Arhiv UNS — Humoristička štampa

potstanar Hemingvej

Opće je poznata činjenica da slavni američki književnik Ernest Hemingvej več dulje vremena traži tihi kutak, u kojem bi proveo posljednje dane svog života. Ta njegova namjera doprla je i do moje susjede gospe Ane, koja je odmah poduzela potrebne korake kako bi uljepšala starost uglednog čovjeka od pera, a ujedno se i oslobodila briga što su joj zagorčivale dane i noći njenog časnog udovištva. Zbog toga je gospa Ana sjela za stol, stavila pred sebe plavičasti papir za pisanje, ovlažila рего, namočiia ga u mastilo i započela pisati: Poštovani gospodine Hemingvej! Cula sam preko gospe Mime da tražite mjesto za smještaj pod stare dane. Kako sam uz to dobila i informacije o Vama i Vašem zvanju, uvidjela sam svrsishodnost ponude sustanarstva u mojem stanu, i to iz slijedećih razloga: Ja sam udovica, primjerna poštenja i krijeposna života, Stanujem u konfornom četvorosobnom stanu, u koji mi je ovdašnja stanbena vlast dodijelila sustanare, koji ne odgovaraju mom ugledu i kulturnom nivou. To su prosti, neodgojeni, prljavi i svadljivi Ijudi, bračni par s troje neobuzdane djece, što po čitav dan skaču i viču da sve stakla pucaju. Oni koriste dvije moje lijepe parketirane sobe, s time da u jednoj i kuhaju (kako uslijed toga stradavaju i parketi, možete si. kao svjetski čovjek, i zamisliti), dok meni preostaju jedva dvije oveće sobe i fcuhinja. Nusprostorije, razumljivo, ne dozvoljavam da upotrebljavaju, jer bi ih sigurno i upropastili. Nedavno su moji sustanari podnijeli molbu upravi stanbene zajednice da im dodijeli još jednu sobu, tj. moju (zamislite samo!), јег da im je u one dvije tobože tijesno, a navodno da im je na putu i četvrto dijete. (Tko im je kriv, što ne paze!) Zbog toga sam odlučila iznajmiti tu sobu ugiednom i finom gospodinu, koji bolje odgovara mom društvenom rangu, a ujedno će mi biti i zaštitnik od nepoželjnih sustanara, Vašim dolaskom u moj stan najprije kao potstanar, jer to ne treba podnijeti na odobrenje stanbenoj zajednid stanje bi se svakako znatno promijenilo. Kako ste vi tako barem kaže gospa Mima poznati lovac na divlje zvijeri i putnik po džunglama, sigurno ćete im svojim puškama, lukovima i strijelicama zadati strah i uliti im dužno poštovanje prema uglednoj dami i nezaštičenoj udovici, Za uzvrat ja ću Vam dati služinjsku sobu (koja je također u mojoj uporabi), a moći ćete koristiti i moju kuhinju.i to svaki put kad budem ručala kod svojih znanica. Kako meni nije do zarade, računala bih Vam uporabu sobice 4.000 dinara mjesečno, razumljivo, uz doplatu potrošnje vode, električnog svijetla, plina i čišćenja stuba. Dobit ćete i ključ od kućnih vratiju, pod uvjetom da dolazite kući svake večeri najkasnije do 10 sati, i to tiho i pristojno. Pranje rublja, čišćenje cipela, nabavku drva i doručak prepuštam Vašoj inicijativi. Još jedno: kuhanje crne kave na rešou i čitanje do kasno u noć zabranjujem iz principijelnih razloga, jednako kao i glasno hrkadje i šetanje po hodniku bez odjeće. Kako Vam je to jeđinstvena prilika da nađete stan kod bolje osobe i uz prikladne uvjete, nadam se da ćete mi uskoro najaviti Vaš dolazak, Bilježim se s poštovanjem Ana ud. Križić. P. Cula sam da Vam je uvijek najveći problem KOME ZVONO ZVONI i da ste o tome napisali cak i jednu knjigu. Kod mene Vas to ne bi mučilo, jer je taj problem već reguliran: ako zvoni dva puta, tiče se mene, tri puta onih mojih nesretnih sustanara, a četiri puta to će biti znak da Vas netko traži!

