Borba, 15. 12. 1990., S. 6

Olga Nikolić Biljana Stepanović

| ko je jugoslovenski posleratni koncept socijalističkog razvoja u neče-

u bio produktivan, onda je to svakako proizvodnja doktora nauka svih vrsta. Dok je u prirodnim naukama trebalo iškolovati što više kadrova, jer je svaka republika htela sopstvene univerzitete i stručnjake, u društvenim je to bilo potrebno i zbog davanja teorijskog pokrića „ak-

||| tuelnoj društvenoj praksi”. Tako se poste| peno nauka — stavljajući se u službu

dnevne politike — pretvarala u njenu sluš-

| | kinju na uštrb istine, kojoj bi jedino mora-

la da služi.Tako je u Jugoslaviji od završetka rata do 1989. doktoriralo ukupno 19.862 kandidata, što znači da na skoro svakih 1.000 stanovnika imamo jednog (bar formalnog) naučnika. Samo ovo znanje u nekim slučajevima imalo je magičnu moć da svog „nosioca“ preporuči za odgovorne državne i partijske funkcije, pa sada gotovo da nema nijednog istaknutog naučnog i javnog radnika koji se politički angažovao, a da svoje ime nije „okitio“ titulom doktora nauka. Proces je tekao i u obrnutom smeru — zauzimanje nekog od rukovodećih položaja, često je bio glavna preporuka za dobijanje akademskog zvanja.

Na inflaciju titula sa najvišim akademskim zvanjem upućuje podatak Saveznog zavoda za statistiku da je u našoj zemlji Jane odbranjeno 1.042 doktorata, što je brojka koja se manje-više ponavlja svake godine. Od toga, najviše odbranjenih teza „otpada" na medicinske (243), tehničke (231) i društvene nauke (205). Po proizvodnji doktora nauka, Srbija je (prema podacima za poslednjih nekoliko godina) konstantno na prvom, a Crna Gora na poslednjem mestu. Primera radi, Srbija je (sa pokrajinama) prošle godine promovisala 446 doktora nauka, Hrvatska 296, Slovenija 116 a Crna Gora svega šest. Najviše doktoranata (od svih visokoškolskih ustanova u zemlji) daje Univerzitet u Beogradu: od svog nastanka do 1987. promovisao je 7.137 doktora nauka, a od toga samo 237 do početka drugog svetskog rata.

Na čemtni je sve sticano doktorsko zvanje može se videti po tome što — pored sijasrt doktora za samoupravljanje -— imamo doktore za udruženi rad, delepatski sistem, nesvrstanu politiku... Sve ovo, razume se, može da bude predmet i ozbiljnih naučnih istaživanja, ali u većini slučajeva to je kod nas ipak bio klasičan primer utrkivanja u političkom dogovaranju. Na primer, dobar deo naših poznatih političara bavio se u svojim disertacijama problemima, koji pripadaju pre dnevnopolitičkoj praksi, nego nauci ili teoriji.

Novi vetrovi u višestranačkoj klimi donose zahteve da se preispita pa čak i oduzme dobar deo najviših akademskih titula stečenih hvalospevima o sada već prevaziđenom samoupravnom i dogovornom konceptu.

U ovoj kvalifikaciji mnogi doktoranti će se sigurno samo prepoznati, ali su za javnost svakako najinteresantnije ličnosti sa visokim akademskim zvanjima koje zauzimaju ili su doskora zauzimale najviše državne funkcije i krojile sudbinu zemlje. Metodom „slučajnog“ uzorka odabrani su ljudi koji se u poslednje vreme najviše eksponiraju, pa i diktiraju pravila igre.

Oda „najboljem svetu“

Svakako jedan od najinteresantnijih političara u upravo održanim izborima u

0. BiH je dr Nijaz Duraković, prvi čovek bo-

sanskih komunista. Lider koji u svojoj doktorskoj disertaciji zastupa samoupravljanje i dogovornu ekonomiju kao ključ za razrešenje nacionalnih odnosa.

Ako se „zaviri“ u njegovu doktorsku tezu, „Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju“ (odbranjenu 1981. na sarajevskom Fakultetu DORE nauka) na videlo će isplivati nekoliko karakterističnih primera. Oni su, ruku na srce, prepoznatljivi sindrom pevanja oda ORIKA od svih svetova”.

