Bitef

prvi deo: tammamurriata in galera li panettieri ammore me credeva spingale francesi varria ca fosse ciaola il guarracino serenata di Pulcinella cicerenella drugi deo: la canzone di zeza ko stimi: o dette nìcoletti nuova compagnia di canto popolare: nunzio areni (flauta, gitara) ; guiseppe barra (vokal, bubanj) ; eugenia bennato ( vokal, gitara, mandolončelo, mandola, mandolina, fizarmonika) ; giovanni maurello ( vokal, udaraljke, tambur elo ) ; patrizio trampetti (vokal, gitara, mandola, mandolončelo, udaraljke) ; fausta vetere (vokal, gitara, flauta), saradnja i muzička istraživanja: roberto de simone organizacija: angelo de falco sekretarîca: r osanna pur chia

Izvorna kultura

Sedan od najrasprostranjenijih izraza narodnog teatro u Kampaniji je Canzone di Zeza. Povezan sa rìtualom Karnevala, ovaj se komad izvodi u nedelje koje predhode praznicima Pepelnice, kao i poslednje srede i četvrtka samog Karnevala. Po narodnoj tradicìji, u predstavi učestvuje četiri lićnosti, ì io: Pulcinella, njegova iena Zeza ( demìnutiv od Lucrezia), njihova kéi Vicenzella i don Nicolo Pacchesicco, pretendent na ruku Vicenzelìe. Sazdana od kontrastu i sva upesmi, akcija se odvija oko lika Pulcinella (simbol oca), koji ne zeli da mu se kćer uda, i njegove iene Zeze, u suštini ìntrigantkinje i podvodačice, koja udešava susrete izmedu svoje kćeri i don Nicole, i utiće na kćer da dà svoj prìstanak.

Don Nicole, kome Pulcinella neprestano preti , i ìzbacuje ga iz svoje kuce na najgrublji naćin, , vraća se naoružan pułkom i puca u noge svome tastu, koji je najzad primoran da pristane na brak svoje ćerke. Akcija je, dakle, potpuno ritualna; ćineći pod pritiskom ovaj ustupak, tj. pristajući na brak svoje keen, ostateli oíac na taj način osigurava prirodni ciklus večnog rađanja i produženja života. Lik Pulcinella-oca zadrlao je sve osobine tradicionalnog patrijarhalnog muškarca koji je nesvesno zaljubljen u ćerku i zato Ijubomoran, dok je Zeza simbol majkę- muškarca u matrijarhatu, koji još uvek postoji u Kampaniji, i koja tesava parodienti dramu tako što iz igrę odstranjuje svoga muža-sina. Interesantan je lik Vicenzelle čije ime upravo potiče iz imena oca Karnevala, koję su mu dali u ovom kraju, tj. Vicenzo. Iz usta samog naroda, dok peva jednu pesmu za drugom prilikom sahranjivanja Karnevala, teku reel koje osvetljavaju magijsko-seksualni lik Pulcinella-oca i ime njegove kéerì: Karneval se zvao Vecienzo Držaše zlatne školjke i ribe od srebra Narodna tradicija je lik don Nicole oblino predstavljala kao svestono lice ili studenta iz Kalabrije. Njegovo strano poreklo treba da ga prikaže kao stronca u odnosu na svet u kome live Zeza i Pulcinella. On je simbol dobrih zelja, boljìtka ì phdnosti u nastupajuioj novoj godini. On je, dakle, buduéi otac, ali i svestono lice, a uz to i osvetnik nad edipovskim grettom oca i kéerì. Razne verzije ove Kancone, kako u tekstu tako i u melodiji, sačuvale su sve do danas arhaične i ri tua Ine karakteristike narodne predstave. Pre svega, treba naglasiti da su interpretatori samo muškarci, éak i u żeńskim ulogama. O obiénom prerušavanju u ženske likove ovde ne moie bìti reéi, jer glumcì iz naroda ne prìstaju ni na kakav kompromis u svom maskiranju. Prosto je novero vanto da uloge Zeze i Vicenzelle igraju muskarci tolìko je psihološka athezìja jaka. Żeński pokreti, istina naglaśeni, ali promišljeno stìlizovanì, podsećaju na jednu vrstu orijentalnog pozorišta, a sve to doprinosi stvaranju posebne klime u kojoj se gube lične osobine interpretatora. Ako uz to dodamo da su i kostimi radeni rukama samih izvođaća, i to me se cima pre predstave, moíemo zakljuéìti da je stepen ttživljavanja glumaca u svoje uloge zaìsta veliki. Kostim Pulcinella-oca sačuvao je formom i kolorit om svoj arhaični kar akt er; kr oz izduženi oblik šarenog šešira simbol falusa i kroz Jako naglałene crveno-bele boje samog kostima. Zeza i Vicenzella nose na svojoj odeći tragove i oblike raznih uticaja i kultura, koje su se ukrstile tokom raznih epoha, poéev od orijentalnih ogrlica i španskih frizura do francuskih i burbonskih detalja. Tu je i dosta raznobojnih traka, naroéito na Vicenzelli éija mini suknja svedoii o veénoj privrîenosti Životnoj realnosti, koja nikada nije nedostajala puku u trenutcima njego vilt rit ita la. Ima tu i drugi h simboličnih amblema kao što je, na primer, trozubac sa rìbom na vrhu u ruci Vicenzelle i štap-oružje mladog don Nicole. Mnogostrukost svih gore ìzlozenìh elemenata, ne raéunajuéì tu i clemente muzike, pokreta i ceremonijala, éìnì da »La Canzone di Zeza « predstavlja jedno od najinteresantnijih dela našeg kulturnog narodnog nasleda. Ako bìsmo želeli da ga pobliże definišemo i odredimo mu ulogu u narodnom Životu, možemo reći da je »Kancona o Ceci « kao sto smo to već napred rekli —ritual kojim ' puk sebi osigurava płodnost u nastupajućem proleću. Sa psihološke taćke gledista Kancona nam

