Borba, 14. 03. 1994., S. 17
а аи
| b |
у |
BORBA . PONEDELJAK 14. MART 1994.
“Šra BRNAS PIŠU 1 OBJAVLJUJU |
FERIDA DURAKOVIĆ
Svaka je та
SSS
O O II a S
Ferida Duraković, rođena 1957. godine, autor tri knjige pesama, a piše i prozu, eseje, i provodi s engleskog. Sekretar je Bosanskohercegovačkog PEN centra u Sarajevu, u kojem zajedno sa svojima i dalje _ živi. Ova priča deo je prozno-poetske knjižice „Selidba iz lijepog
kraja gdje umiru ruže“.
Kada smo u hitnji odlazili iz svoje kuće na ulazu u grad, možda zauvijek, ja sam nosila nekoliko dragih knjiga, damski neseser i rublje. Ona je nosila dvije kese hrane. Pitam, šta si ponijela, mama? Ono što svima treba, kaže. Poslije je kroz granate i snajpere išla do naše bašte i donijela unucima salatu, luk, mrkvu. Je li te strah, pitam je. Nije, sine, kaže ona. Ja sa'mo pomislim na svoju djecu i Bog mi odmah otvori put. BTO: -
Kad su moga brata poslali na položaj tamo, kod one naše kućice, ona se lijepo spremi i ode tamo. Kud ćeš, mama, pobogu, očajna pitam. Odoh da mu pomognem, da mu bude lakše, kaže. Brat jedva živu glavu izvuče izvlačeći je iz obruča. Nemoj, kaže, mama, bogati, da mi više pomažeš. Sad po čitav dan sjedi na balkonu, gleda i sluša. Je li živ? Možda na goloj zemlji leži? Ima li šta da jede?... Sjećate li se one blesave majke Nikoletine Bursaća — e, isto to, samo malo drukčije. ETO.
Kad sam ih smjestila, poslije boravka na petnaestom,
na deveti sprat, kod prijatelja, kaže mi, kao da je nekom nešto kriva: Znaš, sine, ја moram u ovoj kuhinji da napravim nekakav svoj red. Al ja sam sve zapamtila gdje šta stoji, pa kad pođemo kući (!) akobogda, Ja ću sve to
vratiti gjde i kako bilo. ETO.
Kad sam se neki dan vraćala sa svog obašašća po gradu, bazam uz one stepenice kao da, nedajbože, idem kroz kakav dugačak grob, i brojim: prvi, treći, peti, sedmi, deveti sprat, kad na gelenderu napipam nekakav konop. Ona otvara, pitam šta je ovo, mama? Kaže, ja svezala da znaš kad dođeš pred naša vrata. Rano popodne upali uljanicu i ostavi je na stepeništu, da narod vidi kud udara. Ostavi otvorena vrata od stana, pa komšije lakše bazaju po onom neboderskom mraku. Ostavlja šibice pored mog kreveta, pa da mu se svjetlo nađe pri ruci. Ne spava nikako, nego po svu noć svojim ludim majčinskim, duševnim uhom osluškuje preko čitavog grada, na četiri strane, dišemo li, jesmo li, jesmo li ušuškani,
Vule Žurić rođen je 1969. u Sarajevu. Studirao je jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik. Iz Sarajeva je izašao jula 1993, preko Хере, gde je izvesno vreme radio kao prevodilac u UN. Pre оуор гаta objavio knjigu priča „Umri muški“ („Pegaz“, Književna omladina Srbije), i dobio nagradu „Majsko pero“ za priču. Sada živi u Beogradu kao izbeglica. Pesme koje objavljujemo poslao je svojevremeno uredniku „Književne reči“, uz napomenu da „pjesme u ratu nije dovoljno samo preheftati za papir“, već ih i evakuisati: „Teško bih izdurao sa svim pjesmama oko sebe, šta da mi neka pogine, ili da je
mobilišu?“
VULE ŽURIĆ р
Babunova konfanja
U oktobru trideset i devete u sivom kabrioletu
kroz sivi Berlin
šofira Ivo Andrić
Skreće u uličicu desno
pa izbija na Hadži Lojinu
раје зе роа Туот 1 kabrioletom U magli smiješi Sarajevo
Rikvercom kroz uličicu Andrić je opet u nekoj štrase ali se u retrovizoru švapskom od smrti odmara Bosna
Takav je magnit svaki
koji ovu zemlju
pamti u mjesečini
1 hoda po njoj
trotoarom tuđine =
; e _ Psiho ı· iz slavine curi crvenkasta voda ___Bledamo se u redu i miru т 1 bez panike . Tapičtamo prostor kupatila
N
“vakuacija, slovo po slovo: Vule Žurić
da se jutros nismo probudili sada ne bi znali
za još Jedan san
Bez
Sarajevo i ja S Dva srušena nebodera Dva oborena stabla Jedna tuđa
Jaleka, „lap о ан 5
Smrt
а сидо од а
sanjamo li ružno, boli li nas за. ЕТО.
