Beogradske novine

Strana 2.

Beograd, nedjelja

Beogradske Novine

27. februara 1916.

Broj 25.

gleda sumnjiv! Pašić je naročito strepio da Bećir ne naigje na dobar prijem kod tadašnjeg otpravnika poslova ruskog poslanstva u Nišu Strandmana, i zato su iz krugova same srpske vlade proturali najfantastičnije lažne glasove o crnogorskom generalu. I Pašić je uspio što je htio. Generala Bećira su neljubazno primili u ruskom poslanstvu, i ostalo je nadalje da Srbija „finansira“ ententinim novcein Crnu Goru, i da na taj način vrši kao neki glavni finansijski nadzor. Za sve što je Crnoj Gori trebalo morali su sa Cetinja da šalju svoje izaslanike u Niš, na poklonjenje Pašiću. 1 Pašić je s vremena na vrijeme činio milost i odazivao se ponekoj crnogorskoj molbi. Ali i ono što se Pašić smilovao da da Crnoj Gori davato je poslje mnogih preklinjanja i dugog čelćanja. Crnoj Gori je na primjer bio potreban telefonski i telegrafski materijal, i dva izaslanika crnogorskog generalštaba sjedila su u Nišu puna tri mjeseca u hotelu „Ruski car“, od januara do aprila 1915. godine, dok je najzad srpska vlada riješila, da odobri kredit od 50.000 franaka, za nabavku potrebnog materijala. Zaoštrenost izmegju Srbije i Crne Gore dostigla je vrhunac, kada je kralj Nikola riješio, da posjedne Skadar, i kada su crnogorske čete umarširale u taj grad. Odmah poslije ovog dogagja opozvan je iz Crne Gore izaslanik srpskog generalštaba general Boža J a n k o v i ć. Oni koji su bili u srpskom glavnom ratnom stanu u Kragujevcu, u trenutku kada je tamo stigla vijest o najnovijem „herojskom djelu“ Crnogoraca, imali su prilike da čuju kako unuk prijestolonasljednik, najvulgarnijim riječima psuje svog djedu, krunisanog kralja Crne Gore. Pri ovakvim odnosima nije ni malo čudno, što je još onih dana, kada je u srpskoj vladi, samo kao nešto nemogućno — ipak pominjana mogućnost — da će se možda inorati bježati iz Srbije, Pasić uzviknuo : — Ako i do tog dogje, nipošto u tom pravcu, ne prema Crnoj Gori! Pa ipak se bježalo baš u tom pravcu, baš prema Crnoj Gori. Crnogorskoj je pak kraljici palo u dio da u Skadru da i posljeđnje ponude Petru Karagjorgjeviću, njegovom sinu nasljedniku i članovima njegove vlade, koja mu je pomogla da sve to tako ,,mudro“ udesi!

Smeđerevo. Ponovno bugjenje jedne mrtve varoši. Smederevo je ona varoš u Srbiji, preko koje je prešla najstrašnija bujica rata. Nekada još lijep, čuveni grad, danas je skoro sama razvalina. Ovaj grad bio je jedno od mjesta gdje se prodrlo u Srbiju, i Srbi su na obljižnjim visovima iinali vrlo jake položaje, sa kojih su davali snažan otpor njemačkim četama, koje su ovdje imale da izvrše prelazak. Njemačke granate nisu zato mogle da poštede ovaj nesrećni grad, i tako je mjeseca oktobla, pet dana i pet noći, na položaje oko Smedereva bila upravljena prava paklena vatra. Što je god moglo pobjeglo je, a i ono malo stanovnika što je ostalo, sldonilo se u podrum. Tih dana izumrlo je sasvim Smederevo.

direktora izabrao sve stručna lica, montere, mašiniste, bravare, kovače, zidare, megju njima je bilo pravih majstora, da smo mi skoro, u tehničkom radu bili gospodari nad Rusima. Prost posao, stabla od drveta pripremiti i u šlipere istesterisati beše za ove Ijude igračka, nisu se mogli nadiviti kako im posao brzo ide od ruke. Meni kao tumaču, data je olakšica da ne moram da radim. Ali to mi nije bilo po volji, na protiv, ja sam čak molio da radim za izvestan dodatak, pri struganju šlipera i često sam radio do duboko u noć pri mjesečini, pre no što su se mišići navikli na ovaj težak, meni nepoznat rad. Samo noćni stražar, jedan stari Tatarin, seđeo je kraj mene i mi smo se često, pod šuškama i iverjem, prijatno zabavljali. Često su nailazili ugljari, koji su radili duboko u šumi, a u veče su hitali ka pristaništu da bi tu u prodavnici kupili što za jelo. Oni su se malo čudili ovim zarobljenicima koji nisu ni nedelju praznovali. Često kada su

