Beogradske novine

Broj 14. PRILOG

Zloupotrebljavanje Soluna. Jedan od naših urednika imao je posljednjih dana prilike, da u Beču razgovara sa jednom ličnošću, koja je nedavno uspjela otputovati iz Soluna, umaknuvši engleskoj kontroli. Naš sagovornik, doznavši od nrjerodavnih ličnosti u Solunu, da se Englezi spremaju, da zatvore i interniraju sve podanike centralnih vlasti u Solunu, koristio se prvom prilikom i pobjegao iz Soluna, te ranije tako gostoljubive varoši na Egejskom moru, da se opet u nju vrati, kad se tamo srede normalne prilike. Pomenuta ličnost nam je rekla : „Kada su početkom mjeseca oktobra 1915. godine počela iskrcavanja četa u Solunu, bili su Englezi prvi, koji su ušli u varoš. Jedan engleski adtniral došao je pred upravnika policije i rekao mu, da je od svoje vlade dobio zapovjest iskrcati čete. Upravnik policije uložio je protest proliv toga, ali bez ikakva uspjeha. Poslije nekoliko dana došli su i Francuzi. Pučanstvo se u prvo vrijeme držalo sasvim pasivno prema nasilnicima, koji su bespravno upali u grad. Ali kada su, zbog velikog broja četa, koje su otkupljivale sve životne namirnice, počele naglo svemu da skaču cijene, postajali su Solunjani sve više ogorčeni protiv engleskih i francuskih vojnika. Ovo svoje negodovanje su sasvim jasno pokazivali, naročito naspram Engleza, za koje u Grčkoj nikako ne mare. Francuzi, koji su od uvijek uživali u Grčkoj velike simpatije, imali su prilike, da vide kako Grci sve više hladne prema „velikoj naciji. “ Francuzi su poslali u Solun većinom Zuave, koji su se mrzli u svojim lahkim uniformama,

Beoiraiste Noiine

te zato otkupljivali svu vunu, i uopšte toplo odjelo, što se u Solunu moglo naći. Engleski vojnici, najvećim dijelom teritorijalne čete, manje imaju da se bore sa zinom, jer su navikli na suroviju klimu, a i mnogo su bolje odjeveni od Francuza. Cijena je životnim namirnicama u poslijednje vrijeme nevjerovatno skočila, jer se Englezi i Francuzi ponašaju kao da su u osvojenoj neprijateljskoj zenrlji i bez ustezanja rekviriraju od pučanstva, tako da se više skoro meso u Solunu i ne može dobiti. Pučanstvo dobro osjeća, da bi Englezi i Francuzi najradije žeiili, da Grčka izgladni, zato što nije htjela da pogje sa njima i da dijeli sudbinu Belgije, Srbije i Crne Gore. Sve je to u toliko povećalo mržnju napram Engleza, da su u zajedničkim patrolama — patrole sr u Solunu sastavljene od 12 vojnika, četiri Engleza, četiri Francuza i četiri Grka, — Englezi u nekoliko prilika prosto bili premlaćeni. Ali ne samo da Grci negoduju napram Engleza, već i njihovi saveznici Francuzi ne kriju svoje negodovanje za engleske vojnike. Posljedica je toga, da se skoro nikako ne mogu viditi zajedno u gradu francuski i engleski vojnici. Oni se drže jedni daleko od drugih, lokali su u koje se svraćaju za vrijeme slobodnih časova potpuno odvojeni. U tom se tjera tako daleko, da Francuzi bojkotuju onu kafanu u kojoj bi samo jedanput zatekli koga Engleza, a Englezi opet bojkotuju one lokale, u kojima bi zatekli Francuze. U prvi mah su stanovi uzeti pod najam samo za mjesec dana, ali poslije su svuda pravljeni ugovori na godinu dana. Izvan građa se zidaju betonirane kasarne i to tako solidno, da izgleda, da se podižu za čitave decenije. Svra-

