Beogradske novine

Str. 2.

Petak, 17. avgusta 1917.

Svečani prilog „Beogradskih Novina“.

vom, nagnuli u bijeg glavom bež obzira, ali su samu utvrdu branili žilavo još puna dva mjeseca, a onda je predali tek poslije pobjede carske vojske nad turskim četama, koje su posadu imale izbaviti, dok je godine 1915. protivnik sve do svršetka mislio, da je to tek „demonstracija", a onda istom ostavio grad i

Beograd sa Dunava u XVI. vijeku. — u uporedbi s g. 1717. — srazmjerno naglo dao petama vjetra. No s tim još nikako nisu dovršene ove uporedbe. Bojišta i nasipi oko Beograda obiIježili su ponova austrijsko i njemačko bratstvo u oružju. Pa kao što su prije 20f) godina

pukovnije, koje je vojvoda vviirtemberški ostavio u earskoj službi, kao Staro- i MladoWiirtemberžani, pradjedovi najstarijih sadanjih wurtemberških pukovnija, u bitkama kod Petrovaradina i Beograda odlučno i slavuo sudjelovali, kao bavarski pukovi na Ekmekluku, kao što su se oni u žarištu beogradske bitke prije 200 godina hrabro borili i pobijedili, tako su to opet bile njemačke čete, koje su kod nedavnog osvojenja Beograda i Srbije itnale odlučni udio, i k tomu naročito u blizini Beograda potomci gore sipomenutih obiju Nvurtemberških pukovnija. I kao što je princ Eugen u osvojenoj Srbiji podigao c. i kr. Vojnu guberniju i prvim vojnim gubernatorom postavio F. Z. M. princa Aleksandra wiirtemberškog, koga toliko veliča pjesma o pliemenitom vitezu Eugenu, a koji je prema našem shvaćanjti bio pravi g e n e r a I i n f a n t er i j e, te u zemlju unio blagodovene plodove kršćanske kulture, tako je i sad ustanovljena Vojna gubernija, koja inra da uvede mir i poredak u zapuštenu i razrovanu zemlju. A njoj je na čelo postavljen kao vojni gubernator i opet prokušani general int'anterije iz starog njemačkog plemićskog koljena, sad general pukovnik barun Rhetnen

Barensfeldski, koji je u prvim borbatna u Srbiji. što su uspješno pripremale njezino osvojenje, odlučno sudjelovao kao zapovjednik prokušanog 13. kora. Tako i danas u Beogradu. kojega je po peti put naše oružje osvojilo, poizdravljaju naši stari bojni znakovi našeg Previšnjeg ratnog gospodara, Njegov se ponositi bojni znak vije na kruništima predobivenih utvrda, Njemu u čast grrhe topovi kao i onda u znak pobjede, i danas kao i onda diže se svečani „Tebe Boga hvalimo" do Oospodara svili vojska, i danas se kao i tada sjedinjuju tisuće i tisuće vojničkih srdaca u molitvi, neka bi onaj tamo svevišnji vrhovni general štitio vladara i dorn! I kao što je onda po logorima, uz vatru na straži. po čadorinra orila pjesma o „princu Eugenu, plemenitom vitezu", koja je od tadu postala pučkom i ratnom pjesmom, vodeći nas oduševljeno sa svojim burnim zvucima u veliki svjetski požar, tako zvuči ova pjesma danas, gdje je Becgrad opet naš, gdje je opet carev kao ponosna pobjednička pjesma. A s valovima te pjesme sliva se i želja, neka bi državnotn uinjeću uspjelo, da održi ono, što je ratnoj vještini tako divno uspjelo, eto već peti put, otkako se vojnici Habsburgovi Njegovu slavnom stijegu prisižu svečanom zakletvom, da će ko Njegovi valjani ratnici častio živjeti i umrijeti. —w—.

BlTKA KOD BeOGRADA 16. AVGUSTA 1717. od pukovnika Josipa PALDUSA.*)

