Bitef

pučka predstava

Kad bi me neko upitao, šta je to pučka predstava taj izraz će možda zvučati smešno i sumnjivo čak i onima koji se pozivaju na narod odgovorio bih: gledajte »Fracassea«. »Fracasse«, ¡koji će vas naterati da se smejete i da plácete, u kome će nepravda izici na videlo zahvaljujući jednom mladiću, lepom, vrednom, plemenitom, zaIjubljenom u svoju dragu i najboljem mačevaocu u kraljevini, drugim rečima ■— heroju! Dobar tekst Šergea Ganzla jednostavan, neposredan, topao, bez preterane sentimentalnosti i poetičnosti, koji prati Sigognaca kroz bedu i nepravdu, i lepa predstava pozorišne trupe iz teatra Cothurne, tako puna poleta, blistavih improvizacija i boja, smesna i nežna. Marcel Maréchal, Bernard Ballet i Raoul Billerey, koji su ovo délo zajednički režirali. dali su sve od sebe; bazirajući svoju režiju na melodrami i humoru, stvarali su žive akcije i koristili virtuozne tehničke efekte, koji su izazivali opšte divljenje. Dajuói »Fracassea« festival u Fourviéreu nije ponudio gledaocima jednu od onih drugorazrednih predstava, koje se pod zvufinim etiketama prikazuju na letnjim pozornicama, veé jedno pravo ostvarenje, kao plod višemesečnog ekipnog rada jedne stalne pozorišne družine. Trupa iz Cothurnea je zaista zaslužila da pestañe nacionalni dramski centar u Lionu! Obratimo pažnju na Sigognaca, čiji je lik Serge Ganzl stvorio po ugledu na istoimenu ličnost iz delà Théophilea Gautiera. Novi autor je sačuvao giavne karakteristike tog dela, posto se i njegova priča sastoji od strašnih zavera, zlih ljudi, divne ljubavi harona i Izabele, lutajucih komedijanata. AM, ono što se krije iza lutanja Sigognaca u kočijama Thespisa, treba da znači nešto drugo i Marcel Maréchal, u pogledu ove metamorfoze, s pravom govori o tretiranju u stilu Brechta. Sigognac je, tokom svojih lutanja, suočen sa socijalnom realnošću Francuske XVII veka. On vidi narodnu bedu i političke smicalice velikaša, koji se ne ustručavaju da pljačkaju zemlju i da je izruče strancima. Uviđa eksploataciju siromaha i oholost plemića. Róznate su mu snage, koje održavaju takav »sistem«.

I, makako to čudno izgledalo, komedijanti; snaiažljivi, hvalisavi, zimljivi i plašljivi, koji ce bez obzira na sve nastaviti svoj put iz Ijubavi prema umetnosti komedijanti koji su bliski narodu i istovremeno žele milostinju od bogataša, kraljevi uveče a prosjaci preko dana, zaljubljeni u slobodu koju cenzurišu edili komedijanti koje crkva smatra za jeretike i ne dopušta da ih sahrane kao hrišćane, ti i takvi komedijanti će mu poslužiti kao putokaz. Njihov večiti strah, njihova istrajna solidarnost i nežnost koja se krije iza kabotenstva, pomoći će Sigognacu da sagleda svet u njegovoj pravoj boj i . Zbog toga ce na kraju putovanja odbiti svako ukazivanje počasti i krenuće ka Novoj Francuskoj, ka zemlji slobode. To je lepa priča, koja je savršeno odgovarala temperamento Marcela Maréchala i njegovih drugova. Oni su se uživeli u melodramu i izigravaii uzvišena osećanja bučnog heroizma, unoseći u sve to čitav niz komičnih improvizacija, klovnovskih gegova i budalastih ispada, zasnovanih na zdravom narodnom humoru. Oni su se poigravali sa onom vrstom suptilnosti i lirizma, koji se podjednako mogu primeniti i na romantiku i na maštovitu farsu. Rad dekoratera Jacques Angéniola odigrao je znatnu ulogu. Ritmu i šarmu predstave, doprineli su u velikoj meri pokretni delovi dekora, koje je koristio u slobodnom prostoru, kao i kostimi i rekviziti inspirisani njegovom bogatom maštom. Na duhovit način rešio je konstrukciju kočija, koje se za tren oka mogu pretvoriti u nogare i na taj način nastaje neka vrsta pozorišta u pozorištu, koja je Sergeu Ganzlu i Marcelu Maréchalu, izgleda, podjednako draga. Pored ostalog, u tekstove vasarskih govora übacivano je nešto, što je ¡malo prikriveno značenje. Bilo je tu aluzija na cenzuru i na razna naređenja vlasti, što je uvek izazivalo smeh gledalaca, a bilo je i farsa, koje su svojim slobodnim sadržajem podsećale na »La Moschetu«. Cela trupa se posvetila ovom poduhvatu. Ovde treba podvući, da je Jean-Claude Drouot, u ulozi Sigognaca, bio izvrstan po svojoj bravuri, atletizmu i muškosti i da je njegova gluma bi la izuzetno inteligentna, da je Christine Fersen bila oličenje romantizma koji odgovara liku Izabele, da je Marcel Maréchal, u ulozi Profesora i vođe putujuće družine, bio ispunjen dobroćudnošću, da je Bernard Ballet u ulozi Scapina bio, kao i uvek, neobično poetičan i nežan u svojoj bizarnosti, da je Jean-Jacques Lagarde bio beskrajno zabavan kao Gospodin okružen svojim ijubimcima, da Luce Méiite igra ulogu Yolande de Foix sa puno humora i seksualne privlačnosti, da je José Gagnol bio nedostižan u svojim transformacijama, da je Raoul Billerey, na kome je ležala odgovornost za prizore borbi sa mačevima, uspešno izrazio oholost vojvode od Vallombreusa. Da kažem još i to, da je prvo veče predstava trajala preko tri sata, a da to niko nije osetio, iako je kiša padala kao iz kabla. Gledaoci su bili istrajni i oduševljeno aplaudirali. To se može smatrati kao dobar znak, kao znak da je publika bila zadovoljna. Unapred se radujem da ponovo vidim »Fracassea«, po njihovom povratku sa turneje, i nadam se da ce Maréchalu poći za rukom, posie predsta-

va pod otvorenim nebom, da ga prikaže i u uslovima Théâtre de Ville, u kome je i range priređivao veoma zapažene predstave. (J. J. Lerrant, Le progrès, 1973]

umetnost

Théophile Gautier (Odlomak) Sve prolazi. Samo čista Umetnost što traje; Bistra Preživljuje naraštaje. Medalja što je izrije Bez ralice oračeve Nam otkrije Imperije i careve. I bogovi propadaju, AI stihovi večno žive, Traju Ko tuč nesalomljivi. Delji, dubi, struži, reži, al sne svoje übeleži Samo u srž večna što je.

théophile gantier

»Čim je nešto postale korisno, obično prestaje da bude lepo« Théophile Gautier. Roden u Tarbu 1811. godine, studirao je u Parizu na koledžu Karlo Veliki gde se sprijateljio sa Gérard de Nervalom. Poöinje da studira slikarstvo, ali se übrzo opredeljuje za poeziju. Sa Nervalom, i drugim miadim umetnicima, obrazuje mali kružok, koga se seća sa humorom: »U to vreme bi Io je u romantičnoj školi moderno biti bled, modar,

136