Borba, 20. 04. 1991., S. 23
ни
'Stari kontinent između
li provincijalizma
Tunel za Evropu
integracije
\fReakcije Austrije, prve u čekaonici za prijem u Evropsku zajednicu, утогаа najbolje pokazuju koliki Je okean Između Evrope | Jugoslovenskih
szemaja. ·
\Dušan Sekulić \(i Od dopisnika „Borbe*“)
_ Beč. — Stanovnici nekoliko sela u Tirolu zaustavili su nedavno saobraćaj na 'vropskoj i svetskoj magistrali, autoputu Mkoji. preseca na ovom mestu nekoliko de3setina kilometara široku austrijsku terito-
iriju, na pravcu između Nemačke i Italije.
(Demonstranti su nosili parole: „Tirol neće
ioiti žrtva EZ“, „Kopajte tunel za Evropu“.
jldeja, uistinu, nije sasvim bez veze: Švajssarci najozbiljnije razmišljaju da upravo to \učine da bi rešili isti problem — zaštitu ysvojih zelenih dolina od preteranog tranisitnog kamionskog saobraćaja.
Na drugom kraju kontinenta, na Is-.
Bandu, političari koji vode naciju od svega nešto više od 200.00 ljudi doneli su odluku )xXoja najdirektnije ugrožava prvi ozbiljan )0okušaj da se Evropa pretvori u jedinstve)no privredno područje. Ne prihvatajući ni 200 koju cenu ulazak tuđih brodova u zonu 0d 200 milja oko ostrva radi ribarenja, 'Rejkjavik blokira pregovore o ujedinjenju (52 1 ВЕТА.
1 какуе зад to veze ima s nama? Očigsedne! Naročito ako se uoči glavni političii problem u pregovorima dvaju evropkih organizacija: kako uskladiti uobičajemu i tvrdokorno čuvanu konfederalnu i oronsenzualnu organizaciju EFTA u unio'aističku orijentaciju EZ, gde se odluke već olonose kvalifikovanom većinom, bez prama veta ili prava neprihvatanja većinske bidluke?
Xako se dogovoriti
Zemlje EFTA (Island, Norveška, Švedka, Finska, Švajcarska, Lihtenštajn), koje mače čeka zamašno prilagođavanje propinima EZ — samo Austrija treba da prila'oodi 1.400 propisa — ne pristaju da u buuiućem zajedničkom „Evropskom privredjom prostoru“, kako bi se savez zvao, privataju odluke donete većinom glasova, 1Liti su spremne da automatski primenjuju )Tropise nove zajednice koji im ne odgovaгаји. Takođe nisu raspoložene da učestvuju i ı finansiranju fonda za brži razvoj slabije <sazvijenih članica EZ, onih s juga konti:sienta. Austrija i Švajcarska uz to insistirau na dopunskoj otežavajućoj okolnosti, {ooja može biti presudna za dostizanje ko)sačnog cilja, punopravnog članstva u EZ, пеети је „Evropski privredni prostor“ saono predradnja.
_ Ove dve zemlje, naime, još uvek insisгитаји па рипој пешта!позн, сера зе буедska u međuvremenu odrekla,
Pitanje je da li o Švajcarskoj uopšte i ornože biti reči, budući da je Martin Bangesman, potpredsednik Evropske komisije, \edavno upravo u Beču potpuno jasno i vrsto izrekao stav po kojem jedna konfeeralna država nema nikakvih šansi da 5biđe u buduću ujedinjenu Evropu, pa ni sa-
dašnju EZ. On je posebno naglasio da se
to odnosi i na Jugoslaviju.
Austrija, kojoj je praktično nemoguće da izbegne Evropsku zajednicu, budući da s njom obavlja 75 odsto ukupne trgovin-
ske razmene, otvoreno polaže nade u ne-
kolicinu članova Zajednice, inače skeptič-
. nih prema čvršćem ujedinjenju. Reč je o
Irskoj, Belgiji, Danskoj i sve manje o Britaniji, praktično jedinoj koja bi mogla ozbilj-. nije da zaustavi proces stvaranja Sjedinje-
nih Država Evrope, po ugledu na SAD.
Evropa uopšte ne krije zašto tome teži: SAD vekovima dokazuju ekonomsku i političku prednost unitarne federacije. Velika nada Austrijanaca u nemačku „zavetrinu“, potpuno se izjalovila: iz Bona im je stigla poruka da „ko želi da se učlani u tenis klub ne može zahtevati da se menja broj setova“.
Pouke za Jugoslaviju
Sve to primenjeno na jugoslovensku situaciju pokazuje koliko su netačni, šuplji i kao smišljena laž lansirani, argumenti da je organizovanje Jugoslavije kao labave konfederacije nešto što bi bilo „po uzoru na Evropsku zajednicu“. Čak ni Jugoslavija po ustavu iz 1974. nije bila „evropska“, zbog principa konsenzusa! Brisel je i sad, kao i ranije, već nebrojeno puta ponovio da Jugoslaviju eventualno očekuje — sa
samo jednim glasom, bez čekanja da se.
svaka republika i pokrajina saglasi oko problema o kojem se glasa.