Slavni Eugen od Savoje Poveo je čete svoje Da osvoje Beograd. Ćupriju je podigao, S junacima uriišao. I spremio gradu pad. (Prema onoj njemačkoć: „Prtaz Eugen der edle Ritter"). Sa svirn prosto crta ovu stvar vojnička pjestna, koja ushićava srce svakog Austrijanca. Ali. da bi išlo tako lako, kako se to u pjesmi veli, trebalo je priprema, priprema, koje su trajale čitavu jesen, čitavu zimu i čitavo prcljeće, priprema, kakve od tada povjesnica vještije i pažljivije nije. više vidjela. Daleko bi nas odvelo, kad bi ovdje opisivali te tpriprenie. Dovoljno će biti da naglasimo, da se princ Eugen nije ustručavao regulisati tok 1 amiša i Dunavice, da bi ih učinio plovnim za vei'ike ratne brodove carske mornarice i da je od svojih ukupno 83 bataljuna, 70 grenadirskih satnija, 282 eskadrona i 106 teškili topova uspjeo da u jedanput prebaci preko vode 27 bataljuna. 24 grenadirske satnije (svega oko 21.000 pušaka), 100 konjanika. oko 80 pukovskili topova**) i 6 falkauna (po našim pojinovima teške haubice). Toi je bila sila, kojoj nije mogla odoljeti neprijateljska obalska odbrana, ma da je ctva brojala 25.000 ljudi gradske po-

* Nadopuiijeno od pukovnika glavnog stožera Huga Kerchnawe-a. ** Poljski topovi, za čije je punjenoe bilo potrebno 3 do 6 funata baruta, a kojih je prosječno po šest bilo pridodato svakom pješačkoni puku.

sade u Beogradu i 150.000 do 200.000 ljudi na prostoru izmedju Smedereva—Niša—Vidina. Još kanđa veću vojničku vještinu izveo je princ Eugen time, što je umio do posljednjeg časa da zataji namjeravano mjesto prelaza kako od neprijatelja, tako i od svoje vojske, saopštivši ovo i samom svoime carskoin ivrhovnom gospodaru tek na jedan dan ranije. Pomenuta ugledna vojska, štićena mornaricom. iskrcala se skoro bez borbe 15. juna 1717. kod Velikog Sela i počela je brzo da se sniješta na tamošnjirn visovima, a već iduće noći poče više Vinče da se postavlja most, preko kojega su 18. juna na desnu obalu prešli i grad opkolili 61 bataljun, 70 grenadirskih satnija i 201 ekadron. U prvirn danima avgusta već je grad bio zatvoren ne samo podignutim cirkumvalacionim linijama protiv nadolazeće odinjene velikog vezira Halil-paše, već i kontravalacionim iinijama protiv grada, pa i podignutim paralelama, i oipsadna artiljerija otpoče da djeluje. Circuimalaciona linija oslanjala se na Savu ispod sadašnjeg željezničkog mosta; otud je išla sjevernom kosomi doline do Pašine česnie, a odatle savijajući prema sjeveru Vračarskom uzvišicom do Dunava. Medijutim je stigla turska odmjena od nekih 150.000 do 200.000 Ijudi, te je opkolila opsadnu vojsku. Turske baterije, postajviljene na Topčiderskoin i Zelenom brdu i u Ekmekluku napadale su iz 300 teških topova carsku vojsku i danju i noću. Držeći je tako pod nepre-

stanom vatrom, Turci su joj se vješto primakli i bili su 14. avgusta samo 30 metara udaljeni od cirkumvalacione linije. Uz to je u redovima carske vojske bjesnila srdobolja, od koje je patio svaki treći čovjek i ođ koje se i sam princ Eugen razbolio. Opsada grada od strane carske vojske i dalje je napredovala, ali je položaj ove s obzirom na veliku nadmoćnost turske vojske postao vtlo ozbiljan. Iz tog položaja našao je plemeniti vitez omaj izlaz. kakav mogu naći samo Bogom dane v'ojskovodje. On nije ni za časak pcmišljao, da se koristi dvama dobro osiguranim mositovima — na mjestu gdje je sadašnji ratni most i ispod današnje klanice — te da pod zaštitom svoje jake inornarice izvrši „vješto uzmicanje", već je pomišljao samo na napad. kome se protivnik nije nadao, a u cilju. ,,da Božijoin pomoću potuče neprijatelja". 15. avgusta 1717. u 3 sata poslije podne pozove k sebi sve generale i saopšti im svoju odluku za napad na turski logor. Plan bitke bio je, da lijevo krilo napađne i zauzme veliki vis od Bajdine (sadašnjeg Ekmekluka) izmedju sela Mirijeva i Mali Mokriiliug, ključ neprijateljskog položaja, i da ovaj razvije. Pješadija u središtu imala je da izvrši frontni napad, pri tom da pregazi nizinu mokroluškog potoka i da oduztne tranšeje, koje tu bijahu podignute. Izbačene tri bombe imale su da dadu signal za napad. U očekivanju odsudne bo-rbe. vojska je