Duraković, na primer, kaže:

Sigurno je da sistem udruženog rada i socijalističko samoupravljanje otvaraju novi historijski proces u razvoju međuna-. cionalnih odnosa, čime je jugoslovenska „receptura“ za rešavanje ovog pitanja zanimljiva za cijeli međunarodni radnički i komunistički pokret“. Ta teza morala je izgledati idealistička čak i u vremenu kad

je stvarana, a pogotovu sada, kad „bosanski lonac“ ključa i preti da ako „sigurnosni ventil" popusti — eksplodira i „popari“ sve oko seDe.

Anahronizam danas predstavlja i stav, poput sledećeg: „Novi Ustav i ZUR istinski će odražavati prelomnu istorijsku fazu u razvoju socijalističkog samoupravnog društva, ako se njihovi revolucionarni principi otjelove u praksi, ako doista budu iskaz svakodnevnog učvršćivanja dominan-

ine pozicije udruženog rada o cjelokup-

nom procesu društvene reprodukcije“. Pošto već i vrapci znaju da je ZUR ne samo

' nije „utjelovio“ u praksi, nego je postao

naš najpljuvaniji izum od rata naovamo (čak i od strane onih koji su ga pravili), naveđeni zaključak se može objasniti željom autora da se u vreme kad je pisao disertaciju svojom pravovernošću preporuči državnom establišmentu.

}”

inflacija. doktorskih titula

Dobar deo naših poznatih političara bavio se u svojim disertacijama problemima koji pre pripadaju dnevnopoliličkoj praksi, nego nauci ili feoriji, Na skoro svakih hijadu stanovnika imamo po jednog doktora nauka Masan Jlecnoroswh

Teze poznatih

Mnoge verovatno zanima na čemu su svoje doktorske titule stekli naši političari, oni bivši, sadašnji i možda budući. Na primer, Stipe Šuvar je doktorirao na temu „Kulturni odnosi i njihove perspektive u našem selu“ (Pravni fakultet u Zagrebu 1964.); Vesna Pešić, „Društvena slojevitost i stil života“ (Pravni fakultet u Beogradu 1977.); Bogdan Trifunović, „Samoupravljanje i participacija u programima i akcijama političkih partija i sindikata u Francuskoj“ (Beograd, FPN, 1976.).

Prva dama Srbije, Mirjana Marković odbranila je tezu „Sociološki aspekt obrazovanja za samoupravljanje“ (Niš, 1979. Filozofski fakultet, 1979.); Nebojša'Popov „Društveni sukobi i promene strukture savremenog jugoslovenskog društva“ (Filozofski fakultet u Zagrebu 1977.); Dušan Dragosavac „Zakon vrijednosti u staljinskoj koncepciji“ (Pravni fakultet u Zagrebu, 1962.); Savka Dapčević Kučar „J. M. Kejnz — teoretičar državnog kapitalizma“ (Zagrebački ekonomski fakultet, 1955.).

Šef jugoslovenske države Borisav Jović stekao je doktorsku titulu na tezi „Problemi nagrađivanja u socijalizmu“ (Ekonomski fakultet u Beogradu 1965.); Janez Drnovšek „Vpliv svetovne dolžniske krize in pogojev mednarednega denarnega sklada na jugoslovanski denarno-kreditni sistem“ (Maribor, Visoka ekonomska komercialna šola, 1975.); Petar Gošev prijavio je svoju doktorsku disertaciju 1989. na Ljubljanskom univerzitetu pod naslovom „Problemi reprodukcije i akumulacije kapitala i društvena kriza u Jugoslaviji. Akademik Muhamed Filipović stekao je doktorsku titulu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1962. odbranivši tezu „Filozofski razvoj Lenjina i problem orijentacije savremene filozofije“, Jurij Bajec imao je temu „uporedna analiza materijalnih i nematerijalnih faktora razvoja i problemi njihovog merenja“ (Ekonomski fakultet u Beogradu, 1974.), Vojislav Koštunica doktorirao je na „Institucionalizovanoj opoziciji u političkom sistemu kapitalizma“ na Pravnom fakultetu u Beogradu 1974, a Kosta Čavoški je godinu dana ranije na istoj akademskoj ustanovi stekao najviše zvanje naslovom „Ideja slobode i demokratija“. |

Na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta 1957. najviše akademsko zvanje stekao je Mihailo Marković („Formalizam u savremenoj logici“), a 12 godina kasnije, na istoj instituciji doktorsku disertaciju je odbranio i Dragoljub Mićunović(„Induktivno zaključivanje u sociološkim istraživanjima“)...

