Bitef

produkeija: ruth escobar; umetničko vodstvo: gilda grillo; muzikolog emilia Mancar di ferreira; scenarist i administrator: marcos grillo, učestvuju: valmir dos santos, edwardo soares dos santos, Sergio dos reis ferreira, sandoval nascimento santos, joao oliveira dos santos, clotildes lopes alves, cezarina lucia costa, lucia maria de jesus vieira, geraldo jose souza costa, aricelma monteiro barges, ademario sacramento, manoel antonio albuquerque neto, manoel olimpio de souza, josev aldo de souza machado, eut aci an o reis de olivier a, jelom gomes vieira, edna nery dos santos, gecìlda marcia guimaeaes dos santos, ademario luiz lopes vilela. 1. candoble 2. batuque 3. maculele 4. caboldo 5. capoeira 6. la samba de roda

Duh Baije

Baija, grad sa 365 erkara nije centar folkloru za radoznale i rasejane turiste. Posmatrati ga samo na taj naćin, a mnogi to još urek ćine, znaci rredati jednu od luka sretske kulturę, ako se pod izrazom » kultura « shrata spantani susret istorijskih sila, raznih uticaja, koji proističu iz igrę istine i zia, nesresnog i odredenog u ljudima, a we to mereno čudnim arśinom jednog egocentričnog erropskog mozga. V Baiji, luzitanski dull, odnosno sveopšte suštinsko spajanje uticaja (a to ga i odvaja od špan-

skog duha i čini da se braziìski kontinent ni sa iim ne moie porediti) postoje eksplozirna zarera sretske kreatirnostì, humanitasa, zahraljujuéì afričkoj tradiciji, koja se na we to nakalemila. Otuda i sazimanje, ne samo religiozno animizam jednog Laonde plus iberìjski transcedentizam nego i literarno i scensko, fìguratirno i muzičko, u koje se upliću i odjęci brazìlske kulturę, ne nordističke, ne ìz Baije, nego italìjanski uticaj San Paola, holandski prolaz, koji odreduje Wanderley-e iz Pernambuka, francuski uticaj ìz Rio de Janeira, sa pozitirističkim nijansama: pesimi Sticki pozìtirizam (tj. parnasorski, klasični) u sediśtu poezije i progresìrnì, futuroloskì (tj. natur alistički, postromantićarski) u umetnosti pričanja i dramatìzoranja. Orde je roden Castro Aires, pesnìk ukidanja ropstra, u čijem glasu odjekuje oslobodena senzualnost deretnaestog ręka. Tu je roden i Tobias Barreto koji je, pod uticajem Hegela i Michelet-a, tumaćio ist ori ju na čelu condoreirosa (pesnici » condora « orla koji ziri u Americi) ; kao i Jorge Amado, najpre priporedač a zaíim pisać tragedi ja sa dubokim poznaranjem žirota ribara i dečaka sa obalę, kurtìzana-mulatkinja i prodaraca slatkiša i sitnica. Tu se rodio i Adonias Filho, koji je u romanima pisao o proślosti kao metafizičkoj sudbìni, koja se dalje prenosi i blokira budućnost, kao što to ćini greki Zers nad ostalim bogorima. Ali ti glasori Errope, koja se mući u grću, meśajući se orde bez prestanka, gotoro da su strorili drugu strarnost. Te poruke rrede samo ako se spoję i srastu sa luzitanskim tłom i ako uhrate ritam afrićke krri. To dobro, każe glasnik Baije, priporedać Louriral Caymmi, za koga je siatko u moru umreti, a u odlučujučim časorima zirota treba zvati vetar i, istorremeno, uz razdirući boi ritma (boi i radost, eros i oćaranost), może da ti isprića i najintimnije tajne gradanske Ijubari, jer ko je izmislio ljubav ja to nisam bio - nisam zaista ja, niti iko drugi. U Baiji je gradanski i narodni ista strar u kulturnom kompleksu, a tu su situaciju strorili mutati srojim snažnim instinktom cirilizoranosti. Ne gororìm orde o raju u korne nema klasa, naprotir klasna borba se orde jarlja u strašnom obliku, o ćemu bi nam inače priâao Jorge Amado? Eksplozija dolazi gola i surora; nadstruktura je dala, i to sreobuhratno, sroje predskazanje, sroju misao o sutraśnjici koju Egoizam i Vlast pokuśaraju da zadrze, a ona postoji na ulicama, u zagrljaju, u blagosloru i zore se Sreta Barbara, u Sretom Dordu, koji übija aždaju, u paganskom Ogiimu, a naročito je ride u zrezdi mor nar a Stella maris plaroj i beloj derlei Mariji, nepobediroj i čistoj afrićkoj kraljici okeana. U terreiro, u magijskim noćima ispunjenim dubokom Ijudskom solidarnośću, orixàsi dobijaju Božji blagoslor, zajedno sa dubom same zemlje, polirajući obrijane glare krrlju žrtrenih žirotinja za mir srojih duśa. Majka Sreca ili otac Sreca, iii jednostarnije ekedi, mogu srakome pomoći da postane córek, da dobije Ijubar, da se oslobodi holest i, da ljudsko praznorerje pretrori u spokoj iii reroluciju. U pegi (sretiliśte) druguju ponekad kipori Hrìsta i Oxalà sa Karlom Marksom i Ceom, a i da ne spominjemo nezaborarni lik Getulio Vargasa, oca bednih. Ostanite združeni, siromašni, ostanite zajedno, perao je Prévert u danima španskog rata, a Aragon u danima Otpora dao nam je nezaborarni susret onoga koji je verovao u nebo i onoga koji nije verovao; ali je to uskoro, u erropskim razmerama, presto u hladni rat. U začaranoj sredini Baije sre to postaje krv i meso, nikako tvrdo, postoje istina koja gradi istoriju sopstrenim rukama, tj. rukama rudnika i prosjaka, prostitutke i pesnika. Svi su