Ali ko danas ima prilike da ode u Smederevo, može sa radošću videti kako se opet tamo počinje buditi život. Od 7—8000 stanovnika, koliko u mirno doba živi u Smeđerevu, danas se već skoro 3000 cpet vratilo, i posvednevno se željeznicom bjegunci još vraćaju u grad. Rat je već odmakao daleko, ne samo od Smeđereva već i iz Srbije, i vojnici cara Austrije i kralja Ugarske, koji se danas nalaze u tome gradu, iinaju naredbu da u njemu povrate mir i red. Časnici i vojnici, koji vrše svoju dužnost u teško iskušanom gradu Smederevu, nisu više ratnici, već radnici kulture i mira. Smederevo je vrlo osjetljivo zemljište. Ovaj je grad bio jedan ođ oslonaca radikalne stranke i Pašića, i ovaj upropastitelj zemlje, imao je ovdje veliki broj svojih ličnih prijateija i pristalica. Zato se još sa većom radošću može konstatovati, da se gragjanstvo sprijateljilo sa carsko i kraljevskim vojnim viastima, i da je sasvim zaboravilo na neraspoloženje sa kojim je u prvi mah dočekalo pobjednu vojsku. Oni su brzo uvidjeli kako dojučerašnji neprijatelj ne provodi nikakvu osvetu i mržnju, i da kao iskreni prijatelj sve moguće čini da pomogne u nevolji i jadu. Smeđerevo je za sada sedište kotarskog zapovjedništva, a zapovjednik je jedan kapetan, kome je podčinjeno još nekoliko časnika. Svaki od ovih časnika ima svoj odregjen deo rada. Zaista, težak je to rad, jer ovi valjani ljudi ovdje svršavaju rad, koji daje malo izgleda na neku slavu i najvišu pohvalu, i nagrada se sastoji samo u tome što znaju da rade više nego što je njihova dužnost. Postala je već kao opšta rečenica: Najveći neprijatelj, koga smo imali da savladamo u Srbiji nisu bili Srbi, već to su bile strašne boleštine, koje su se ovdje skrile na sve strane. 1 u Smederevu je besneo pegavl tifus i kolera, i Ijekar je bio prvi koji se usudio da ugje u ovo leglo smrti. Danas se može reći: najteže je učinjeno. Zaraza pegavog tifusa već opada, a kolere već uopšte nema. Ali i dalje se preduzimaju sve potrebne mere predostrožnosti protiv ovog podlog neprijatelja. Svi zarobljenici, koji se dovode iz unutrašnjosti zemlje, oslobagjaju se vašiju, njihovo se odjelo dezinfikuje, a i oni se svi savesno očiste i kupaju. Kao i svuda, pitanja o snabdevanju jedna je od glavnih briga časnika, i zahteva stalni rad koji se provodi pod rukovogjenjein kapetana, koji stoji na čelu kotara. Da bi se olakšao rad kotarskoj upravi obrazovan je opštinski odbor, u koji su ušli najugledniji gragjani. Na čelu ovog opštinskog odbora stoji jedan carsko i kraljevski nadporučnik, kome je dat jedan vrlo težak zadatak. Životnih namirnica ima istina u dovoljnoj količini, i svijet će sa zavišću primiti vijest da u Smederevu kilogram svinjskog mesa košta samo krunu. Iina čak u dovoljnoj količini bijelog brašna. Ali zato je velika oskudica u stanovima, što predsjedniku opštine u časničkom inundiru zadaje mnogi gorak čas. Skoro za polovinu izbeglica koje se vraćaju kući nema potrebnih stanova i zato se već nose mišlju da se pristupi podizanju baraka, u koje bi se mogla smjestiti sirotinja, dok se njine kuće opet ne podignu. To je rad

i njihova umorna pitanja i odgovori do inoga uha i doprli, i kada su se žalili na neurednost u njihovoj državi, tada sam na mah rekao: „Samo ne klonite! Biće već sve drugojače." Oni su tnislili na sebe, a ja sam u sebi brojao moje šlipere. Svaki od njih mi je značio jedan delić puta bliže mome zavičaju. Ali ovo nije bila železnica koju je počelo društvo da gradi u guberniji Perm, već tajna za koju niko sem mene, nije znao, i po kojoj sam posle zaista otputovao kući. Moja željeznica je gotova, a društvena ko zna kada će biti, no, ja se nadam da ću tu gospodu još jednom posjetiti. Bio sam tako neučtiv i nisam se ni oprostio. Kad se veče spuštalo, popeo bih se uz male lestve na tavan radionice, gde sam od dasaka sam sebi odajicu udesio. Ona upravo nije bila ništa drugo, do ogroman sanduk. Na njoj su bila mala vrata. Odmah desno stajala je učvršćena klupa sa hrastovim panjem, kao uzglavlje.* (Nastaviti će se).

