stoljećima mijenjaju se statuti gradova i brojke nacionalnosti i religija; u posudi ne prestaje vrenje, miješanje, taljenje, gorenje, trošenje. e
spominje. 24' etničke · skupine; “ "Skromnije, Griselini je govorio o deset razli-
garnizonu, koji su bili podrijetlom iz različitih pokrajina te 29 popisanih kao „ostali“, 250 ih je bilo „herojske vjeroispovjesti“. Na 11.524, njih 8651 je znalo čitati i pisati). i
Njemačka književnost Bele Crkve bila je, čini se, pretežno ženska djelatnost, koju su prak-
ticirale gospođe i gospođice iz finog društva; „pa i među oficirskim kćerima“, kaže opširna po-
vijest austrijske književnosti autora NagI—Zeidler—Castle u odlomku posvećenom Banatu, „ima poetskih talenata“. Jedan od najrecentnijih lirslcih glasova nostalgično okrenutih prema gradiću također je žeuski glas, Hilde Merkl. Pjesnikinja Bele Crkve po antonomaziji ipak je Marie Eugenie delle Grazie, tužan i osamljen slavuj „malenoga bijeloga grada“ u Banatu. Rođenija u Beloj Crkvi godine 1864, povučena i neurotična književnica veličala je svoju malenu domovinu, željezničara koji je oglašavao ime željezničke stanice na raznim jezicima, slastičarnicu Turoczi za kojom je čeznula u djetinjstvu, namrštena gospodina Bositscha, vlasnika trgovine mješovitom robom Der schwartze Hund, Crni pas, prekrasnu gospođu Radulovitch, Srpkinju, koja je prolazila u kočiji na sveopće divljenje, hajduke na konju, janjičare pokopane na brežuljku, led Dunava što je pucao u proljeće — koji je opisala i baka Anka, s mnogo većom izražajnom puninom — i rode što su stizale iz zemalja Nila...
Krležino
panonsko blato
Mađarska televizija prenosi „Gospodu Glembajeve“, čuvenu i jetku dramu Miroslava Krleže, u režiji Janosa Domoikyja. Malo je mađarskih književnika predočilo panonski svijet, mozaik naroda i kultura između Zagreba i Budimpešte, sa silinom i žestinom Krleže, tog velikog patrijarha hrvatske književnosti. Iz njegovih stranica proistječe tmurna i opsjedajuća, uporna slika: panonsko blato, hrvatsko — mađarska nizina zamiješena prašinom, močvarama, trulim lišćem, krvavim tragovima ostavljenim stolećima, od seoba i borbi različitih civilizacija što su se u toj nizini i u tom blatu pomiješale i naslagale poput kopita barbarskih konja......Krležina je antihabzburška kritika dakako pristrana i jednosmerna — kao što su to, u suprotnom smjeru, mnoge nostalgične idealizacije carstva — ali poetska i moralna istina ponekad ima potrebu za ovakvom sektaškom strastvenošću da bi uhvatila, onkraj ogorčene deformacije, bitni trenutak života i povijesti, apsolutnu ljudsku vrijednost koju objektivna rea-
listička točnost nije u stanju uhvatiti, kao što ·
dobro znaju veliki satirički pisci, tendenciozni ali i pozvani da osvijetle, zahvaljujući svojoj vizionarskoj opsjednutosti, pokoji vječni
časak života. Beč nije bio toliko gnusan kao što ga je predstavljao Karl Kraus, a vjerojatno ni stari Rim nije bio onakav kakvim ga opisuje Juvenal, ali bez gnjevne ozlojeđenosti Krausa ili Juvenala ne bi bili razotkriveni, kao kroz Silavitu razderotinu neke koprene, poneki krajnji izrazi, poneke goleme grimase koje može poprimiti ljudsko lice.Krležino djelo, prije svega kasni roman „Zastave“, koji želi biti summa, enciklopedija je Panonije i monumentalna freska ne samo hrvatskog ži-
'vota, već povrh toga i Budimpešte i Mađar-
ske u prvim godinama stoljeća. Krleža je nesmiljen i polemičan u odnosu na podunavsko carstvo, ali njegov je prosvjed prožet i kulturom onoga svijeta, kao što otkriva njegov esej o Karlu Krausu, glas habzburške civilizacije što se buni protiv sebe same.U jednoj kasnoj knjizi sjećanja koja priziva, ne bez nježnosti habzburški mozaik, Krleža se odredio kao „jedan iz Agrama“, nazivajući svoj rodni grad, Zagreb, njemačkim nazivom; široka carško kraljevska ekumena i njega je naučila, kao i mnoge druge — pa i njegova bivšeg optužitelja Đilasa, danas nostalgičara Mitteleurope — da je vole ili da je barem razumiju pomoću pobune.
