Borba, 05. 04. 1994., S. 15

BORBA UTORAK 5. APRIL 1994.

PETRINJSKE RASPRE „MARTIĆEVACA“ | „BABIĆEVACA” S TUČAMA | РИСАМЕМ

RATNI DNEVNIK REPORTERA „BORBE“ |5

Osjećam da dolazi mir. RadoDao sam mu se mnogo, ali sada ne znam šta da kažem. Među nama je toliko

la Piše: Boro Soleša

„Život je sranje iz koga se još niko nije izvukao živ“, stoji na zidu gimnazije u Petrinji ispred koga se za turnir u basketu pripremaju ekipe iz raznih mesta na Baniji i Kordunu. Pored te parole — grafita marljivi ulični aforističar je plavom farbom ispisao „Mi smo problematična omladina jer nas zovu podivljalom „mladošću“ te „Totalno drukčiji od drugih“.

Rok-muzika, poneka flaša piva, atraktivni potezi košarkaša iz „Baby-Shopa“, „Knjižare M“ i „Fantoma“ učinili su da se tog proletnjeg dana zaboravi da je rat blizu. I da se u gradu događaju ružne stvari te da se u ljude uvukao strah. To sam saznao naveče, daleko od озипсапе gimnazijske košarkaške dvorane, semafora i zvučnika.

„Osjećam da dolazi mir. Radovao sam mu se mnogo, ali sada ne znam šta da kažem. Među nama je toliko podjela, mržnje, borbe za vlast. Eto, juče su čovjeku ubacili bombu u dvorište, u Petrinji. Zbog političkih podjela. Kod kuće su mu bili otac i majka, u prizemlju, a žena i jedan sin na spratu. On i stariji sin, koji je na frontu, nisu bili te večeri u stanu. Srećom, bomba se zaglavila između garaže i nekih stvari pa niko nije povređen“, žali mi se sagovornik, Petrinjac, vidno razočaran u takvim perspektivama mira.

Podela oke dva Milana

„I ne samo to. ljudi su bili u ratu od juna 1991. godine, a sada se nagovještava da će ovdje možda doći hrvatske vlasti, u nekoj vrsti čudne zajedničke države. Bojimo se prodaje, izdaje, bahate vlasti. Sve smo uložili u Krajinu. Poginuli su mi toliki rođaci, sam sam rizikovao svoju budućnost i budućnost svoje djece, što je još gore, a oni hoće sve da vrate unazad. Da nam ovdje dođu zagrebačke vlasti, njihovi ekstremisti. To nije normalno. Ne, nikako, ne zato što ja ne volim Hrvate. Svi mi imamo i loša i dobra iskustva sa Hrvatima, sa narodom, ali ono što je ljudima ovdje jasno jeste da nema života pod njihovim vlastima. Šta nam te vlasti misle pokazale su više nego jasno. Ako naprave sporazum sa njima i prodaju nas ja idem u Srbiju, pa u inostranstvo, što dalje od ove nesretne zemlje. Srpstvo niko nije smio da napada, a da ja to čujem, ali sada upadam u čudna razočarenja. Sve radim po inerciji, bez volje. Gubim nadu, koju sam imao i u vremenima najžešćih borbi“, dodaje njegov kolega i objašnjava mi da nije baš pametno da kaže ime. „Sve je počelo od izbora za predsjednika Krajine. Borba između dva Milana, Babića i Martića. To je ličilo na sve, ali ne i na civilizovane ljude. Takav medijski atak na Krajinu da bi se izabrao jedan, Martić, nije viđen. Kao da je ljudima vrana pamet popila pa ne znaju za koga da se odluče. Sada su ljudi ostali duboko razočarani i podjeljeni glasanjem za njih dvojicu. Jebem ja politiku i vlast. Donijela nam je samo zlu krv. Znam da oni sa

druge strane likuju, uživaju što nama ide ovako. Još ne mogu doći sebi da nam se sve to izdešavalo. Pa, mi smo još u ratu, još nismo bezbjedni, a oni se otimaju za slavu i vlast. A mi da ćutimo i trpimo“, nadovezuje se treći poznanik.

„Ma, ajte, sve je dogovoreno. Ne zavisi to ni od Martića ni od Babića. Do Une će oni dozvoliti Srbiju, ali do Kupe teško. Tu je problem. Gadna nam se vremena spremaju. Navikli smo na rat i borbu pa ćemo ovako gnjevni sigurno odgovoriti kako treba, ako nas napadnu. Ono što ne razumijem jeste nerad, profiteri i svađa u vlasti“, zaključuje četvrti Petrinjac, dok ispijamo dobar dugi „espreso“, u kafiću „4 F“, vlasnika Fićura, u centru Petrinje.