Na kraju, dodajmo i podatak, verovatno malo poznat, da je i Josip Broz Tito, četiri godine pred smrt doktorirao na „Vojnim djelima“. U Bibliografiji doktorskih disertacija, međutim, umesto podatka o fakultetu na kome je doktorirao stoji samo „šifra“ CUUC-1976. Beograd. „S

”

» WRWIPASiJJ gar Es Dir WC VIII EP YZir dnuWiSlitipesyiraFr ai Bir igE Era kiIiPS BNS pe tiii TB IRI

pristupa ovim problemima u 'kapitalističkom društvu. Jer, u socijalizmu ljudsko znanje nije zarobljeno od kapitala u najamnom radu, već kao opštedruštveno znanje treba neposredno da postane proizvodna snaga koja će omogućiti da uslovi životnog procesa budu „pod kontrolom opšteg uma“ (Marks) i u skladu sa njim budu preobraženi u skladu sa ekološkim

Stare priče za nove reforme

Od bolesti frazeologije, osim političara, oboljevaju čak i profesori univerziteta. Pored onih koji sem svoje doktorske teze ništa u životu nisu napisali nije mali broj ni predavača sa zavidnim brojem štampa-

” konstatuje da „to na prvi pogled može iz-

nih knjiga u kojima i dalje nevešto kamuflirano „guraju“ svoju ideologiju u nove reforme. Prof, dr Danilo Ž. Marković — srpski ministar za obrazovanje — u svojoj knjizi „Socijalna ekologija“ (po kojoj uče studenti FPN u Beogradu) objašnjava da je samoupravni socijalizam, zasnovan na Marksovoj teoriji, za razliku od „prljavog kapitalizma“ — najpovoljnije okruženje za zdrav život i očuvanje čovekove sredine. Kako drugačije shvatiti tezu da je „za rešavanje ekoloških problema u socijalizmu, tj. u socijalističkim zemljama potrebno teorijskim promišljanjem, polazeći od marksizma izgraditi osnovna teorijska polazišta u rešavanju ekoloških problema, tj. u zaštiti i unapređenju čovekove sredine... Naime, socijalizam shvaćen kao društveno-ekonomsko uređenje koje se zasniva na društvenoj svojini sredstava za proizvodnju i u kome proizvodnja nije motivisana profitom (i u kome stvaranje viška vrednosti kao protivurečnosti između razmene i upotrebe nije osnovni pokretač ljudskog društva) može pristupiti rešavanju ekoloških problema na način koji se razlikuje od

zakonitostima“.

Ovo izdanje iz 1986. biće, kako nam je najavio prof. Marković „znatno prošireno i dopunjeno“, a već je dogovoreno štampanje 100 hiljada primeraka za potrebe obrazovanja u Sovjetskom Savezu.

Na pitanje u kakvoj je vezi njegova doktorska disertacija „Prigradska naselja niških radnika“ (odbranjena u Nišu 1964.), sa „Socijalnom ekologijom“ dr Marković je odgovorio: „Ja sam prvi kod nas počeo da se bavim zaštitom radne sredine i video sam da je ona neodvojiva od zaštite životne sredine, pa se moj interes širi od radne, prema životnoj sredini“. Svima koji budu hteli da se detaljnije upoznaju sa sadržajem ove knjige, pružiće se prilika da nabave drugo izdanje koje upravo treba da izađe iz štampe.

Ko gubi, a ko dobija?

Najnoviji paket „zaštitnih mera“, overen od strane Skupštine Srbije, direktan je povod interesovanja za sadržaj doktorske disertacije dr Stanka Radmilovića prvog

NEDELJNA BORBA subota-nedelja 15-16. decembar 1990. - strana

ZO aaa TOI

čoveka srpske vlade. Sam naslov teze može biti privlačan za razmatranje — „Samo-., upravni sistem investiranja u SFRJ“ (Ekonomski fakultet u Beogradu, 1978.). Nakon čitanja ispostavilo se daon dobardeo | svojih teorijskih opservacija upravo pretače u praksu.