NEDELJNA BORBA
24-25 decembar ON (0 { | ; strana | . \
–
Panorama Beograda s početka. XVIII veka (bakrorez). Ovo je detalj sa velikog kolorjsa. nog plana Beograda, koji je izradio augzbur. ški geograf Mateus Zojter, verovatno 1736, godine, pred kraj austrijske okupacije Beog„rada, posle njegovog osvajanja 1717. godine od strane Evgenija Savojskog. i
(Iz kolekcije gravira Miroslava Vitorovića)
Sentanarej
Sentandreja je Montmartre na Dunavu, boje kuća i slika izloženih po ulicama prelaze u boje rijeke, Pauća i lagana radost obavija flaneura i vuče ga lagano šarolikim uličicama što silaze prema obalama u slatkom otjecanju. Gradić ima srpsko obilježje, koje malo —pomalo nestaje. Na kraju sedamnaestog stoljeća, u vrijeme ponovnih turskih osvajanja Što su uslijedila nakon napredovanja carske vojske, Sentandreja je prihvatila mnoge balkanske izbeglice što su bježale pred Turcima: Albance, Grke, Bosance, Dalmatince i prije svih Srbe, predvođene patrijarhom Arsenijem Crnojevićem. Srbi, poduzetni trgovci, dali su tom gradiću — zajedno s Grcima — cvat i bogatu eleganciju, barokne, rokoko i klasicističke crkve, trgovačke patricijske kuće, sklad pribranih trgova i časnih trgovačkih obilježja. u
Od osamsto obitelji, koje su došle s patrijarhom, sada ih je ostalo šezdeset ili sedamdeset. Putovanje je uvijek i spasilačka ekspedicija, dokumentacija i sabiranje nečega što izumire i zamalo će nestati, posljednje pristajanje na nekom otoku koji vode upravo preplavljuju. Cuvier je razlikovao vojageurs—naturalistes, —geographes e — botanistes. Botaničaru je lakše, može pažljivo ubrati poslednji primerak i sačuvati ga u svojem herbariju ili ga čak presaditi u posudu i odnijeti sa sobom, dopuštaju li to klimatski i toplinski uvjeti. Ljudski zemljopi, malo komplicira stvari, jer je nešto teže upakirati jedan krajolik koji nestaje pred građevini om spekulacijom, jednu manjinu koja se osipa, njezine puteve, njezine običaje, ljude koji se razmahuju po sajmu. Ali slabljenje srpske prisutnosti u Sentandreji nije nipošto melankolično, jer ne pokazuje malobrojne i patetične preživjele usamljene kao posljednje Mohikance, već skupinu koja je mirno uklopljena u mađarsku stvarnost.
Beogradska saga
Stanislav Jerzu Lec, poljski humorist, gledajući jednom iz Pančeva desnu obalu Dunava, len Beogradu i tvrđavi Kalemegdan, rekao je da se tamo, na lijevoj obali, još osjećao kod 'kuće, u granicama svoje stare habzburške monarhije, a da je s druge strane rijeke za njega počinjalo inozemstvo, tuđinska zemlja. Dunav je doista bio granica između austrougarskog, car'stava i Kraljevine Srbije; godine 1903. stric bake Anke, vojnik u kraljevskoj gardi kralja Aleksandra Obrenovića, nekoliko sati prije atentata na vladara — kojemu se on, do kojega su bili doprli glasi, nije usudio ni usprotiviti ni pristupiti — odbacio je uniformu i bacio se u Dunav, izvadili su ga nizvodno mađarski carinici te je ostatak života proživio, kao srpski dezerter osuđen na smrt, u Beloj Crkvi, pod zaštitom dvoglavog orla.
Andrej Kušniewicz, poljski pripovjedač, koji je u svojim romanima evocirao sudioničkom i sablasnom poezijom raspadanje dvostruke monarhije, donosi te nezaboravne riječi, poistovje-, ćujući se sa sentimentalnom i fantastičnom perspektivom svojeg kolege i sunarodnjaka; on se također naginje nad onom izgubljenom granicom, koja je još granica njegova svijeta: Beograd je, za Leca i za Kušniewicza, s druge strane.
. Teško je reći gdje je i s koje strane Beograd, dohvatiti protejski identitet i izvanrednu vitalnost tog nevjerojatnog grada, što je toliko puta bio uništen i toliko puta uskrsnuo, brišući tragove svoje prošlosti. Beograd je bio velik u mnogim razdobljima, ali svako doba njegove veličine, piše Peđa Milosavljević u jednoj ljubavnoj izjavi kameleonškom glavnom gradu, „a disparu avec une rapidite stupefiante“. Povijest, prošlost Beograda ne žive toliko u ono malo preostalih spomenika, koliko u njegovu nevidljivu supstratu, propale epohe i civilizacije poput lišća razmrvljena na zemlji, mnogostruki Humus, stratificiran i plodan, u koji uranja svoje korijene ovaj mnogostruki grad, koji se neprestano obanvlja a koji je njegova književnost često prikazala kao kovačnicu metamorfoza. ?
