Bitef

u prvim

trenutcima

predstave

dimenzijama. » Dakle, to bese Morelov pronalazak . . .« (cìju pavesi priča argentinski pisac Bioy-Casares u ìstoimenom romana).

U prvim trenucima predstave »Na letovanju «, gledalac se odjednom nade suočen sa trinaest nepoznatih ljudi, koji su se pri Heno primakli u njegovu blizinu, ali su sve drago nego okrenutì njemu: bez okolišenja udubljuju se u svoja Hčna razračunavanja i pribliïavanja, a gledalac i ne zna o čemu je ree . . . Predstava nudi poznanstvo sa nizom ljudi, isto onako kako se čovek upoznaje sa stvarnim ljudima u nekom drustvu, gde i najletimicniji kontakti izazivaju uporna nagađanja i maštanja o dotìcnim osobama. I u toj zbrei posmatranja i uobraženja, übrzo nastaju trenuci malaksalosti, u kojima čovek gubi svaki pouzdani oslonac opažanja i najbližu okolinu oseča kao neku daleku pojavu. Na pozornici se pojavljuju ljudi iz nekog prohujalog vremena najstariji medu njima mora da je roden negde oko sredine prošlog veka; oni spadaju u neku strana zemlju, njihova moralna i ìntelektualna shvatanja kao da su sasvim prevaziđena, pa cak i njihove politički-radikalne izjave zvuee dañas nekako mamurno. AH kako se njihovo komuniciranje kreée, tako sve postaje neposredno poznato. Nastaje neka vrsta realizma, koji se razvija pre iz izlaganja nego iz psihologije pojedinih Hkova. Takav metod nije se ni na jednom drugom komadu Gorkog mogao bolje isprobati nego na ovom, čija je dramaturška obrada možda nesavršena, cesto se mući Čehovljevim sredstvima, pa ipak, u svom nesrazmernom vidu, pokazuje veliku smelasi. Ovo je komad koji, zapravo, proistice iz neprestanog odlaženja i dolaženja, iz jedne jedine velike zbrke glasova.

Jedan pisac odiali na

' mamljeno ostrvo gde se već godinama radi na nekom

velikom naučno-tehnickom projektu. Na sv oje ve li ko

zaprepaščenje, zatiče "“Patena stanicu i pasto ostrvo, bez live dase. Ali

jednog dona, odjednom, vidi kako je okruzen zìvim Ijudima koji se ponàsaju sasvim normalità, prepiru i vole. Cini ma se da poznaje sve sto tu vidi, pa ipak ostaje strame, ìzvan tog kruga; ne moie se umešati, Ijudi se ne mogu oslovìti, njìhovi postupei se ne mogu zaustavljati, na njih se ne moze uticati. Prisutni su u potpuno telesnom vidu, ali ponavljaju prizore iz nekog prošlog zivota. Ova pojava iskrsava pa opet iščezava. Naposletku, otkriva tajm: u stanici istraživača otkrije übilačku mašinu ko ja maze ljudski život kompletno da upije, uskladisti, pa opet iz sebe izrači, i to u svim čulnim

Obrada teksta

Gorki ovaj komad nije nazvao ni dramom, ni tragedijom, ni komedijom, nego pro sto »prizori«. Ova oznaku uzela je obrada kao podsticaj. Prizori ne toliko u smista dramaturske kompozicione tehnike, nep avezan siedfragmenata koji nisu sastavljeni u celinu nego prizori kao sinonim tvorevine sastavljene od odnosa i susreta skupine ljudi na ogranićenom pozorju; manje neki uzastopni niz, neko razvijanje fabule, nego, pre, obuhvatanje unutarnjih i spoljnih stanja ~.

Mnogi raznorodni, pa i međusobno slicni ljudi nagrnu na pozorisni trg, pa sve vrvi od biografija, odnosa, gledista, osečanja, i od svega toga uhvate samo poneki odlomak, kao a prolazu .. .

To je jedno. Ali komad se ne siri samo a jednoj jedinoj staticnoj situaciji igre. Obrazlaze se neka prica o emancipaciji i privodi kraju. Oba pokreta, deskriptivni i procesivni, uzajamno se isprepliču.

Obrada pokusava da najpre postavi skupinu, »odnose« u celiai, iz koje se onda mora izdvojiti razvojni procès. To, dramaturški receno, zahteva drugu vrstu ekspozicije nego što je Gorki predvideo. Sve Hcnosti iz komada treba na početku radnje da budu okupljene na ugovorenom mesta. Kod Gorkog, na protiv, imamo postepeno uvodenje lica u prvom činu, koji se završava sasvim neočekivanom pojavom pesnika Salimova, i tek u drugom činu nastupa tako vazan Hk kao sto je Dvotačka, a povezana skupina obrazuje se, u stvari, tek u trećem cinu, u činu piknika. Radnja, osobito u drugom činu, ispunjena je dolaženjem i odlazenjem, puna nacetih prizora koji iskrsavaju pa opet iščezavaju. U abradi, medutim, nastaju mali prizori i opet se raspliću usred trajnijeg zadržavanja skupa; ponekad je dovoljan prodoran pogled, ñapad kaslja, i prizor pocinje.

Odluka za takvu celinu otvaranja povlači za sobom niz potrebnih izmena: premeitanja, sečenja, dodavanja, koja pojave iz prvog i drugog cina sreduju u novu strukturu. (Pojedini zahvati objašnjeni su na marginama preStampanog teksta.)

U s ušt ini, izgleda da se veliki de lo vi drugog Dina, koji se odigrava napolju, pri dnevnoj svetlosti, pomeraju na početak i razvijaju u veliku zajedničku scena, a noćne scene udvoje, sa kojima Gorki započinje komad, siede iza njih.

Treći i četvrti čin protiče, uglavnom, kao kod Gorkog. U samom tekstu : Opširne želje i numere koje je komad na poceíku podsíakao kod glumaca, i svih ostalih uéesnika, potreba nastala na probama da se likovi, koje je Gorki oertao, duhlje ispitaju, iz novih situacija i nehoticnih susreta da progovare, učinili su da je obrada teksta postepeno narasla i sigurno se vise ne drzi verno origínala, ali je, isto tako, sigurno prirodan proizvod dugotrajnog rada na komadu. Os no va za obrada sačinjava sirov pre vod Helene

Immendörfer, raden za Schaubühne. O komadu u prvobitnom vidu moze se čovek najbolje i najtacnije ohavestiti ako pročita prevod Andrea Clemen (izdanje autora, Frankfurt). U poredenju s ovim je stariji prevod Augusta Scholza (S. Fischer-Verlag) stilski odredeniji, ali u stila sa mnogìm zavojitim sarama i lazno bezazlenim bojenjem. Osim toga, postoji niz oéiglednih greíaka i nesporazuma. U najnovije