Po čitav dan, devet spratova gore ı devet dolje, donosi vodu. Prije rata nije mogla da pređe ni devet stepenica.
Sad je, kao, ništa ne boli. Samo što se smanjila za dva broja, sad, kaže, ne smije ništa da me boli, sad je rat. Poslije ću biti bolesna koliko me volja. Prije neki dan pita me jedan poznanik: Kako uspijevaš da budeš tako. čista i bijela kad nema ni vode ni struje? To je ona kriva, kažem. Ode na vodu, opere sve moje bijele košulje, otkuha pantalone i patike, osuši.
Onda izmoli dragog Boga za malo struje, pa hitro-hitro sve opegla i objesi u ormar. Ne smiješ ti, kaže, da izgledaš kao izbjeglica, iz inata onima što nas otjeraše iz kuсе. ЕТО.
Кад рпрциса око пеђодеra, svađamo se. Neću, kažem, na stubište, ni u podrum, bolje se osjećam kad čitam dok padaju granate. Dobro onda, kaže ona, i ja ostajem s tobom. TI sjedi pored mene, a znam da umire od straha. Sjedi sve dok me toliko ne naljuti da i ja izađem na stubište ili u podrum. Tvrdoglavije ništa u životu nisam vidjela. Smjestiće me па sigurno ili je neće biti. ETO.
Negdje na početku rata nađem je ispred kuće, sjedi na vreći pijeska i plače. Šta Je, pitam. Ma nako, kaže. Kako nako? pitam. Ma, veli, stid me što sam vas rodila. Pa što majko, nismo mi tako grozni, našalim se. Ama nije to, ozbiljno će ona, nego me stid što sam vas na ovakav svijet rodila. Kad bih, veli, znala da baš ja treba da umrem da bi se rat završio, bih bogami legla i umrla. Samo da moja djeca i unuci požive. ETO.
Ja s Bogom imam onaj bezbožnički, račundžijski odnos. Ona ne. Od svih računica ona samo moli Boga da nas opet, jednom, sve sabere oko sebe, žive i zdrave, u svojoj kućici na ulazu u grad, i da nam iznese onu svoju, maminsku sirnicu, od koje smo se subotama razva-
AGENCIJSKI CENTAR BOP.B
PROMET NEKRETNINAMA
ljivali, a poslije ostavljali njoj da pere suđe i skuplja skršene i razbacane stvari koje unuci samo u njenoj kući mogu da krše i razbacuju.. ETO. :
Ruži me svaki dan, te da ne znam da se snađem u Životu, te da ne znam da iskoristim situaciju, te da sam naivna... Ja ne znam šta da joj odgovorim, pa samo kažem: Ma znaš, mama, Ja sam ti pjesnik, to je zato. Ma ti si mamino govno, kaže ona. I ljubi me opet onako, maminski coktavo, do nebesa. ETO.