Stalno prisutni sindrom da je Srbija uvek ta koja gubi na račun drugih, ima uporište i u samoj Radmilovićevoj doktorskoj disertaciji: „U samoupravnom socijalizmu prilikom relativiziranja konfliktnos-| . ti razvojnih ciljeva, na prvo mesto se mora staviti pitanje „ko gubi a ko dobija“ (podvukao sam autor), a tek potom koliko se gubi i dobija“. Sam, autor odmah zatim

Tri budućnosti za Srbe

turnih ustanova i komunikacijskih kanala preko kojih se šire kulturni utjecaji, i sustavu simbola koji karakteriziraju grupu. Kulturnom autonomijom grupa nastoji očuvati naci0. nalni i kulturni identitet i biti različitom od ostalih grupa. Pravo na razlike je demokrat. sko pravo, za razliku od nedemokratskog jedinstva. Demokracija se očituje u pravu na razlike pa je zadatak demokratskog društva, njegovih većinskih članova zajamčiti prava manjine, uključujući kulturnu autonomiju. i

(..) U javnosti postoje mnijenja o mogućnosti zasebnih srpskih škola. Ako se tako ncešto traži to treba omogućiti radi izbjegavanja prigovora 1 konflikata. Bolje je dopustitii izbjeći konflikte, nego li zabraniti pa živjeti u permanentnoj napetosti. 110

Druga mogućnost je osnivanje etno ili nacionalnih razreda, u kojima bi se izvodila općeobrazovna jezgra sa zasebnom srpskom kulturnom jezgru (srpski jezik sa književnošću, kultura, povijest, zemljopis). Tamo gdje su Hrvati manjina trebaju se osigurati sadržaji s hrvatskom obrazovnom jezgrom (hrvatski sa književnošću, povijest, zemljopis) uz opće sadržaje. Za učenike srpske nacionalnosti osigurati knjige napisane ćiriličnim pismom. Ovaj model mogao bi se razraditi i aplicirati od prvog do osmog razreda, odnosno prvog do četvrtog. | !

Otklonjeni su memorandumski prigovori glede zabrane kulturnih ustanova. Srbi u Hrvatskoj trenutno imaju „Prosvjetu“, „Savu Mrkalja“ i „Zoru“, dakle tri kulturna društva. Što se Republike Hrvatske tiče mogu ih osnovati još PRdeteB ali se više ne mogu požaliti da se ometa rad tih društava. Problem je u njihovu financiranju, koji se može riješifonda za kulturu, i u programima, što jc stvar financijski pomoći društva, njihovu izdavačku

gledati neracionalno“... Lajt-motiv koji se provlači kroz njegovu doktorsku disertaciju je neophodnost državnog intervencionizma u privredi, koja se nikako ne sme prepustiti „tržišnoj stihiji“.

Citiramo: „Tržišni mehanizam ima značajnu ulogu u savremenim kapitalistič'kim ekonomijama, ali sve više preovladavaju uverenja da on sam prepušten sebi, iako ne mora da vodi u haotično stanje, može da prouzrokuje ozbiljne krize i da sistem u dužim vremenskim intervalima. drži izvan zone optimalnosti. Tržišni mehanizam zbog toga treba obilno potpomagati svesnim regulisanjem... Nema mesta idealizovanju tržišnog mehanizma, kad je u pitanju makroekonomski aspekt optimizacije investicije i akumulacije, a to važi 1 na mikro-ekonomskom nivou. Pretpostavka o maksimiziranju profita, kao isključivoj ili kao dominantnoj determinanti funkcije cilja kapitalističke firme, pod velikim je znakom pitanja, a samim tim i zaključak da spontano delovanje tržišnog mehanizma (preko cena i informacija) generiše optimalnu alokaciju investicija... jer profit ne mora biti dobra mera društvene korisnosti“. Naročito je zanimljivo razmišljanje predsednika srpske vlade, izneto u disertaciji, o stečaju i likvidaciji: „Stečaj i likvidacija nisu, a verovatno ne bi bilo ni dobro da jesu u socijalističkom društvu sankcije sa ex post NejCTBOM 3a IHIOrpeIHHO WMHBecTMHpatbe. Kan nobe no ryowTaKa, OH Ce Ha pa3HE HauMHC IIOKpHBa, pa Ha opraHM3auWMja Ce OJp)KaBa, HOJIasehM OJI JIOTMKE Ma MHaK HEeIHITO ROHpMHOcM, 3anoluJbaBa M3BeCTaH Opoj pajHaMKa HM CJ“. Mo»a je OBO KJbyu sa o0janiHbbeMbe KaKO CC y »KMBOTJ OJLpxxaBajy „caMpTHMUM“ IIOTIyT 2KeJIĆ3a– pe 3 CMennepeBa, „3opKe“ wa Hama, MAaIIIMHCKC MHJIycrpuHje 43 Huuta...