Iste te večeri dvojica odraslih ljudi potukla su se ispred tog kafića. Nervozan i napet jedan je drugome kao najgoru psovku uputio:

Sutra ujutro navratili smo na radio. Poslužili su nas kolačićima koje im je poslala humanitarna organizacija adventističke crkve, „ADRA“. Vrlo je malo adventista u Petrinji, njihov broj se u statistikama ni ne iskazuje, ali eto crkva je aktivna. Kolačići su odlični. Tehničar u radiju, Lapčević, koji je radio u Radio-Petrinji i pred rat, objašnjava mi da su novinari Hrvati u Sisku osnovali „Slobodni Radio-Petrinja“, ali da zna da se on vrlo malo sluša. Po mnogim izveštajima drugih radio-stanica iz Hrvatske zna se da je Radio-Petrinja jako slušana.

бде је Тава-Вого

Sa dve ljdbazne saradnice radija razgovaram o programu. Objašnjavaju mi da će bojkotovati rad Skupštine opštine Petrinja jer da su čule da je predsednica Dušanka Prečanica rekla da sa ovakvim radijom nema prave saradnje. Kao, ovi sa radija su „martićevci“, prestrojili su se u hodu i prilagodili Milanu Martiću, novom predsedniku

Kafić „4 F“ u Petrinji: | Zašfo finja sulrob „komunjara“ i „ćefnik.

— Komunjaro, jebala te UDBA, koja te je poslala!

— Kome ti „komunjaro“ i UDBA, budalo pijana. Misliš da si četnik, šta li?

— Policajčino, komunjaro, sve ćete nas izdati — i zamah rukom da se „komunjari“ udari šamar. „Komunjara“ se izmaknu i udari „četnika“ u lice. Ovaj pada. Dobi još jedan udarac nogom u rebra dok je pokušavao da se podigne i „pokaže komunjari njegovog Boga“.

Desetak minuta kasnije „komunjara“ je donisio vodu, peškir i zavoj za „četnika“. Dugo su sedeli sa strane, udaljeni od društva, i nešto temperamentno i strasno uveravali jedan drugog. Milicajcima koji su navratili nešto kasnije niko ništa nije govorio i pored toga što su došli po nečijoj prijavi. lako im je bilo sumnjivo okrvavljeno „četnikovo“ lice zadovoljili su se konstatacijom da se ne radi o incidentu nego o malom prijateljskom ubeđivanju.

Republike Srpske Krajine, a opštinske vlasti su ostale „babićevske“, jer je u Petrinji većinu dobila Srpska demokratska stranka Krajine, na čijem je čelu dr Milan Babić.

Uspevam da dođem i do nekih predizbornih brojeva „Srpskog glasa“ u kome se upravo na liniji „babićevci“ — „martićevci“ razvijaju čudne i ljute strasti.

Pesnik i novinar Nebojša Devetak, brat od strica Nebojše Devetka, Bote, o aktivnostima Borislava Mikelića piše: „Prije tri godine, dok je trajala pobuna Srba u Petrinji protiv diktature Tuđmanove policije mnogi su se pitali gdje je „Tata Boro“, kako su ga Petrinjci zvali, od milja. Čekali su da se pojavi, da objasni, da podršku, riječ ohrabrenja. Ali od „Tata Bore“ ni traga ni glasa. Niko ne zna gdje je. Kasnije se ispostavilo da je bio na službenom putu po Srbiji... Tada je već počela da blijedi slika o njemu kao o iskrenom političa-

ru i Srbinu, a može se reći da je danas već izbledjela nakon njeBovog bjekstva u Beograd, u kome se preko debelih veza dobro uhljebio u „Progresu“.

U pretposlednjem pasusu Devetak iznosi krunske dokaze protiv Mikelića, koji se onda tumači i kao „poznati Babićevi argumenti“ protiv sadašnje vlasti. Devetak komentariše: „Mikelić tvrdi da je sadašnja vlast u RSK „instalisana“, odnosno педеmokratska, što je potpuno tačno. Ali ne obrazlaže ko ju je i zašto instalisao i ko su naredbodavci „insatilisanja“. Ne kaže da je ponovni atak Hrvatske na Krajinu dobrim djelom i posljedica potpisivanja Vensovog plana onakvog kakav je potpisan, odnosno nepoštivanje potpisanog od strane Krajine. A zna se i ko ga je potpisao i ko je vršio pritisak da se potpiše“.