Podlistak. Slike sa bojišta na Soči. Nalazimo se na putu, koji se iz S a 1 c a n a u nekoliko serpentina penje na M o n t e-S a n t o, i mi sa uživanjem posmatramo veliki dio bojišta na Soči. Teško se može naći još koji tako neznatan vis — Monte Santo je visok svega 684 metara — a sa koga se može viditi tako lijepa Danorama kao odatle. Lijepo se vidi cijela dolina Soče, sve do Plave, vidi se i jedan dio obale Istre, a na sjeveru dole visoravni sa dolinama brdskih rijeka, koje se nalaze izmegju Soče i Jadrana, a gdje naše hrabre čete već mjesecima sa uspjehom odbijaju sve napade neprijatelja. Mračno je zimsko jutro. Gusta magla pokrila je visoravni, a sitna kišica, pomješana sa pahuljicama snijega, pada bez prestanka. Ožalošćeni pognusmo glave. Ništa neće danas biti od toliko hvaljenog divnog izgleda, pomislio je svaki od nas. Ali naš vogja tješi nas trivialnim riječima : „Jutarnji gosti ne ostaju dugo“, i obećava nam da ćemo već za sat vidjeti sjajne sunčane zrake. A i male mazge, koje su nam date za jahanje, radosno podižu glave, i življe koračaju, i ako ih nitko ne tjera; i one su, izgleda, istog mišljenja kao i naš vogja. Lijevo i desno prostire se gusta šuma, i divni miris borova i smrča ispunjava zrak. Pod nama teče Soča. Dugačka povorka natovarenih konja ide nam u susret, oni idu obalom, nizvodno. Mi prelazimo serpentinu za serpentinom. Radenici živo skianjaju snijeg sa puta. Gusta šuma izostaje iza nas. Polja su sada na mjesto šume, a snijega je sve više. Rado bismo došli u blizinu Z a g o r e, gdje su tako često vogjene krvave borbe, i gdje je Taiijanima još u prvo vrijeme rata pošlo za rukom, da se dokopaju nekih naših položaja, ali

odalcle su, sa velikim žrtvama po njih, otjerani od naših junaka. Odtada se oni trude s vremena na vrijeme, da ovdje izvojuju kakav uspjeh, ali im sav trud, razumije se, ostaje uzaludan. Naši su položaje na ovome mjestu uzgradili kao pravu tvrgjavu, i svi talijanski napadaji na ova utvrgjenja razbijaju se u njihovim krvavim žrtvama. Na ovome mjestu, kao i uopšte svuda, iz prvobitnih primitivnih utvrgjenja, napravljene su prave moderne tvrgjave, napravljena su umjetnička djela, koja daju najbolji dokaz sposobnosti naših ljudi i naše nadmoćnosti. Branioci ovih utvrda, najvećim dijelom djeca ravnice, koji su za stijene i brjegove slušali samo iz priča i knjiga, usavršili su se sada. Utvrgjenja u prvo vrijeme nisu bila slavna, to se znalo, i svakome je bilo jasno, da će biti potrebno u krvavim borbama braniti položaje. I položaju su branjeni i odbranjeni; time se sa pravom ponose odlikovani branioci. Naš vogja je imao pravo. Magla se sve više diže i nestaje je. Vidi se plavo nebo. Oblaci odlaze prema jugu. Sa sjevera puše snažan vjetar. Kiša je sasma prestala. Uši nam je stegao mraz. I najzađ, baš kad smo se mi popeli na vrh brijega, i đošli pred ruševine starog manastira, ragja se sunce. Manastirske ruševine napustili su svi kalugjeri. Posljednji je pobjegao kada je jedna neprijateljska granata udarila u krov same kuće i zarila se duboko u podrumu. Duboko dole, obasjana sunčanim sjajem, vidi se rijeka, a udesno od nje šuma, koja graniči C o g 1 i o, iza koga, kako nam naš vogja objašnjava, stoje talijanske baterije. Iza naših legja, na podinama planine koja se spušta u rijeku, a na kojoj se nalaze mjesta Zagora i Plava, ima nekoliko naših osmatračnica. Mi potražismo jednu artilerijsku osmatračnicu, iz koje je upravljano vatrom teške baterije mužara, koja se nalazi tamo negdje nazad na S o in p I a t e a u-u. Osmatračnica je smještena na velikoj visini, ali nas časnik Ijubazno primi,