Nenad Brixy

izvolite u našu komunu

Vlada Mirković

Bilo je to ovog marta. Otegnuti telefonski poziv nagoveštavao je da je na liniji međugradska. „Ко li je tako rano?“ pitao sam se ustajući brzo, sa već uobičajenim strahopoštovanjem koje su telefonistkinje svojom nervoznom, poslovnom užurbanošću uspele da nam uliju ргегаа međugradskoj, kidajući sve razgovore, neumoliivo sekući sve druge veze. Bio je to moj dobar prijatelj i drug iz detinjstva. Posle ~Zdravo!“ i „Kako si?“, bez uvoda i neznano otkud dopre sa druge strane telefonske žice: A je li, šta ti misliš o komunama? —■ Pa dobro mislim. Dobra je to stvar i promucah nešto o socijalizmu, o perspektivama, ne znajući ni sam šta bih mu još mogao reći telefonom u rano jutro posle svega onoga što se reklc i napisalo o tom pitanju. „Sta li mu je sad?“ pomislih. Ma ne to! —■ odazva se telefonski sagovornik. Nego o ovoj gužvi —• gde će biti centar komune, gde centar zajednice? i stade da sipa argumente, uveravajući kako je sve to na principijelnoj bazi, kako nema razloga da bude subjektivan. —• U ovim važnim trenucima naglasi on ne smemo da se rukovodimo lokalpatriotizmom... Uskoro smo razgovarali i bez posredništva međugradske. Došli smo u dodir i sa drugim prijateljima, kojima takođe na srcu leži komuna, i preko običaja, bilo je izvesne žučnosti u našim raspravama. A i kako ne bi! Žika je, čini mi se, najmirnije govorio, iznoseći da Gornja Utoka treba da bude centar zajednice, dok se onaj moj drug iz detinjstva, s kojim se nikad nisam sporečkao, nepotrebno uzrujavao i tvrdio da je Donja Utoka prirodni centar. Sima, opet, zaokupio da tu čast pripisuje Izvorištu, koje ima najviše uslova za razvoj, dok je Jova odnekud pronašao da je Sirokovac prosto predodređen da izbije na čelo, mada bi sam trebalo da uvidi besmislenost jednog takvog predloga. Istovremeno su svi ustajali protiv lokalnog šovinizma i zavičajne sujete, ističući svoju principijelnost i očigledne prednosti budućeg centra u ekonomskom, kulturnom i tome sličnom pogledu. Jednom reči, svaki je übeđen da centar buduće zajednice treba da bude u njegovom mestu gde on živi i radi. Cudno je kako ponekad Ijudi, i pored sve želje, ne mogu da ostanu principijelni. Podvrgavam sebe samokritici i pitam se: zašto bih ja, naprimer, bio lokalista? Pa šta, na kraju krajeva, imam ja od toga da li će centar biti u mom mestu ili onom drugom? Ne, ne, —■ planem odjednom radi se o tome da je to jedino logično rešenje. Ja se potpimo slažem sa Žikom. Ne zato što sam subjektivan i uskogrud, ne zato što sam ja iz Gornje Utoke i vezan za nju, ali ja sam za Gornju Utoku: ona je na pruzi, na glavnom drumu, vezana je dobro za ostala tri sreska mesta; to je, brate, kraj koji se razvija iz dana u dan, od rata se broj stanovnika udvostručio, pa i industrija se podigla, a ima uslova i za novu izgradnju (već imamo i planove o tome!), i onda... ima i drugih razloga... Nekako i nehotice prenesem se u ružičaste perspektive, od kojih će cela zajedniica imati vajde: na desnoj strani parka,

8