prìéa, zatim osuduje i na kraju potpuno otstranjuje greške jednog negativnog oca. Zbog svih ovih komponenata, La Canzone di Zeza još uvek ži vi u doba Karnevala u raznìm pokrajinama duine It ali je. U Ipriniji je dobita mało izmenjen oblik: akcije prate svitaci i ona se završava opštim kadrilom kojim upravlja veliki Turčin. La Canzone di Zeza stigla je do nas preko raznih popularnih ìzdanja, koja su se stampala u Napulju od 1800. godine. Medutim, istorìéarì i takozvani nosìoci kulturę ostavili su nam tekstove potpuno lìsene pravog kulturnog značenja. I sam Croce, govoreći o raznim vrstama pozorišnih predstava u Napulju, spominje je samo kao vrlo omiljen vid pučkih predstava. Pristupačna do soda samo preko starih tekstova La Canzone di Zeza spada u kulturnu bastimi čiji je veliki deo bìo shematìzovan i upropaśćen; u formi, metrici ì estetici, izgubivši tako sve svoje izvorne kvalitete, kojì su se bazirali na usmenoj i vìzuelnoj tradìciji naroda. Posmatrajuéi, dakle, ovaj komad kao izraz izvorne kulturę, o slob odili smo ga svega površnog i suvìsnog kao i svih kasnìjìh komercijalnih dodataka.

Roberto de Simone

La canzone di zeza

Una delle espressioni dì teatro popolare più diffuse in Campania è la Canzone di Zeza. Appartenente alla ritualità connessa al Carnevale, questo pezzo viene rappresentato tuttora nelle domeniche precedenti la festa delle Ceneri, nel giovedì grasso e nell’ultimo martedì di Carnevale. Nella tradizione viva la rappresentazione si vale di quattro personagi e cioè di Pulcinella, sua moglie Zeza (i diminutivo di Lucrezia), della loro figlia Vicenzella e di don Nicola Pacchesicco pretendente alla mano dì Vicenzella. L’azione in forma di contrasto totalmente cantato vede Pulcinella (emblema del padre) il quale non vuole che sua figlia si sposi mentre la moglie Zeza intrigante e ruffiana fa in modo che la figlia si incontri e scambi la promessa con don Nicola. Questi ad un’ennesima minaccia di Pulcinella che in malo modo lo scaccia di casa, ritorna armato dì fucile e spara tra le gambe del suocero che alla fine è costretto a dare il suo consenso alle nozze. Azione puramente rituale, la canzone di Zeza rappresenta la figura di un anno-padre ormai morente il quale cede a rassicurare con un nuovo matrimonio sulla continuità di un ciclo naturale rigenerativo. La figura del Pulcìnella-padre infatti conserva tutti i caratteri del tradizionale maschio patriarcale prevalentemente geloso ed incoscientemente amante della figlia mentre Zeza, emblema della madre-fallica e cioè di un matriarcato tuttora esistente in Campania, risolve il dramma contribuendo alla castrazione de! marito-figlio.

135