Utorak 1. februara 1916.

tfšta i privatne kuće su prepunjene. U poslijed nje vrijeme zabranjeno je engleskim i trancuskim časnicima i vojnicima da stanuju u kućama gdje stanuju Grci. Ova mjera „predostrožnosti" ima se pripisati strahu, koga osjećaju od špijuna Englezi, oni isti Englezi, koji su Solun preplavili svojim špijunima tako, da se danas skoro nikom ne može vjerovati. Francuzi se osjećaju vrlo nelagodno, i sasvim otvoreno priznaju neuspjeh njihove akcije na Balkanu. Oni kažu, da će se Solun samo braniti u slučaju ofenzive od strane centralnih vlasti, a na neku ofenzivu sa njihove strane se i ne pomišlja. I Englezi nisu očarani svojim bavljenjem na Balkanu. Vele, da su prekasno došli, i iz dana u dan očekuju naredbu za ukrcavanje i premještanje na drugu frontu, da brane Egipat od upada. Za raspoloženje, koje vlada u englesko-francuskoj vojsci u Solunu, naročito je karakteristična izjava, koju je nedavno dao jedan engleski časnik : Kad vojnici centralnih vlasti napadnu na Solun najbolje bi bilopredati seili pobjeći na brodove, jer bi bilo sasvim beznadeždno upustiti se u borbu sa njima. Tamo, gdje se pojave austro-ugarski i 1 i n j e m a č k i v o j n i c i o n i i p o b j e g j u j u. Naročito se francuzi boje od Bugara. Izgleda, da još uvijek pamte strahovit poraz, koga su pretrpili u Vardarskoj dolini. Utvrgjenja, koja su podigli Englezi i Francuzi protežu se dvanaest kilometara, i to od Kilindira do Orfanta, i na mnogim mjestima su utvrde morale biti podignute u vodi i u baruštinama. Ovo naročito nije u volji Englezima „čistuncima", koji bi želeli, da se kreću samo po čistim mjestimu“.

i sa onim što je kod njega bilo, vrlo nas lijepo ugosti. Sa dogledom nam objašnjava on detaljno neprijateljske položaje. Čim se magla podigla počeli su Talijani artilerijsku vatru, koja ovdje nikako i ne prestaje. Sa strahovitim hujanjem prelaze meci njihove teške artilerije preko naših glava. Nesumnjivo su ovi meci namijenjeni kojoj od naših baterija na plateau-u. Neki metci padaju u provalu pored nas. Tamo su u stijenama izdubljeni i zaklonjeni položaji naše pješadije. Naši odgovaraju sa velikom pauzom. Zatim se pak čuje kao najstrahovitija grmljavina u planinskoj udolini. Vidi se kao munja: to je eksplozija. Sa jednog mjesta se podiže vatra, kao da kulja iz vulkana, i posmatrači konstatuju sa radošću: “pogodak!“ Pred našim očima odigrava se pozorišna igra koja strašno dira živce. Časnik iz osmatračnice poziva nas da posjetimo boložaj baterije, počto bez odobrenja najvišeg zapovjedništva, ne možemo sići da vidimo položaje pješadije. Telefonom je zatraženo odobrenje da smemo posjetiti bateriie. Više od četvrt sata koračamo prijeko stena, pažjlivo slijedujući korak po korak našem vogji. Još nas svega nekoliko koračaji odvaja od baterije, a mi još uvijek ne slijetimo gdje se ona nalazi. Odmah zatim već smo u sred baterije, i neznajući to. Časnik, zapovjednik baterije, glasno se nasmije, ugledavši naša začugjena ljca. Maskiranje baterije je zaista prekrasno izvedeno. Baterija je uzidana duboko u steni. Mjesto gdje je baterija ne razlikuje se niukoliko od ostalog stenja. I mjesto za bateriju, i mjesto za municiju, sve je izdubljeno u kamenu. Nipočemu se ne da vidjeti, da topovi najvećeg kalibra, stoje ovdje u sred stijene, spremne da svakog trenutka prospu paklenu vatru, smrt i propast, u neprijateljske redove.