nevini (i hrišćani i pagani) u sr et u u komę žive, a u korne reakcionarne zarere rade o budučnosti i teško njima ako to ne znaju. Kako da se objaśni siriim Italijanima, njihovoj zemlji mrtvih, smisao tog ziro g kosmosu, tog zgusnutog i najśarolikijeg iskustra, koję srakog dana obnarlja sroje tajne i sroja reselja, a da ih nikada ne pretrori u nesigurne estetske hipotezę i da ih črrsto poreže sa potrebama i brigamo čoveka? Bili čorek u Baìji znači kovati svoju budućnost na bogatoj prošlosti koja je svuda i stoino prisutna u tram sopstrenom koraku, lelujanju bedara, u sjajnom oku. Sre strati koje ìmaju sroj početak u radu,u seksu, u bdenju pored dragog umrlog rodaka, a objari rata ocajnih; ti oblici, očararajući oblici, nalaze se još od ab initio. Kada irono zazroni a Baiji, odjekuje zbog nesreée na okeanu, ali, još dublje, jarlja i o našoj nesreéi; 0 jadnoj i tulnoj smrti »prre Er rope«, kojoj nije ostala druga uteha nego da nazore, snoborski i zaštitnički, drugu Evropu (tj. sroju jedinu mogučnost da prežiri) treéim svetom. Sta je to capoeira? Uzrišena elegancija kojom se rodi droboj ne sa sabljama bogatih, nego sa rukama 1 nogama (lojalno) siromašnih, prirodnim oružjem osrete i regulisanjem lićnih odnosa. Jednog lepog dana siromašni otkriše da nema rìse razloga da se jedni drugima srete i urideše da su im sri raduni izmìreni. I tada, duel postoje slarlje, oslobada se radost straranja, jarlja se sreopšte odušerljenje zbog ličnih brarura (a one pripadaju srima, baš zbog sroje indiridualnosti), sri se bore i ìgraju, sruda je capoeira ... sri duhorì sumę ì mora dolale da ih posmatraju, udaraju belim i crnim rukama po atabaques, ali najriśe role da udu u laktore i kolena, u trbuh i ruke, u sre mišiće tela oslobodenih Ijudi, koji ne misie na san. Na taj primitirni duel nakalemila se kasnije muska i cìrilìzorana samba, krajnji i jedini naéìn da postanete čorek, da slobodno hodate sretom, da ne što značite. To je samba od koje se malaksava, kako kaže Caymmì, i od koje svi gore kada je igraju; Eu nasci com o samba, No samba me criei, Do danado do samba Nunca me desliguei . . . Videli smo kako kroz Baiju seta Roger Bastide sa srojom belom kosom i siinim stosom, beležeči u sroj notes sraki ritam ipokret; rideli smo i neobićnu i pono siti senku Léry-Strauss-a, koji je želeo da ode dalje, dublje, da prodre s one strane, poslednjeg Rousseau-orog ućenika, koji se zgranjarao nad činjenicom da dobri dirljak nije u suštini glupo dobar i da rise i nije dirljak. Medutim, strar je u nećem dragom: u tome što je i don Heleder Câmara postao pai de Santo, a industrijalizacija Brazila, njegoro cinično uzdizanje do sretske ekonomske sile, ima sroj dijalektiiki razroj, a mazda i sroju hranu (sroje osporaranje, prema tome i sroju neophodnost) u stalnoj prirrzenosti religiji jednog seljačkog i mornarskog Brazila! Od tada smo sri zaljubljeni u lepotu morenu Rose Palmeirano i spremni smo da umremo na talasima, na srakom saveiro, i da to budę generalna proba naše Ijubari za sre Ijude. Sraki ritual candomblé, sa srojom složenom mitologijom, sraki akcenat batuque, sraka srečana congada, koja na odstojanju slari smrti i duhorne pobede kraljera Nagò, i koji orde dođoše kao fizički robori (a potom osnoraše sretsko carstro muzike), mnogobrojni su poziri na žirot, a naso filozofija je sredena na beznačajni knjiźerni rod. Nadam se da će ram spektakl koji je Ruth Escobar priredila donetì bar elio, neko prisustro te realnosti; obogaéenje ili ukor anima koji se gube u jadnoj igri arangarde ili dekadencije. Muzika i pozorište počinju urek od mesta gde su mrtri, od kontakta

109