Stvar je političke iskrenosti ili pristrasnosti hoće li se ove činjenice koristiti kao argument za federaciju po svaku ce-
- nu, ili samo da bi se konačno shvatilo ka-
ko smo, na žalost, osuđeni da do daljeg ostanemo tamna mrlja na mapi Evrope, ako je tačno da su nacionalna stremljenja snažnija i važnija od očiglednog ekonomskog i civilizacijskog interesa za integraciju u kontinentalnu uniju.
To shvata i Evropa: „Neizvesno je jesu
li takozvane mlade demokratije spremne.
da se odreknu tek ponovo stečene nacionalne suverenosti zarad ujedinjenja Evrope“ (Bangeman). Naša je nevolja, međutim, utoliko veća što je unitaristička ili federalistička koncepcija beznadežno opterećena zabludama propalog realsocijalističkog koncepta države, a naročito privrede, pa bi, čak i kada bi nekim čudom us-
pela da prevlada — vrata za Evropu i da--
lje ostala zatvorena.
___Еугора više nije spremna da rezultate izbora u Srbiji tumači drugačije osim odnosom biračkog tela prema ekonomiji i odlukom da „u Evropu ne idemo kao lakeji“, nego da čuvamo društveno vlasništvo. Ništa bolje ona ne gleda ni na odnos „mladih nacionalnih demokratija“ na to pre'sudno pitanje. Zato, ako i ne bude tunela ispod Austrije, ipak se može dogoditi da bude napravljena zaobilaznica oko Jugoslavije, pri čemu bi procenat onih koji bi zažalili kod nas bio neuporedivo manji ne-
ZELENI | SVET i Ekološki , GOO podiistak
“aštitimo sopstvenu budućnost
go u Austriji.
SVET та Бре es г а e == e Prikazi „= e Časopisi
Izdavaštvo Bestseleri
r
SVET
NEDELA U SVETU
ВЕНО —
пејилма ма
Praktični Englezi brzo su pojednostavili ime novoformirane Evropske banke za obnovu i razvoj — EBRD u BERD zbog lakšeg izgovora u svakodnevnoj upotrebi. S tim u vezi, odmah se javila i asocijacija na pticu — BIRD (izgovara se isto) koja slobodno leti i koja je praktično neuhvatljiva.
Događaj nedelje svakako je okupljanje premijera i ministara za finansije iz 39 zemalja na ceremoniji osnivanja Evropske banke u Londonu koji je izgubio mnoge svoje svetske uloge i pretenzije, ali nikad da ostane finansijska metropola, odnosno
|| „finansijska raskrsnica“ između Istočne i
Zapadne Evrope, kako to reče premijer
·Mejdžer. (Uzgred rečeno, „ostatku Evro-
pe“, biće teško da shvati da je raskrsnica našeg kontinenta na ostrvu, na geograf-
|| skoj slepoj ulici, a ne, recimo, u Nemač-
koj). Čim je saoptešno da će Banka početi da radi sa nešto preko 12 milijardi dolara i čim je duhovni otac ove banke, predsednik Miteran, rekao da je ovo korak prema „velikoj Evropi“, dobri poznavaoci finansijskih i ekonomskih prilika u Evropi i svetu odmah su se zapitali — nije li to više nego skroman kapital za tako velike potrebe i ne stoji li iza svega više politički nego ekonomski cilj. Odmah su se pojavila i poređenja sa Maršalovim planom od pre 46 godina koji je posle rata preporodio Zu Evropu i trajno je vezao za Ameriku. Zanimljivo je, s tim u vezi, i prva gorka primedba češkoslovačkog ministra finansija u sedištu EZ — šta je sa slobodnijim izvozom hrane, teksila i čeličnih proizvoda iz Istočne Evrope na evropsko tržište! Nije li, kaže, slobodni pristup evropskih zemalja na američko tržište posle rata odigrao značajniju ulogu od Maršalovog plana za obnovu Zapadne Evrope!
Kao i sve novo — i Evropska banka je dočekana sa preteranim očekivanjem, na jednoj strani, i sa skepticizmom na drugoj.
Da li je fond Banke dovoljan za početak i u čemu će se Evropska banka rzzli-= kovati od drugih banaka i finansijskih institucija, kao što je recimo Svetska banka. Dvanaest milijardi dolara, u svakom slučaju, nije dovoljno ako se pođe od potrebe dve i po hiljade milijardi dolara da bi se prosek produktivnosti u zemljama Istočne Evrope doveo na nivo Nemačke ili Francuske. Za to je, dakle, potrebno 20 godina — preko 100 milijardi godišnje. Direktor banke Žak Atali, međutim, smatra da ona može da mobiliše preko 100 milijardi dolara u toku narednih 7 ili 8 godina. A to opet znači oko 15 milijardi godišnje.