Strah od tamnice

Sudeći prema stavovima koje je izneo u svojoj doktorskoj disertaciji „Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.“ (Filozofski fakultet u Zadru, 1965.), Franjo Tuđman je Jugoslaviju od samog njenog nastanka doživljavao kao „tamnicu hrvatskog naroda“. Njegova osnovna ideja vodilja u doktorskoj disertaciji jeste „velikosrpski hegemonizam i njegova težnja da zavlada ostalim narodima ujedinjenim u jugoslovensku zajednicu“. Tako u tezi kaže: „Ujedinjenje 1918. je značilo grubo nametanje srpske buržoazije svim ostalim narodima, koja je, pozivajući se na „oslobodilačku ulogu“ Srbije i oslanjajući se na organiziranu silu svoje vojske i državnog aparata, beskrupulozno iskoristila tešku situaciju i nejedinstvenost predstavnika onih zemalja što su ulazile u zajedničku državu... Velikosrpska buržoazija bila je kadra da nametne svoju hegemoniju i zbog toga što su joj time išle na ruku i romantičarsko-idealističke koncepcije jugoslovenstva...

Kako je hrvatski narod doživeo ujedinjenje u zajedničku državu, Tuđman ko-, mentariše narednim stavom... „uspostavljanje zajedničke jugoslovenske države ovdje mase doživljavaju kao gušenje revolucionarno-demokratskog pokreta, kao stranu okupaciju i ponovno nacionalno potlačivanje. Zbog toga i zbog uspostavljanja reakcionarnog centralističkog rečima, surovom silom, batinaškim i drugim primitivnijim metodama od onih u srušenoj monarhiji (misli se na Austro-Ugarsku, prim. autora), mase se odlučno okreću i protiv novog vladavinskog centralističkog sistema i protiv svih onih buržoaskih gru-! pacija što su izdale nacionalne i demokratske pokrete masa, stavivši se u službu režima velikosrpske hegemonije“.

Mada se u svojoj analizi zaustavlja na 1941. godinu, po onome što se sad zbiva u Hrvatskoj pod vrhovništvom Franje Tuđmana, moglo bi se zaključiti da je i Titovu Jugoslaviju doživeo kao zatvor za hrvatski narod. Međutim, na kraju svoje doktorske desertacije ni Tuđman nije odoleo da „otpeva“ kfatku pesmicu „Titovom putu“: „Proturječnosti u društveno političkom razvitku monarhističke Jugoslavije dostigle su takav stupanj da su iziskivale revolucionarno razrješavanje, na osnovama povezivanja nacionalnih pokreta potlačenih naroda s revolucionarnim pokretom radničke klase u jedinstven revolucionarni demokratski pokret. Zato će biti stvoreni uvjeti istom u toku NOB-a i socijalističke revolucije na titovskom programu KPJ za uništenje ne samo okupaciono-kvislinškog sistema nego i svih nosilaca kompromitiranog, poretka monarhističke Jugoslavije, a za stvaranje nove, federativne 1 socijalističke državne zajednice jugoslavenskih naroda, čime će otpočeti novo razdoblje u

njihovom povijesnom razvitku“.

ti izdvajanjem sredstava iz republičkoj društava a ne države. Država bi trebalo djelatnost.

U funkciji širenja kulture Srba u Hrvatskoj kulturna društva ili izdavačka poduzeća koja bi objelodanjivala sadržaje iz kulturne, nacionalne, političke povijesti, suvremenosti 'stavljaju se u isti položaj kao i ostala u Hrvatskoj. Dio sredstava trebali bi too fondovi kultue, dok bi se ostatak osiguravao tržišnom aktivnošću (država-tržište).

