Bitef

fracasse

Prva verzija Frakasa postavljena je 3. jula 1972. u Lionu (Furvijer). Od tada je, svojstveno svom načinu rada, Compagnie du Cothurne duboko preobrazila, u saradnji sa autorom, ovu prvu skicu kako u pogledu teksta tako i u pogledu režije, dekora i kostima. Druga verzija Frakasa dozivela je premijeru u Sent-Etjenu 26. oktobra 1972, a zatim je prikazivana u Lionskom dramskom centru od 2. novembre 1972, a u decembru u Opštinskom pozorištu (Théâtre de la Commune) Obervilijea, potom na dugoj turneji po Francuskoj i inostranstvu.

uživanje u pozorištu

Zaplet Jedne olujne vederi mala pozorišna družina dospeva do polusrušenog zamka. Trupu vodi Profesor. Među glumcima je Ijupka izabela. Vlasnik zamka se zove Sigonjak. On sanja o zveketu oružja, slavi i Parizu. Profesor mu nudi da pode s njima i živi iz dana u dan igrajudi i predstavljajudi po gradovima i selima. Sigonjak prihvata. Ludo se zaljubljuje u Izabelu. Putovanje ih vodi kroz zavere, ratove, seljadke bune, bedu sela, glupost plemstva, dvorske spletke. Profesor pruža Sigonjaku svoje Iskustvo on lidi na nekog slobodoljublvog Rusoa, obožavaoca prirode, a san mu je da krene u novi svet - Akadiju. Jedan od glumaca umire od hladnode. Sigonjak uskade na njegovo mesto i menja ime. Od tog dasa bide Frakas. Komad prida to dugo putovanje kroz svakodnevnu Francusku XVII veka, putovanje izatkano od borbi, spletki, ljubavi i želje za slobodom. Mit Frakas ... red praskava. U njoj je 1 crveno i

mrko i crno borbi i smrti. Frakas rezak kao udarac sekirom, kao fijuk kose. Uz red se čuje odjek rata, zvuci veseli ili jauci. Ime ¡ma neki fizički prizvuk, podseéa na rskanje, na žderanje, na Ijubav i zdravlje. A naš junak puca od zdravlja. Ako sklopite oči javi se jedna od onih prica koje su vam pričali u detinjstvu, uveče pred spavanje. Jedan od onih »dajdžesta« gde junak pateći od ljubavi brani svoju Izabelu kroz doživljaje na putu ... do sudbonosnog dana kad otkrije njegovu vrednost: onda počasti i slava ¡du uz veliko ime. Sanjali smo o torn Frakasu. Uspavljivali se borbama mačem. Prevazilazeći Théophile Gautiera i njegov roman ličnost, nalik na d'Artanjana, ponovo pise Istoriju Francuske. I kao da smo u srcu događaja. S Frakasom ¡de malo našeg sedan¡a, malo našeg obrazovanja, ali sve živo i neposredno. R omanopisac Théophi l Gautier pise oktobra 1863. u predgovoru romana; ... Napisali smo »Kapetana Frakasa« po ukusu koji je vladao u doba kad je trebalo roman da bude objavljen. Neće se nací u njemu nikakva politička, moralna ili regions postavka. Ne raspravija se nikakav veliki problem. Ne zastupa se niko. Pisac nigde i nikad ne izražava svoje mišljenje. To je samo živopisno délo, objektivno, što bi rekli Nemci. Mada se radnja odigrava pod Lujem XIII u »Kapetanu Frakasu« je samo stilska boja istorijska. Ličnosti kao i u životu deluju svo|lm spoljnim oblikom. Kostimi su im opisani, pokreti iscrtani, a govore jezikom svog doba. Zamislite da lístate bakroreze Calotta ili gravira Abrahama Bossea protumačene natpisima ispod slike ... Komentar Mogli bismo da se Jean-Louis Cornuzom kažemo u predgovoru: »... Hajde da ponovo pročitamo roman, ne kao besmrtno remek-delo, već kao što se pijucka dobro vino, dakle bolje od tri detvrtine današnje proizvodnje ... Komad Savremena analiza »Frakasa« briše sve te prve utiske: iza romana, a ispred mita koji se vezuju za ličnost, ocrtava se prava ličnost, slobodoljubiva, spremna da ide do smrti braneéi svoje ¡deje. O njoj je res u komadu. S čim će se Frakas suočiti, ko de ga pouditi? Jer šta je u pitanju do lutanje kroz Francusku koje miriše na »vestem« ... Sa Francuskom XVII veka: svakodnevnom, se Ijačkom, divljom u seljačkim bunama i sujeverjima, izranjavljenom zaverama, ratovima, stranadkim i klasnim borbama, Frakas de se sudariti ne samo kao plemid što on jeste ved i kao dovek koji odlazi sa siromalnom pozorišnom drušinom preuzimajudi nezgode, opasnosti i strahote putovanja, izlažudi se preziru plemstva, gluposti građana, mradnjaštvu. Ide tako Frakas, praskav, uzvišen, zaljubljen, lud i romantidan, gubedi nadu da de spasti doveka i Francusku, i kralja. Svet je grub i žestok. Romantidna Ijubav se sukobljava s onima što barataju nožem, zavere zaglupljuju zaverenike, übi ja se za jednu red, za nekoliko talira, za dignutu glavu. To Profesor starešina pozorišne družine kojoj se pridružuje Frakas vrlo dobro zna ... On svoje komade prilagođava sludaj-