I stalno, uporno,-nepogrešivo sanja isti san. Kao vratila se ona kući, a kuća cijela-cjelcata, cvijeće njeno okolo, mačak spava na staroj fotelji na verandi, ona iz kuće izlazi vedra, okupana, subota je i mi dolazimo na ručak, pa predveče na roštilj, i ona nikako ne može sve da ispostigne, i hvata je i guši, bože moj, nekakva tjeskoba, i budi se — u luđački ratni avgustovski dan, oznojena i uplašena, u tuđoj kući, na tuđoj postelji, a tamo, preko nebodera, gruhaju granate i
ruše komad' po komad nje-
nog starog srca.
Svaki rat ima svoje vojskovođe, ratnike i žrtve. Ali i svoje pamćenje: hroničare i Homere. Sarajevo danas, uz sve njih, ima dakako, i izveštače, TV reportere, i niz drugih „medijatora“, čija svedočanstva eterom pristižu u svet daleko brže i agresivnije nego pisani književni tekstovi stanara opkoljenog grada.
| U nekoliko nastavaka, pokušaćemo da čitaocima dočaramo današnje ratno Sarajevo, očima pisaca. Prenoseći autentične prozne, poetske, esejističko-dokumentarne zapise autora različitih generacija, više od čisto estetskog i vrednosnog kriterijuma, rukovodili smo se tematskom raznolikošću, i upečatljivošću literarnih detalja i opisa koji uz pomoć imaginacije i literarno nadgrađuju tragiku situacije u kojoj nastaju. Najveći deo materijala iskoristili smo iz ljubljanskih samizdat — publikacija edicije „Egzil-abc“, u kojoj je,u dosad 15 objavljenih naslova, priređivač Josip Osti preštampao ratna izdanja književnih dela objavljenih u Sarajevu, kao i nove rukopise pisaca iz BiH. Prozu Ljubiše Utješanovića i Vuleta Žurića objavljuje beogradska „Književna reč“, pesme Josipa Ostija date su iz izdanja „Sarajevska knjiga mrtvih“, koje je objavila Državna založba Slovenije, dok je Stevan Tontić poslao za „Borbu“ prilog iz još neobjavljenih rukopisa.
Juraj Martinović je esejista, istoričar književnosti i prevodilac, profesor slovenačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Književnim radom počeo je da se bavi kao student, objavljujući, pod pseudonimom, kriminalističke romane. Prva poetska zbirka Juraja Martinovića, iz koje prenosimo ove stihove, pod naslovom „Posunovra-“ ćeno vreme“, nastala je kao njegov intimni odgovor na besmisao ra-
ta.
JURAJ MARTINOVIĆ Kicćerska pjesma Da li je
vaza od ostatka granate kič?
Da li je
ljiljan
U Vazi Od ostatka pranate kič?
Bili
рјезта ·
о јапи
U VaZI Od ostatka granate bila također
samo kič?
Гегајија
Oslobodi se svojih noćnih mora
Što ti se kao stvarnost danju od- 77
теби. Sve Je to samo košmar, privid paranojom uobličen.
Ne,
nije to tvoj grad
što izrešetanim fasadama bolno te
gleda
dok praznim tumaraš ulicama. 1 nisi to ti
što bježeći od granata,
nemoćan da pomoć im pružiš Suvišnu,
s dužnim pijetetom,
preko leševa preskačeš
1 pse razgoniš da ljudsku krv ne Ши s asfalta.
Ne, to mora da Je djetinja predodžba u podsvijesti zaturena Hirošime dan poslije 1 u zaboravljene slike nekog ho rora Iz doba kad u hladnom od atomskog se rata manijački strepjelo pretopljena...
(odlomak iz poeme)
Ма пост Јте!а | . бата то
Ме обпауђајте Розт
Ја ИЕ. poslije rata!
Bila Je, znam, divan primjer secesiJe
12 угетепа Када је
Evropa stigla u Grad.
41 divne primjere secesije imaju Prag ! Beč, Imaju iz Zagreb i ljubljana
4 ruševine drevnih zdanja imaju him 1! Atena, imaju ih Jajce ı Travnik
Niko, međutim, baš niko пета. |"
» ризеуте сесезјје. Поа