koji se ni u kom slučaju ne rnože odlagati; i čim polrebna radna snaga bude pribavljena, popraviti će se opet lijepa crkva, koju je jedan pogodak znatno oštetio; popraviti će se kuće, i u koliko bude potrebno, nove će se podizati; ulice će se regulisati — ukratko, Smederevo treba da bude opet isto onakvo kao što je i bilo. U samom kotaru, na selu, ima takogjervrlo mnogo teškog i mučnog posla u izobilju. Na žalost se ovdje taj posao ne može obavljati istom brzinom kao u Sinederevu, jer za sada se još oseća velika oskudica u prevoznim sređstvima i u semenju. Ipak će se uspjeti da se obradi bar 60 do 70% zemljišta sa žitom, dalje sa repom za krmu i sa krompirom. Da bi se sve to što je moguće brže privelo u djelo, uzela je vojska pod kiriju izvjestan dio polja, plaća za njih veliku zakupninu, i obragjuje ih vojnicima. I sada mnogi seljak iz magjarske ravnice vodi plug, obragjujući polje srpskog seljaka. Ovdje je, razumije se, samo u glavnim potezima ocrtan rad, koga carsko i kraljevske čete privode u djelo u Smederevu kao i u cijeloj Srbiji. Kotarski zapovjednik i zapovjednik stanice zaista se ne mogu potužiti da nemaju rada. Oni rade u sirotinjski uregjenim uredima, i sjede za trošnim pisaćim stolovima, ali ti uredi su uvijek puni ljudi, koji dolaze da se žale i da mole, tražeći pomoć. I svakom se pomaže u koliko je to moguće. To je pučanstvo već davno uvidjelo i blagodarno je časnicima i vojnicima, koji tako neumorno rade na tome da izvidaju rane koje je rat naneo. Kraljica Milena u tugjini. „Tessiner Zeitung“, koji izlazi u Locarno đonosi pojedinosti o dočeku crnogorske kraljice i kralja u Lyonu iz pera jednog Švicarca, koji je slučajno stanovao u isto vreme, u istom hotelu. On piše: Iz Modena je poslat brzojav, predsedniku opštine u Lyonu, ove sadržine: „Pripremite za kraljicu Milenu i njenu pratnju nekoliko soba. Doček pripremiti“. Ali kako ovaj brzojav nije bio ni od koga podpisan, to predsednik opštine, senator Herviot, nije ni uzeo u obzir ovaj nalog. Kada je idućeg jutra kraljica prispela u Lyon, niti je ko bio na stanicu da je dočeka, niti su sobe bile u hotelu zauzete. Mi, gosti u hotelu, saznasmo ovaj dogagjaj tek onda, kada smo viđeli kraljicu pred gostionicom, da čeka. Qvo čekanje bilo je veoma dugo, dok joj nije ustupljena jedna soba. Kočijaši, koji su kraljicu sa pratnjom doveli do hotela, saznali su megjutim, ko su ovi gosti, i tražili su od hotelskog vratara, da se i kraljevski nagrade ! Vratar, koji nije ni slutio, da je kraljica trebala u njegovom hotelu da odsedne, pogleda goste a po tom kočijaše. Vratar je već dočekivao kraljice ali ne kao ovu, jer tako od prilike dolaze ljudi iz putujućeg cirkusa! Ovakav pohod! Pa ovi pratioci, od kojih svaki nosi po paket pod miškom, kao stara skitnica ! Prtljag ove gospode su poderane kutije, u kojima je rublje kraljičino i njenih kćeri! Ovaj pohod kraljice i njene pratnje bio je pravi avanturistički pohod sa bednim putnim prtljagom. Otpočeo je razgovor izmegju vratara i kočijaša u domaćem dialektu, koji na sreću kraljica i svita nisu razumjeii, inače bi morali tražiti drugi stan. Gostioničar je trebao da promjeni srpski novac. Otrčao je do načelnika, jurio je od Pontijusa do Pilata i morao se vratiti sa tužnom vešću da se za „bivši" novac ništa ne može dobiti. Tada vratar pokaže njegovu elegantnu velikodušnost i „gestom" kakvoga kralja izvadi svoj novčanik i plati za Cmogorce: Novac je bio od časa kada su prispjeli, glavni predmet rasgovora izmegju kraijevske gospode, gostioničara i gostiju. Pred velikim krugom slušalaca pričala je knjeginjica Ksenija : „Od čega bismo mogli dalje u Cetinju da živirno kad su nassvinapustili? Jedan slušalac Francuz usudio se, da ustežuči se, izusti: „A Italija ? “ Na šta je knjeginjica odgovorlla prezrivim sleganjem ramenima i sa usana joj se ote „Pa —“ ostalo se samo kazalo. Kraljev doček, koji je bio tri dana docnije, priregjen je sa največim ceremonijama. Sve je bilo na nogama, konjica i pješadija su morali da se postroje, postavljena je počasna četa, ministar Cochin je došao iz Pariza, nesrećni predsjednik lyonske opštine morao je da ga pozdravi. Ali kralj Nikola nije ni jednu reč prozborio, nije se čak ni zahvalio, on je na sve samo jednom klimnuo glavom! Sve je bilo nemo, Lyon razočaran. Svaki je Lyonac drukčije predstavljao „lava Crnih Brda“. Nikola, oronuli starac, išao je uz pripomoč svoje svite ka kolirna.