no nađenoj publici, on beži ne u strahu već iz bojazni da će Izgubiti nekog od prijatelja, on nalazi da ova Francuska ne ostavija nikakvu mogućnost čoveku jer je toliko usmerena na spletku, administraciju, zabrane ... on sanja i priprema svoj odlazak za Novu Francusku gde je Šamplen ustanovio prve trgovačke agencije, on očekuje od te zemlje slobodu i jednakost Ijudi. I tako ruku pod ruku ova dva čoveka, udružujući svoje iskustvo odlaze za Akadiju, vodeći sa sobom družinu i Izabelu, predmet lude Frakasove ljubavi. Sa srećom i u zdravIju naši junaci krše zakone, navike i konvencije. Ali njihova snaga je u želji da se ¡de do kraja, da se pokaže da dovek može da se tuce do smrti za svoju ideju i njenu pobedu. Autorovo gledište Frakas? Ne, nije me naročito oduševilo. Pročitao sam knjigu kao ¡ svaki drugi. Znao sam da je Frakas bio Frakas, da je krenuo u osvajanje Panza, sveta ¡ gospe svog srca, ali cini mi se da mi je román bio malo dosadan. Onda zašto moglo bi se upitati... U stvari nije se sve to tako odigralo. Te godine sam strasno zaželeo da vise ne budem pisac kakav sam bio. Moj je problem bio: postati radnik u pozorištu. Neka mi naruče komad: upoznadu glumce, scenografa, reditelja, pre no što napišem i prvu reč. Zaista sam mnogo tražio od svog zanata. Bio sam takođe uveren da se treba vratiti velikim popularnim temama, ponovo pisati o njima, osavremeniti ih, poslužiti se žicom koju te lidnosti diraju. Tako sam postao nezaposleni pozorišni radnik koji pokušava da proda temu svima dobro poznatu. Moram priznati da nisam verovao u uspeh svog poduhvata. A onda slučajno, u proiazu kroz Lion, sretnem Marcela Maréchala. On mi reče: »Dopadaju mi se tvoji komadi . ..« Aja odgovorih: »Trebalo bi da ib igras ...« »Da. da, dodade on, ali ... ali ...« Ali šta? Ali ništa ... Ostademo prijatelji, popićemo nešto i razgovaraćemo tada o nečem drugom. Te su godine najavljivaii velike stvari u pozoristu. ipak sam najzad objasnio da sam pisac u potrazi za rediteljem koji traži popularnu temu. Onda mi je on govorio o jednom snu: Kapetan Frakas, o jednom glumcu Jean-Claude Drouot i o čoveku koji o tome razmišlja godinama Raoulu Billereyu. Ponovo sam pročitao knjigu i pitao sam se; šta sad? U istoriji u svakodnevnom životu Francuske XVII veka našao sam podlogu za Frakasovo putovanje. Sve Je tu; beda, zavera, ratovi, dvor, zaslepljenosti, položaj glumaca. Tako de se svi rodovi naći uporedo u tom Frakasu. Iz tragedije će se prelaziti u romantiku preko komedije. Govoride se ozbiljne stvari nevinim glasom. Jedan će čovek oličavati »filozofa svetlosti«, uznemirenog i sveg u sanjarijama o novom svetu Akadiji. To će biti Profesor, starešina pozorišne družine. On će nespretnom Frakasu dati pogled na svet, nov nadin mišljenja i odvešće ga iz Francuske, preneće mu svoje ¡deje i osnovaće s njim Novu Francusku. Ta će ličnost biti Marcel Maréchal. A sad treba dati reč Maréchalu od teksta do predstave sve prelazi preko reditelja i nekao kao u scenama koje igra Profesorova družina zadovoljstvo i smeh budu prvi stupanj pozorišta.

(Serge Ganzl)

134