U Beogradu bi se unuk podunavskog carstva morao osjećati u vlastitim granicama duše, kod kuće. Ako je danas Slovenija najautentičniji habzburški krajolik, Jugoslavija — i za nju njezin glavni grad, koji joj održava tešku i centrifugalnu ravnotežu — nasljednik je dvoglavog orla, njegove nadnacionalne i složene države, njezine posredne i posredničke funkcije između Istoka i Zapada, između svjetova i političkih blokova, različitih i suprotnih. Jugoslavija je stvarno mnogonacionalna država, to jest sastavljena od mnogonacionalnosti nesvodive na jed-. noznačnu ili prevladavajuću dimenziju; poput naziva „Austrijanac“, možda je naziv „Jugoslaven“ musilovski imaginaran, pokazuje apstraktnu snagu jedne zamisli više nego slučajnu konkretnost jedne stvarnosti, a rezultat je operacije oduzimanja, element koji ostaje kada se odvoje sve pojedine nacionalnosti, zajednički svakoj od njih a da nije identičan nijednoj.
Maršal Tito je na kraju sve više bio nalik na Franju Josipa, ne dakako zato što se borio pod njegovim zastavama u Prvom svjetskom ratu, već zbog spoznaje i želje da mu okupi na-
· sljedstvo — i Leadership — nadnacionalno i podunavsko. Ali je, štoviše, i Đilas, veliki heretik
Titovog režima, postao gotovo službenik predstavnik stare Mitteleurope, jedan od najpouzdanijih i gotovo mitskih glasova njezina otkrića, njezina novog političko — kulturnog prijedloga a možda i njezine pomirujuće idealizacije. Nalik na habszburški, i jugoslovenski je mozaik danas istodobno veličanstven i nestalan, ima vrlo važnu ulogu u međunarodnoj politici i usmje·ren je na obuzdavanje i odbacivanje vlastitih unutarnjih rastvarajućih poticaja; njezina čvrstoća potrebna je evropskoj ravnoteži, a njezino eventualno raspadanje bilo bi pogubno za potonju, kao što je raspadanje dvostruke monarhije bilo za jučerašnji svijet...
h
Č. Bukovski: „Muzika vrele vode“ (naslovna strana)
anumseipugunumezuKeIIEIu__AAIAJAJA_A_AJAC_IJJAA|JJ_CJAJALILAL u uurerumuuuueanzmmunuuumuuznuerumu uuu auuu IuuLCINIGOraaanuu i ru_eeenuerumIuIui uan eanaeeeiumunuu znae eura nau Iuuuene=a
Bogdan Mrvoš
Sa dve strane, gotovo istovremeno, stiže
Bludni sin američke proze
Mogućnosti novog teksta
Čarls Bukovski, koji nam se odjednom smeje iz knjiga „Pošlanski ured"
|A onda sam
i to uradio
/
lja plod mašte i nije posvećeno nikome“. Odatle, pa do završnog pasusa, Bde se nižu ludorije na žurkama i sa pićem, do tri sledeća (poslednja) retka u knjizi — Sutradan je bilo |jutro i još sam bio živ. (Možda napišem ro-
Izašli smo i gledali neki striptiz, pili, vrištali i smejali se. Ne
nam američki pripovedač i pesnik Čarls Bukovski. U jednom su pakovanju njegove priče, „Muzika vrele vode“, za šta se pobrinuo BIGZ. U već znamenitoj ediciji Reč i misao beogradskog „Rada“ razmestio se roman „Poštanski ured“ (ili kod izdavača „Post office“). 'Prva je knjiga delo zrelog pisca, druga roman-prvenac. I sada, kad se sve sabere, Bukovski je na 'srpskohrvatskom jeziku čitava mala biblioteka, u osam tomova.
Otkrivanje ovog grubo-nežnog pisca započelo je pre ravno sedam godina, nakon prvih prevodilačkih vežbi za časopise, ređe za novine. Izvedeno je već sa „Zabilješkama starog pokvarenjaka” (kod „Augusta Cesareca“), ali se ponajviše pričalo o romanu „Žene“ (Prosvetino izdanje, dve godine kasnije). Osma knjiga ili šesta — svejedno, ali u ponečem apartna — jeste izbor pesama, „Kakva korist od naslova“ koju su zajednički obelodanili prevodilac Voja Šindolić i knjižar Bata Dramičanin.