Mikelićevo objašnjenje

Kroz veliki intervju „Novoj riječi“, 19. januara ove godine, Borislav Mikelić i samim naslovom „Vraćam se u Krajinu“! na-

Snimio: Božidar Petrović

goveštava šta će raditi. Na pet stranica „Nove riječi“ Mikelić objašnjava mnoge događaje u Hrvatskoj od 1971. godine, priča šta će raditi i odgovara Nebojši Devetaku. „Nakon obilaska Dvora na Uni, Kostajnice i Gline gdje sam izuzetno dobro dočekan, te na kraju Petrinje, u sklopu predstavljanja predsjedničkog kanidata Milana Martića, može se reći da sam se vratio u Krajinu. Da li će to biti definitivno ako pobjedi Martić ili će to biti kasnije ako pobjedi Babić ne znam. No, ako pobjedi Babić sigurno je da će se odgoditi povratak „Gavrilovića“, Petrinje pa i Krajine na pozicije koje im stvarno pripadaju. Pobjedi li Martić vjerujem da ćemo stvoriti jedan izuzetno jak tim dobrih organizatora i stručnjaka i da će RSK krenuti brzim koracima naprijed”. Martić je pobedio, a pomenute reči Boru Mikelića obavezuju. Nadalje Mikelić objašnjava prilike u SDS-u, koga su vodili dr

podjela i mržnje, borbe za vlast. Eto juče su čopjeku u Petrinji ubacili bombu u dvorište. Zbog političkih podje-

Radovan Maljković i neki drugi ljudi, a sa kojima, se „nije moglo sarađivati. O Milanu Babiću govori posredno: „U vrijeme mog dolaska u Beograd i savjeta organa da se sklonim na bezbjedno mjesto, u isto vrijeme i iz istih razloga sklonjen je i dr Milan Babić pa smo se istovremeno našli skupa dvadesetak dana. Njegov povratak je kasnije bio moguć u srpski Knin gdje mu je bila pri ruci Martićeva milicija i Mladićev korpus, ali ja nisam mogao u jednu Petrinju sa MUP-ovskom policijskom stanicom 150 metara daleko i ustaškim rukovodstvom opštine. Da stvar bude gora ispred Petrinje, koja je tada bila nacionalno podjeljena bio je i jedan Sisak kojeg sam smatrao gradom zločina za Srbe. Odlučio sam se, kako vidite, da interese naroda kome pripadam stavim ispred interesa jednog „Gavrilovića“ i зате Решпје“.

Марјазауајце! да је од ћгуа|skog režima suđen kao ratni 210činac te da nije istina da zbog njega preti opasnost da srpska granica bude na Uni, umesto na Kupi, Boro Mikelić za diktatorsko ponašanje optužuje Nikolu Bandura, predsednika Izvršnog odbora opštine Petrinja. Bandur i Dušanka Prečanica (a ne Duško Prečanica, kako pogrešno navodi Mikelić) vođe su SDS-a Krajine i prvi ljudi opštine Petrinje. Intervju Mikelić zaključuje: „Oni proturaju nesretnog Nebojšu Devetaka da se preko lista za . kulturu „Srpski glas“ obračunava sa mnom, a on to čini na lažan način... Bio je vjeran Rafineriji nafte Sisak gdje je radio i gospodin Bandur. Onda je gospodin Devetak svoju vjernost poklonio opštinskom rukovodstvu Glina da bi eto došao u parlament Petrinje. Neka sam procjeni da li je imao kontinuitet u svom radu... Vjerujem da će srpski narod vrlo brzo shvatiti da je u pitanju izborna prevara u odabiru (opštinskog) rukovodstva i da će pogreške vrlo brzo ispraviti“. Ko će šta ispraviti i napraviti videćemo. Do sada je minirano auto Nikoli Banduru, a bomba, koju pominje sagovornik sa početka teksta, uletela je u dvorište neuropsihijatra dr Radovana Maljkovića inače aktiviste SDS-a Krajine. Srpske političke igre na Baniji, posebno u Petrinji, dostigle su tačku vrenja.

Zanimljivo je da svi sa velikom strašću ulaze u te opasne igre. Kao upozorenje ne služi ni primer Stanke Gregurinčić—Žilić, bivše predsednice opštine, članice Hrvatske, demokratske zajednice, koja je bila udata za Srbina, Žilića. Nakon što je predsednica Stanka morala iz Petrinje ići u Zagreb dogodila joj se tragedija. Muža su joj, kao Srbina, ubili na jednoj zagrebačkoj ulici. Sada je u Londonu sa dvoje dece. Blizu Topuskog je pod nerazješnjenim okolnostima ubijen Dmitar Obradović, istaknuti krajiški političar, iza kojega je ostala žena, Hrvatica i dvojica sinova od kojih je jedan već iskusan srpski borac. Da parafraziram grafit sa zida petrinjske gimnazije mnogi su uleteli u sranje. {Sutra:

UNPROFOR i таскате о бб).