Bitef

stotina godina treba da prođe pre nego što stvore i razviju forme za izmenjene uslove života! Prosečan današnji intelektualac manje vise stoji na tom stupnju umnog razvoja kao jućerašnji genijalac. Spinozina misao dañas je dostupna gimnazijalcima. Vrednosti relativni stupnjevi napretka nekada su se dobijale po cenu velikih napora, posredstvom najsnaznijlh izuzetaka, pronalazači i njihovi mnogobrojni naslednici dañas su ih ućinili dostupnim; dañas ih saznajemo и detinjstvu, umladosti da Ы se zavisno od svojih sposobnosti, zadovoljili njima Hi odlaziti od njih dalje, и nepoznatom pravcu, ka daljim saznanjima. I upravo taj neprestani a opšti umni rad, stvaranje kulturę, je onaj cinilac koji ćoveka postepeno sve vise čini čovekom. Nismo samo mudriji nego savremenici Sekspira; dublja kultura učinila nam je pristupacnom dublju moralnost ( ... ) фНеlет Barlinskoj Gdanjsk, 17. IX 1929. Tuzan je taj uporni sofizam (. ..) da drama, koja poseduje izvestan intelektualni sadržaj i zaokuplja ćitaoca, gubi scensku vrednost. 13. V 1931. (.. .) mislila sam prošlog leía i ove zimę, da je kraj (~.) Jednog dana, ili večeri (zimske), tek što sam ustala veé mi se vraéa poznato osećanje : jos malo, još malo počneš da se gušiš (...) Skupiła sam se od straha, odje dnom je uhvatila pasija; dobro je. Ako već treba da padnem (. ..) onda bar na položaju. lod toga dana ponovo sam se latila posła (...) Prve noći bile su u zasnę; ali nisam odustala i patnja je polaka préstala (.. .) Poj ave su bile na nervnoj bazi, sto sam znała: ali nervni sistem je vitalni centar (...) Ne zelim da umrem ni po koju cena. 21. V 1933. Misao da sada svaki dan, svaki napor, povećava moju slobodu prema toj strašnoj jami, u kojoj se nalazim (ciji Ы gubitak sada ipak bio definitivan poraź), prema toj prašini, toj prljavštini, toj odvratnoj bedi, koja me telesno pritiskuje. . . Možda neću uspeti, još gore, mazda ću izgubiti krov pred smrt iii ću dospeti u koncentracioni logor, a sta ja znam; ali postoji śansa za uspeh. Mogu, slobodno da raćunam na njega. Ta svest, u toku nekoliko dana izvukla je iz mene nekoliko depresija. 16. II 1934. (. ..) strepnja uvek preferuje. Strepnja je zao duh, koji na taj naćin viada čovekom; ukazuje mu na suštinsku opasnost (a to čovek treba da iskoristi a ne da »zanemaruje«), a onda mu sugerirá: »i pored toga si nemoćan«. Međutim, sposobnost odbrane i pobede, koję su u nama i već rade, ne osećamo. (Izbor pisama izvrsila je H. Sarnecka — Partyka. Osim pisama Slonjimskom ostała pisma su stamp ana prvi put) g* Do Antoniego ¡VH f* 171 P fit Słonimskie z° Я И ЯИ Я' ЯЯ/I' W (list prawdopodobnie ** nie wysiany ) Gdansk. 10. IX. 1927 Pierwsza podstawa kieski w r. 1794 była przedwczensosć rewolucji; kapitalizm rozwijał sie wtedy, żywotność jego

krystalizował sie dookoła rozmaitych wodzów (dojąc przy wyborze dowód zupełnego braku instynktu) i wałczył, gdy mu kazano nie prowadzać juz, lecz prowadzony. Jak doszczętna była ta zależność ogółu od jednostki wodza tego dowodzi fakt, ze scentralizowany postęp rewolucji zmienił sie bezpośrednio po 9 Thermidora w bezładne cofanie sie, w rozkład jawny. Jeszcze wyraźniej widać to po Jakobinach. Ten potężny, żywy organizm, rozsiany po całej Francji, by wychowywać mase i jednoczyć prowincje z stolica zyl mysia i wola Robespierre’a. Olbrzymia organizacja nie przeżyła nawet miesiącu Thermidora. Jej także głowę ucięto. Dziś warunki zewnętrzne sprzyjają : kapitalizm osiągnął szczyt swego rodzaju, kreci sie w miejscu, sam sobie przeszkadza w rosnących komplikacjach rozstroju. Wewnętrzne warunki tez sie poprawiły: żywioł rewolucyjny posiada rozległa wiedze teoretyczna i doświadczenie praktyczne lat 130. Masa jest stosunkowo uświadomiona, umiałaby wiec sadzić samodzielnie i wystąpić czynnie, nie popadajac koniecznie w najciezsze taktyczne biedy. Kolektywizm rozwinął sie jako metoda; kontrola wzajemna rządzących i rządzonych, ten jedyny sposób neutralizacji zgubnych popędów natury ludzkiej, przestała być utopia. Lecz to wszystko nie eliminuje zasadniczego zła w mechanice rewolucji: nieuniknionej konieczności scentralizowania całego przedsięwzięcia dokoła jednostek wodzów. Wiecej: dokoła jednego wodza; gdyż póki ich bedzie kilku na jednej płaszczyźnie, poty musza sie zwalczać. Zapewne, dziś uświadomiony ogół nie bedzie juz bezwładnym i bezbronnym materiałem w rekach tego wodza; dziś dyktator bedzie ulegał ściślej kontroli; zależność wzajemna wodza i ogółu zrównoważy sie, jak tego zadał Marat. Mimo to dyktator pozostanie człowiekiem ; i chociaż nawet kontrola zdoła zneutralizować ludziki jego egoizm, to jeszcze nie uzupełni indywidualnych niedoskonałości w jego umysłowym ustroju. Jednostronny talent, wadliwa obserwacja moga za późno (...).