Srpske novine, ćirilicom |

Srbi bi mogli pokenuti vlastite novine, ćiriličnim pismom otiskane. Novine bi se trebale raditi na tržišnom principu, dok bi država mogla zajamčiti osnivački kapital. (Časopisi isto, kao i za novine). i |

U području kulturne autonomije, gdje dominira srpsko pučanstvo, mopuće je organizirati regionalnu radijsku postaju. Broj sati programa za emitiranje određuje se zastuplje. nošću stanovništva na tom području. Tada Srbi u tim sredinama moraju omogućiti satnicu etničkog programa Hrvatima gdje su oni manjina. Na globalnoj razini u okviru Hrvatskog radija možda bi bilo dobro obrazovati posebnu srpsku redakciju, za programe na srpskom jeziku. To je poznati model u svim europskim zemljama.

Neprimjereno je graditi posebnu televiziju, ali ako se ima sredstava za tako nešto, nc mora se zanemariti ni ta ideja. Svakako bi bilo primjerenije osnovati srpsku redakciju na Hrvatskoj televiziji, koja bi uz središnju hrvatsku emitirala program i za kulturno-informativne potrebe svoje publike. Pri svim većim kućama u Njemačkoj, tamo gdje je velika koncentracija migranata postoji televizijski program namijenjen određenoj etničkoj grupi. I tu nema problema.

Srbima u Hrvatskoj treba ustavno zajamčiti uporabu ćiriličnog pisma, na kojem mogu tiskati sve tiskovne sadržaje od novina do udžbenika.

Isto tako treba se ustavno zagarantirati upotreba srpskog jezika, uz temeljnu odrednicu da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski.

Republika Hrvatska, kao demokratska i pravna država, prihvaća samo one političke organizacije, stranke Srba u Hrvatskoj kojć se na temelju emokratskog programa potvrđenog od ministarstva pravosuđa, deklariraju i djeluju kao demokratske organizacije. Ako stranke, organizacije poput SDS, do kraja ne prihvaćaju parlamentarnu proceduru,i svojim postupcima ugrožavaju temeljno ustrojstvo, mogu biti zabranjene. Posebno bi se trebala naglasiti potrebitost donošenja antiterorističkih zakona, i formiranja antiteroris: tičkih jedinica po uzoru na Zapadnu Europu. Srpske političke organizacije trebaju prihvatiti pravni, demokratski okvir hrvatske države kao pretpostavku interesne artikulacije kroz parlamentarnu proceduru, umjesto barikadno-puščane artikulacije. Moguće je razmisliti o Srpskom klubu /domu u Saboru po uzoru na ZAVNOH.

Srbi u Hrvatskoji koji su rođeni na političkom teritoriju Republike Hrvatske moraju se pokoravati zakonima, pozitivnim propisima države čiji su državljani i ispunjavati sve obaveze kao i ostali državljani. UN

To je minimum građanskog posluha kojeg državljani ispunjavaju, i država očekuje. Lojalnost je pretpostavka normalnog funkcioniranja države i kategorija demokratske po: litičke kulture. S obzirom da se Srbi pred zakonom izjednačavaju sa svim državljanima, prema svakom neposluhu, prekršaju, ma tko ga počinio, država ima pravo ponašati sc pravno.

Poradi otklanjanja konflikta, tamo gdje prevladava srpsko većinsko stanovništvo moguće je zajamčiti lokalnu samoupravu. Predstavnici samoupravne vlasti trebaju sc pridržavati pozitivnih propisa Republike i ne ignorirati odluke središnje vlasti koje se odnose na cjelinu. Svoju posebnost mogu izražavati specifičnostima sredine.

Dosadašnja vlast uglavnom je financirala nedovoljno razvijene, a nije poticala tržišnu kulturu. Nova vlast treba poticati tržišnu kulturu, konkurenciju , što je pretpostavka bržeg razvoja i otklanjanja nekontroliranog trošenja sredstava za nerazvijene, koja su sč odlijevala u privatne džepove. Tržištna kultura tjera svakoga na djelovanje, aktivizam, dok fondovsko financiranje potiče neaktivizam i gospodarski drijemež. U zavisnosti od potreba država bi mogla financirati one projekte koji se inače ne mogu samofinancirati, uostalom, kao i u svim zemljama tržišne privrede.

