Bitef

93

kaspar petera handkea

Na temu Kaspara Hausera, nahoče koje se iznenada pojavilo u Nürnbergu 1828. odraslo potpuno samo i odijeljeno od svijeta, ne znajući ništa pa gotovo ni govoriti. Handke je naišao negdje 1965. ili 1966. dok je još studirao pravo u Grazu i položio ondje tri državna ispita i to u spisu Hauserova suvremenika, pravnika i učenjaka Anselma Feuerbacha »Kaspar Hauser, primjer zločina nad duševnim životom«. Povijest Kaspara Hausera priviačila je u 19. i početkom 20. stoljeća zacijelo mnoge književnike ponajprije svojom romantičnom zagonetnošću; kasnije književnike, psihologe, filozofe i istraživače jezika fascinira fenomen bića koje iznenada iskrsava među Ijudima i lišeno zaiihe uvriježenih pojmova i načeia ophođenja među Ijudima, ne može komunicirati s njima što je bit njegove tragike. Tema odnosa jezika i svijeta budi daleke asocijacije od filozofskih raspri srednjeg vijeka do Wittgensteina, na načela ■ ontološkog ili psihološkog tumačenja povijesti i funkcije jezika. Za Handkea tema Kaspara Hausera ima vrijednost demonstracije »što je moguće s nekim«. On je svodi na kazalište, na prostor igre, veé i ukazivanjem na nedostajanje pretpovijesti igre i na teatarsku realnost svojih rekvzita, prije početka. Protiv svijeta i njegovih rekvizita Handkeov Kaspar ima samo jednu rečenicu; »htio bih biti takav kakav nekoć bješe netko drugi«, kao sredstvo samopotvrđivanja govoro mi svijesti o sebi. To mu potvrđuju i nagovarači, nevidljivi glasovi, a tek potom stavljaju u sumnju red i sigurnost koji stvaraju navođenje i izgovaranje rečenice, pokazuju mu nered kao naličje reda. Krug spoznaje se širi, Kaspar uči modele rečenica definicija, premisa, zaključaka svladava svijet spoznajom relacija, usvaja ga: govoreći i imenujući. Oslobođenje od nesvladavanja govora, od nerazumijevanja svijeta, pretvara se u prisilu da govori. U drugom dijelu sigurnost se obraća u nesigurnost, kada se nasilje pokaže kao tamna strana reda to je prava tema komada. Pojava drugih Kaspara na pozornici predstavlja rekapitulaciju prvog dijela i ujedno prikazuje razlomljenost lika u kojem se krije nekoiiko likova. Oni mu smetaju, ukazuju na apsurdnost reda, na postoajnje drugačijih sustava reda, »prevode u stvarnost«: uz pomoć jezika svijest se kreće svijetom i iskušava njegov apsurd. Poruka ostaje »Ja sam slučajno ja!«

KASPAR je komad koji objavljuje vjeru u jezik i ujedno ga denuncira, podmećući mu da je sredstvo skučenja: kada je sve imenovano počinju teškoće On nastoji izraziti iskustvo pojedinca i društva u iskustvu njihovih jezika. Upravo stoga nezamisliv je izvan iskustava konkretne poezjie hepeninga. Među sredstvima koja Handke predlaže za scenu mogu se zamijetiti tragovi estetskih manifestacija koje su se razvile izvan kazališta. U tome, a i u pogledu same teme, Handke je potpuno na visini najaktualnijih suvremenih umjetničkih manifestacija, Njegova je velika zasluga što je te oblike, nastaie izvan kazališta, doveo na pozornicu.

citati iz kaspara

»Bio sam ponosan na prvi korak što sam ga napravio, ali zbog drugog sam se stidio; također sam bio ponosan na prvu ruku koju sam otkrio na sebi, ali zbog druge sam se stidio: stidio sam se zbog svega što sam ponovio; no stidio sam se već zbog prve rečenice koju sam izgovorio, dok se zbog druge vise nisam stidio a na slijedeću sam se übrzo naviknuo. Bio sam ponosan na drugu rečenicu. »Nije istina da su prilike takve kako ih prikazujemo: istina je štoviše da su prilike drugačije nego što ih prikazujemo. Nije istina da je prikaz prilika jedini mogući prikaz prilika. Istina je naprotiv da postoje još druge mogućnosti prikazivanja prilika. Dopée ne odgovara öinjenicama da prikazujemo prilike; prilikama odgovara da ih uopée ne prikazujemo. To da prilike odgovaraju öinjenicama, nije uopée istina.