Bitef

pismo elizi

Mandren, Frakas, Ginjol ... već odavno želim da napravim veliku predstavu oko neke popúlame ličnosti usađene u kolektivno sećanje Francuza, ličnosti koju bib mogao da šetam kroz neko nemirno razdoblje naše istorije, s kojim će publika uspostaviti emotivni kontakt, jer je već dobro poznaje, jer je od detinjstva sanjala s njim. Pred očima mi je bio Brecht, koji je našao tako popularnu ličnost kao što je Švejk i dovodio je u određene situacije koje su mu dopuštale, mislim Brechtu, da kaže sve što je želeo da kaže. Na kraju je to bio Frakas. Ne zato što sam napustio ideju Ginjola. Naprotiv. Recimo da nije još sasvim zrela. A Mandren mi se ucinio suviše neposredno politička ličnost, unapred otkrivena. Pravi narodni junaci nisu politicks licnosti. Svejk je anti-junak, Majka Flrabrost takode. Frakas nije junak. Kod njega me je opčinjavala njegova ranjivost. To je ličnost koja ima svoje snove, svoja snovidenja, sumnje, koja se sama sebe plaši, a naročito koja se izmišlja postepeno u suočavanju sa svetu o kome je na polasku ¡mala sanjarsku predstavu. U stvari nije mnogo mudar taj mladió koji živi sam u oronulom zamku bez ikakvog dodira sa stvarnošću svog vremena i koji ce i samog sebe otkriti otkrivajuéi Ijubav i svet. Ležao je tu čitav put posvećivanja, po meni vrlo zanimljiv i tražio sam od Serža Ganzla da ga uzme za vodilju svoje adaptacije. Tek što Frakas promoli nos iz svog zamka a veé ce se sudariti s nepravdom, zaverama, pritiskom, netrpeIjivošću da bi najzad uvideo da taj kralj, u čije ¡me je toliko želeo da se bori, nije ništa drugo do izlapeli starac s crnim naočarima. Postepeno ce se srušiti idilična i čvrsto Izgrađena predstava koju je imao o društvu svog vremena i ukazaće se stvarnost onakva kakva jeste, a ne onakva kako ju je on zamišljao sanjajući u zidinama svog zamka. A zatim me je oduševljavalo to posvećivanje, to otkrivanje stvarnosti zahvaljujući baš Ijudima koji tom stvarnošću manipulišu na kako neki misle veštački način, zahvaljujući glumcima. Tu nalazimo temu koju smo već od nekog vremena obrađivali s tačke gledišta »Hamleta«, temu »glumaca u zamku«. Jer, u stvari, preko glumaca ce se Frakas sudariti sa svetom, preko Ijudi koji su do guše u stvarnosti i uglavnom u borbi sa stvarnošću, ali koji su istovremeno i posmatraci te stvarnosti, znači dakle ,i njeni kritičari. I kroz taj kritički pogled ce Frakas otkriti društvo svog doba. Postojala je tu mogućnost razmišljanja o oslobodilačkoj 1 posvećivačkoj moći pozorišta koja bi bila vrlo zanimljiva.