Otkud tolika pomama za Bukovskim, koji je za naše prilike nesigurnih projekata, već pomalo kultni pisac?
i „Muzika vrele vode“ {,Rad“ i BIGZ) narugao se vedini moralnih normi u svojoj zemlji, Mo, svejedno, čifalac mu daje za pravo
Razloga je nekoliko i najbolje je da ih odmah pobrojimo. Čovek, koji je rođen pre 68 godina (slučajno) u Nemačkoj, već kao dvo-
. godišnjak je građanin USA, sa dvadeset rinta
kao kamiondžija, na benzinskoj pumpi, kao čuvar, liftboj i dugih jedanaest godina — kao poštar. Onda mu se od svega toga smuči. Kreće u nesigurne literarne poslove sa 35 godina, ali njegova žilavost nadoknađuje relativno zakašnjenje. Bukovski, poput poštanske trake, liferuje knjigu za knjigom, tako da se u nešto više od tri decenije nakupilo tridesetak knjiga pesama, desetak tomova roma-
na i priča, nešto eseja (!) i zabeležaka za no-.
vine. Sve u svemu, ovaj tempo rada OmOogućio mu je da, na pragu šeste decenije života, šutne kurvinsko dirinčenje poštara. Postaje profesionalni pisac, što je i dan-danas. Nave-
· liko je poznat širom Amerike i Evrope, ali
poznat i na ostalim kontinentima. Jugoslovenima se Bukovski svideo iz dva-tri razloga: piše sažetije nego Hemingvej,
bez ikakvog okolišenja. Svedoči o žestokim stvarima koje se motaju oko seksa, pića, dokoličenja i skitalaštva. To je izazovan život, što se ne usuđuje da prizna i prihvati većina čitalaca. Ovaj autor, uz sve što smo rekli, ima još barem tuce vrlina. Pomenućemo neke: kune se da 95 procenata onoga o čemu piše jeste nešto što je čuo, video ili mu se dogodilo. Zatim je tu njegova očaravajuća iskrenost i surova okolnost da je autor gubitnik, ili bar piše o ljudima koji gube na jedan doista častan način!
I tako, Čarls Bukovski je „nešto drugo”. Drugar koji se ni za koga (sem za žene!) ne kači prvi. Nikom ne smeta, nikog ne dira, Ali i ne trpi nikakva poniženja. Takav je i njegov
Henri Kinaski, glavni junak „Poštanskog ure- ·
da“. Temu i frku oko nje, zar ne, i sami pogađate: to je onih jedanaest godina šljakanja za. Poštansku službu Sjedinjenih Američkih Država. Nimalo slučajno, umesto posvete,
·autor beleži sledeće reči: „Ovo delo predstav-
man, pomislio sam.) A onda sam to i uradio — nižu se uzbudljive stranice o neuzbudljivom životu pismonoše i razvrstavača pošiljki koji ne ume da folira i koji, najzad, neće dozvoliti da ga pokopa PTT-sistem najmoćnije zemlje sveta. („Ljudski rod gazio me je uvek po jajima — to je moj moto“
U kratkim prozama okupljenim ispod naslova „Muzika vrele vode“, Bukovski takođe demonstrira sve svoje vrline „Hemingveja sa Zapadne obale“, od nežno-grube erotike, opisa života jednog „marginalca“ do uzgrednih snimaka jedne u suštini nehumane civilizacije. No, ovde se pojavljuju i blagi nanosi oneobičavanja, fantastike, tako i da nam stari-poznati pisac deluje jednako izazovno kao i u već pročitanim tekstovima.
Bludni sin američke književnosti od poroka dosade leči se ne nekoliko njemu poznatih načina, pri čemu je proza koju piše najprihvatljiviji način. Uvodeći naveliko u literaturu opijanje, kurvarluk i lenčarenje, Bukovski se efektno narugao većini moralnih normi svoje nove otadžbine. I gle vraga, svet čitalaca daje mu za pravo.
znam ko je imao pare, ali mislim da je većina bila njegova, što je, za promenu, bilo lepo, a ja sam se samo smejao i vatao onu ribu za dupe i butine, i ljubio je, i nikoga nije bilo briga. Dok traje novac, traješ i ti.
Dovezli su me natrag a onda je on otišao s njom. Došao sam do vrata, pozdravio se, uključio „radio, našao pola litre viskija, ispio ga, smejao se, bio dobro rasPolo, napokon opušten, ispe-
ao prste pikavcima, dovukao se do kreveta, stao do ivice, sapleo se, pao, pao preko dušeka, spavao, spavao, spavao...
Sutradan je bilo jutro i još sam bio živ. · Š
Možda napišem roman, pomislio sam. ·. A onda sam to i uradio.
(Završetak romana „Poštanski ured“)