Sva prava koja Republika Hrvatska zajamči hrvatskim državljanima srpske nacionalRH SENIĆ biti zajamčena državljanima Srbije hrvatske nacionalnosti (Hrvati u Vojvoini, Srbij).

Dr Valentić: „Mali narod“ kao novi termin

Gradeći na kolektivnom pamćenju i tradiciji-srpskog pitanja u zakonima Hrvatskop 'sabora: o ravnopravnosti 1861. i 1865, o autonomiji srpskog naroda u poslovima crkvei upotrebi ćirilice 1887, o školama 1888; prihvatiljivo je ono promišljanje koje govori da se danas nalazimo na početku, imajući priliku da iznova i na moderan način oblikujem0 kulturnu autonomiju srpskog naroda i svih ostalih „malih naroda“ u Republici Hrvat: skoj. I upravo tu leži povijesna odgovornost svakog pojedinca koji želi istupiti u imć srpskog naroda. S jednakom odgovornošću želim se jasno opredijeliti i prema sintagmi 0

va, mogu pripadati samo hrvatskom narodu, jer ih on ne može nigdje na svijetu ostvarit nego samo u svojoj domovini Hrvatskoj. Ali zato s jednakom odlučnošću zagovaram, u svom Nacrtu projekta o kulturnoj autonomiji, građanku ravnopravnost svih „malih naroda“ s hrvatskim narodom u Republici Hrvatskoj. |

| ___To drugim riječima znači da dovodim u sumnju jedno od temeljnih načela Deklaraci” je ZAVNOH-a o osnovnim pravima naroda i građana slobodne i demokratske Hrvatske iz 1944. čija dikcija ima ovaj smisao: Srbi u Hrvatskoj nisu nacionalna manjina. Ne upuž tajući se u komentar Moše Pijade iz studenog 1944. i drugih propagandnih ciljeva u uvjetima bespravlja srpskog naroda pod ustaškim režimom osjećam potrebu za novom efinicijom manjina što bi, također, mogao biti jedan od naših prijedloga. Do sada vladaju dva pojma: „narodi i narodnosti” za sve stanovnike Hrvatske koji nisu Hrvati. Cilj pro” mjene bio bi prije svega u tome da se konačno izbjegne dioba nehrvatskog stanovni. tv

hrvatske republike — države na narode i narodnosti kada je i onako riječ isključivo 0 na” rodima koji svoju maticu imaju u drugim državama — republikama u okviru Jugoslavi)ć ili u državama izvan granica Jugoslavije. Držeći se ovog načela „narodnosti“ koje su možle koristiti ustavno pravo bile su u Hrvatskoj: Česi, Slovaci, Mađari, Talijani, Ukrajinci ! Rusini. Nijemci i Austrijanci nisu mogli u Hrvatskoj dobiti status „narodnosti“ zbož "ia. vijesnog grijeha“, a ni Židovi zbog navodno nerazdvojivih vjerskih normi od naciona ih. Status pak „naroda“ u Hrvatskoj imali su Srbi, Muslimani i drugi naši narodi koji svV0j matični narod imaju u drugim jugoslavenskim republikama.

, Dakle, cilj predložene redefinicije nije u redukciji nego prije svega u izjednačavanju svih narodnih manjina u građanskim pravima. Najveće mogućnosti nove definicije iDii termin „naciOnalne manjine“ za koji se zalaže i KESS iako bi osobno zagovarao „ma. Pi rodi”. Prema popisu iz 1981. bilo je u Hrvatskoj 75,1 odsto Hrvata a svih „naroda“ | „af rodnosti“ zajedno 14,7 odsto. U ovoj skupini najbrojniji su Srbi 11,5 odsto. Ostalo su 70 goslaveni 8,2 odsto i drugi s nepoznatim nacionalnim porijeklom. Jugoslavena i nepoznatih bilo je ukupno 10,2 odsto.

Male košnice naroda

Mali narod je svakako Veliki dragulj i moderan svijet nastoji danas ujedinjenim Pu gama pronaći i dogovoriti najbolje zaštitne međunarodne mehanizme kako bi očuvao

pije

suverenosti srpskog naroda u Hrvatskoj. Vrhovna prava u Hrvatskoj, kao suverena pra

|L

3

ME wa.