I tako što sam dublje zalazio u Gautierov roman sve sam vise osedao da pruža osnovu za veliku narodnu predstavu gde bi se našlo zadovoljstvo »da se raspladu meka srca«, a i mogudnost da se razmisli o našem glumadkom zanatu, nasem mestu u društvu u odnosu na publiku i na vlast. I tako je Ganzl prionuo na posao. Citao sam brojne njegove komade koje sam mnogo voleo. Njegova ironija, nežnost, kritidki pogled na stvari znadili su da je upravo dovek koji nam treba da bi sredio materijal romana i izvukao ono što je nas interesovalo. I tako je on pristao da privremeno bude »javni pisar« kolektiva Družine Koturne. Pisao je Frakasa za nas, misledi na svakog od nas. To lidi pomalo na avanturu Krvi sa Votijeom, koju smo ved doživeli. Hteo bib uostalom da podvudem originalnost postupka trupa traži od pisca koga poznaje i koji nju poznaje da napiše komad na temu koja trupu interesuje i o znadaju koji ima tema. Možda je to primer koji bi trebalo siediti, možda bi to bio konkretan nadin da se piscima pruži malo one sigurnosti koja im toliko danas nedostaje, ukljudujudi ih u privredni poduhvat pozorišnog ostvarenja. U dasu kad pišem ove redove, pre no što predem na probe druge verzije, dini mi se pomalo kao da sam doñeo na svet dudoviste dije obrise i glavne linije slabo razaznajem. Na ovoj prvoj reziji smo radili vrlo brzo. Tri casa traje predstava, a spremali smo je samo mesec i po dana. Brzo, ne cifrajudi, ne držedi se za glavu, instinktivno u sveopštem i neverovatnom oduševljenju. A sad moramo da uzmaknemo i pogledamo, da olakšamo, isedemo, predistimo, da još više usredsredimo predstavu na Frakasovu putanju i pripremimo konadnu režijsku postavku komada, koju demo prikazati u zimu 1972—73. Tako smo radili i Mosketu, Kraj igre, Puntilu, i metod rada s razdelom, oslanjajudi se na magnetoskopski snimak prve verzije sasvim nam odgovara. Ved sada osedam da je Frakas a bide sve vise barokna predstava, jedna od najbaroknijih koje sam napravio. Predstava puna akcije. Ved sad tražim to bogatstvo, to preobMje, tu prividnu raspršenost akoije. Uostalom mislim da idem još dalje u tom smislu, da stalno razbijam ritam, još češde da prekidam ganutost groteskom, da još vise podvudem istovremenost prividno protivurednih radnji i da tako dodem do konadnog stila predstave. Želeo sam da u Frakasa stavim sve što sam voleo kao dete, pozoriste pod šatrom, dvoboje madem, pismo Elizi, Fratelinijevu kravu. Ovo je predstava za decu koju igraju deçà- A cilj joj je da dokaže kako se može postići vredno pozorište vradajudi mesto zadovoljstvu i velikim popularnim temama, služeći se svim starim oprugama drame i mélodrame, ne ismejavajudi ih, ne plašeći se preterivanja ni preobilja. U dasu kad se voditelji popularnog pozorišta, među kojima sam i ja, pitaju kakav je odjek njihovog rada, želeo bib da ova predstava skromno i prosto pomogne iznalaženju podetnog odgovora. »Frakas« je dovoljno naivan da se dopadne naivnima i žell da bude predstava koja okupija ljude u zajednidkoj radosti i plemenitosti. Za mene je to pomalo poetska umetnost koju bih želeo da pru-

žim, nasuprot onome što se tako desto danas radi? O predstavi de razmišljati onaj ko želi da razmisli, Mi de mu ona biti povod za razmišljanje a ima o demu ali ja bib pre svega želeo da dónese pravo uživanje u pozorištu, skoro detinje uživanje, koje se danas izgleda potpuno izgubilo. (Marcel Maréchal]

dekor

Cesta promena mesta zbivanja u Frakasu, kao i ritam same predstave, naveli su ñas da stvorimo pokretni dekor. Osnovna zamisao predstave ]e prikazivanje avantura koje doživljavaju Frakas i njegovi komedijaši u toku putovanja iz grada u grad, od mesta do mesta. Kao prevozno sredstvo služe im obidna seoska kola, stalno prisutna na pozornici, kola komedije i glavni deo dekora, izvanredan rekvlzlt osposobljen za stanovanje, kola koja se za vreme putovanja zatvaraju sa svlh strana i tako postaju pokrivena pozornlca, jedno pozorište u pozorištu u kome se odlgrava predstava. Svako novo mesto u koje se stiže, treba da iskrsne pred očima gledaoca neobično brzo, bez ikakvog intervala i čekanja na promenu dekora. Cilj je da se radnja ne opterećuje opisivanjem usmenim putem, koji se inače koristi u filmu; svesno se odustaje od kompletnog dekora, posto bi njegovo instaliranje i sukcesivne zamene iziskivale mnogo vremena. Da bi se podvukle karakteristike pojedinih mesta i ambijenata, upotrebljeni su drveni arhitektonski delovi od solidnog materijala; ogromni stubovi od pet melara, patos, podijumi izdignuti na dva i po metra od tla, monumentalno prilazno stepenište sve je to pokretno; da bi se dočarao izgled dvorca, delovi se primiću i ukrštaju. Za nekl grad Mi šumu oni se razmióu i stvaraju razne, disto scenske, prostore, kroz koje il po kojima promiču kola sa komedijantima. Utisak svih tih zbivanja pojačan je primenom neke vrste drvenog obruča, sastavljenog od pokretnih ploča, koji, spuštajući se sa galerije pozornice, naizmenično se širi ili sužava, stvarajuói na taj način razne dimenzije prostora. Svi ti elementi sačinjavaju, u stvari, jednu džinovsku igru »meccano«, koja omogućava prilagođavanje dimenzijama i srazmerama svake slike, kao i maksimalno isticanje njenih kvaliteta.

(Jacques Angeniol)

135