Bitef

izazove i obrnuti utisak: tako fotografia sugerise ironiju retorike » demitizaciju mitizadje«.

helenski

Drago

»/V/ÿi? ni kasno, a još manje

nepotrebno poéinjati dañas izgradivanje starohelenskog uticaja u našent narodu«. Ove veci Anice Savie Rebac izrazavaju jednu konstantu

vidici

napora u našoj kulturi, »premda su dosadašnji pokušaji bili ili nedovoljno široki ili nedovoljno solidni«. Poslednjih godìna, karakterìstìka jednog dela slìkarstva mladih je opravo u obraéanju starohelenskìm vidi cima. Kao da se time nagovestava ìspunjenje jednog dugog iséeki vanja koje je a srpskoj kulturi vìdelo prìrodnì kontinuìtet, moguénost prirodnog kontinuìteta helenskih, trajnih vrednosti. Premda Drago nìje najbolji primer, mi smo se ìpak odìuéili za njegovu sliku »Inicijacija u kult Apolona« iz cìklusa »Traganje za Hiperborejom«, jer, za razliku od ostalih vrednijìh slìkara tog kruga, kojì smo izlozìli na »Obnovi slike «, u njegovom delu estetskì motivi obraéanju helenskìm vidicìma su skoro u potpunosti odsutni: snajno je istaknut mitološki sadrzaj tog horizonta, sto je relevantnije za razmatranje odnosa mita i umetnosti.

Miković

slovenskí

U opusu Milenka Mikovića, poslednjih

mitovi

godina je došlo do povratka prvim objavama tog opusa. U širem smislu, to je povratak slovenskoj,

paganskoj mitologiji, učinjen pod agensom emocionalnih usmeravanja, koja su potom, u teorijskim radovima Čajkanoviča, poput niza naših pisaca, našla i intelektualn u osnovu i putokaz. Uostalom, kao što ukazuje Casirer, mit nìje emocìja veé »ìzraz emocìje «; » Mit se ne rada samo iz intelektualnìh procesa; on izbìja iz dubokìh Ijudskìh emocìja. Ali, mit se ne može opisati kao gola emocija, jer je izraz emocije. ìzraz oseéanja nije ì samo oseéanje to je emocija pretvorena u sliku.«

Upravo tu sliku izlaze Mikovìé, sliku, éiji su oblici u funkcìji izrazavanja antropopsihiékih sadrzaja slovenskog pantheona. I te Mìkoviéeve oblìke karakterìse, kao i kod Canevaria, » zatvorenost« i » otvorenost «. Zatvorenost sugerise odbranbenu funkciju; odbrana temeljnih vrednosti kroz okultnost kojoj moje priéi, kroz simboliéno oznaéene moguénostì otvaranja, jedna ne-materijalna snaga, snaga duhovnog puta pronicanja. I tu, prisustvo siljaka, strela, seéiva, sugeriše smisao evokacìje mitskìh sadrzaja, u kojima individualna psìhologìja suhlimise svoje otpore prema temporalnosti.

mitologija

Raiischemberg Warholl Lichtenstein

potrošačke

S/ičnost » miíova « XX veku sa arhaičnim

miíovima, koje smo do sad razmatrali, jedino se ispoljava na plana

civiliza cije

mehanizma dejstva. Ovi »mitovi« su neka vrsta izvrnutìh simetrìja arhaiénìh mitova, njihova parodija, poput one, ko ja se vrši u satanskoj liturgiji izvrtanjem hriséanskog obreda. Ako je arhaiéni mit kao princip pozitivno formirao i informirao éoveka, savremeni »mit« zaista ima onu funkciju porobljavanja, obmane i iluzije, koju je iluministicka misao pripisivala arhaiénom mitu. Ponavljanje rituala, u arhaiénom svetu, u svetu tradicionalnog éoveka, imalo je smisao upravo osmisljavanja Ijudskog postojanja; ponavljanje, reprodukcija savremenog »mita«, vodi obesmilljavanju i samih obmana mita, kao što je to veé primeéeno u sedistu >)frankfurtske škole «. U tradiciji arhaiénog mita, menjaju se ¡mena njegovih nosioca, ali ostaje trajan egzemplarni model. U mehanizmu savremenih »mitova«, cesi je slučaj da se posve obrnuto, menjaju sadržaji modela, a ličnost ostaje ista, kao u slučaju »Žaklin Kenedi «, koja na početku svoje karijere inkarnira mitove » radikal šik « i » prog « Amerike, da bi na kraju inkarnirala upravo suprotne, malograđanske ideale bogaćenja i rasipništva, prvo tragičnu, a potom »veselu udovicu«.

U pogledu interpretacije interpretacija savremenih » mitova « u delima jednog Rauschemberga, Warhola ìli Lichtensteina, ostaviéemo otvoreno pitanje da li je njihov odnos prema tim » mitovima « krìtican, negativan, ili apologetski, pozitìvan. Na ovom mesta to nìje relevantno pitanje. Po našem

mišljenju, njihov značaj i značenje, prevashodno karakterìse sposobnost sublimacìje osnovnìh struktiira savremenih, posebno » potrošaćkih mitova«.

Nit s ch, Abramović

novi

U manifestacìjama » telesne umetnosti«,

kao jednog refleksa ginekokratske ’forma mentis’, veoma su izražajni

dionizizam

elementi u kojima se svesno ili nesvesno evocira dionizijski ritual i mit. U sluéaju Hermann Nitscha, u pitanju je stvarao kojì ima punu svest o dionizijskom, ili pseudo-dionizìjskom karakteru svojih »obreda«. I tu, rìtualno komadanje,

čerečenje ž rive ima funkciju ponavljanja kosnwgonijskog éina, te povratka prvobìtnosti i otkrìvanja, iz rasporenih utroba » spoljnog « éoveka, lepóte » unutrašnjeg éoveka «. Usto, obilje krvi, orgija krvi, strogo odredenih i promišljenih okvira i ohlika, ima katarktiéku funkciju.

Manji stepen svestì o rnitskim referencama, ali istovetni smisao, izrazavaju »ritmavi« Marine Abramovié, koji ponavljaju žudnju za izlaskom »iz sebe«, za

» depersonalizacijom«, i ulaskom u jedan novi prostor spašenja, prostor zvezde, u koji ona ulazi ponavljanjem poznatih magijskih rituala satanizma. U torn pogledu, treba dodati da je hrišćanska crkva upravo sama sívorila svoju opoziciju, koristeéi dionizijske rituale za određenje satanskih rituala.