Razlog za ovakav optimizam je, između ostalog, u tome da će Banka biti deoničarska, da će poslovati komercijalno, da će posuđivati ı uvećavati svoj kapital i maksimalno ga komercijalno koristiti na
Tazvoj privatnog sektora. Težište će, dakle,
biti na privatizaciji privrede u zemljama Istočne Evrope kao glavnom cilju, za što postoji veliki interes kapitala na Zapadu i za što će se koristiti i znatan, neiskorišćeni, kapital od privatnih štediša u zemljama Istočne Evrope. Banka je, dakle, svojevrsni katalizator celokupne aktivnosti u prikupljanju kapitala i njegovog investiranja, kao i u stvaranju novih privatnih finansijskih institucija i tržišta kapitala. Zanimljiva je struktura deonica u početnom kapitalu: na evropske zemlje otpada 51 odsto, SAD su najveći individualni vlasnik akcija od 10 procenata, a zemlje Centralne i Istočne Evrope imaće 11,9 posto akcija, uključujući i šest posto SSSR. Gde su zamke u celom projektu? To je račun na duge staze, kako objašnjava novi direktor Banke, a ceo projekt prilagođava-
nja potrajaće najmanje 15 godina. A to je
SUBOTA-NEDELJA, 20-21. APRIL 1991. GODINE XOMH
= -- и =
опса
Piše: Vlado Teslić
pretpostavlja i preživljavanje mnogih socijalnih i ekonomskih kriza. Ko može, osim toga, predvideti sigurno, trajno i prosparitetno tržište. I kako, što su Poljaci istakli, uz sve to osigurati izvoz hrane, tekstila i čeličnih proizvoda ako oni čine 50 odsto od ukupnog izvoza zemlje?
Koliko su mnoga ključna pitanja ekonomskih odnosa zemalja Istočne Evrope zapostavljena, svedoči i zahtev Čeha i Slovaka da se na neki način ohrabri ponovno uspostavljanje trgovinskih veza njihove zemlje sa SSSR čiji je promet opao za više od 50 odsto, uz neprocenjive štete za njihovu zemlju.
A tu je, onda, i kompleks javnog sektora i kompleks javnog i državnog sektora za čiju privatizaciju je Banka ograničila sredstva.
Tu je i problem sve viših kamata kojima pribegavaju razvijene zemlje da bi se uspešno nosile sa inflacijom, a što ne ide na ruku mobilisanju i slobodnom kretanju kapitala.
Politička strana celog projekta na prvi pogled je daleko ružičastija. Tu sve izgleda krajnje jednostavno, osobito posle brzog sloma komunističkog sistema u Istočnoj Evropi. Svi ističu da je globalni cilj — opšti prelaz na višepartijsku demokratiju i «tržišnu ekonomiju, odnosno na privatizaciju celokupne svojine i privređivanja. Francuzi, koji su bili inicijatori Evropske banke, uz sve to žele da promovišu i svoj
· koncept (i svoje vođstvo) ujedinjene Evro-
pe.
U tome, naravno, imaju punu podršku Amerike (što je bio slučaj i prilikom formiranja Zajedničkog tržišta i njegove transformacije u EZ) koja je, nestrpljiva da i preko ovog projekta ostvari svoj globalni cilj — da na razvalinama bivšeg scijalističkog sistema izgradi veliko tržište koje će poslovati po jedinstvenim pravilima tržišne ekonomije.
Zanimljivo je isto, tako, da na čelo Banke dolazi Žak Atali, u poslednjih 10 godina bliski savetnik predsednika Miterana, amademik, pisac, režiser filmova. Ovaj intelektualac, štaviše, ne vidi problem samo u 70 godina komunizma već u proteklih 500 godina podele u Evropi koje se, najzad, moraju prevazići i to preko slobodne cirkulacije kapitala.
U prvom planu je, dakle, privatizacija. To ne izgleda tako teško kada je ti pitanju sektor usluga i privređivanje na malo, ali je vraški komplikovano kada se radi o javnom i državnom sektoru u velikim ključnim industrijama. To je, inače, i naše iskustvo, na to ukazuje i iskustvo Poljske i drugih zemalja Istočne Evrope. Dilema, naime, nije toliko ideološka koliko ekonomska. Jer, nema dovoljno novca da se ta imovina otkupi, a rasprodaja je politički i ekonomski rizičan posao.
Ono što se dešava u bivšoj Istočnoj Nemačkoj predstavlja veliko upozorenje. Velika preduzeća dovode se planski pod stečaj da bi se što jeftinije prodala. Neko u tome dobija, ali je daleko više onih koji
sla. Šta tek čeka preduzeća u drugim zemljama za čiju kupovinu nema mnogo interesenata? To je veliko iskušenje i za Evropsku banku i za Evropu u celini, a najveće teškoće svakako čekaju zemlje na putu obnove i prelaska na tržišnu privredu.
30 osobitno radnici koji ostaju bez po--
пр
“ва КА
=