Bitef

и Evropi priredio 10 końce rata, a zatim je duze vremena svirao и okolnim mestima Njujorka. Najnovija delà Classa, stvorena u periodu njegovog koncertiranja и Njujorku, izvvedena su; »Muzika za dvanaest glasova« Juna 1974. и Town Hallu, zatim u HJustonu, oktobra 1974, i u Parizu, maja 1975. » Another Look at Harmony«, maja 1975. и Town Hallu. fl Andrew de Groat đjt Çf radi sa Robertom Wilsonom od 1967. godine. Koreografija и »Život i doba Josifa Staljina« i »Pismo kraljici Viktoriji « je njegovo délo. Njegov rad obuhvata niz plesnih priredbi sa Alanom Looydom i Ritty Ann Burchfield (Njujork i pozorište Récamier u Parizu, 1972 — 73), Muzej Galliera, Pariz 1973, Jesenji Festival i Amerićki centar u Parizu 1974, Muzička akademija u Bruklinu i Njujorku, 1975; Everson Museum, Sirakuza, Njujork, 1975; Deveti Umetnički festival u Širazu, Iran, 1975; Kulturni centar и Marais i Internacionalni festival igara и pozorištu Champs-Elysées, Pariz 1975. Od 1969. stoji na celu vise plesnih radionica u Njujorku, kao i prilikom gosíovanja u Evropi, Iranu i Brazilu. » Andy de Groat może da radi stvari koję zaprepašćuju profesionalne plesaëe. Okreée se tako vrtoglavom brzinom, da njegovo telo dobija nejasne konture; isto tako może usred tog okretanja da menja pravac, i to bez predhodnog usporavanja. (. . .) On ništa nije znao ni o derviširna, ni o mistićnim Soufi, ali je nedavno rekao da ga okretanje »dovodi u stanje izmedu Jave i sna, života i mašte, svesti i podsvetsi«. Neverovatno hitar, brz i siguran и svojirn pokretima, а

njegova scenska pojava ostavlja snazan i upecatljiv utisak.« stvarno bilo, и gledalištu je vladao zakon jačega. Medutim, pośle lutanja gledalaca u potrazi za mestima sa kojih se bolje vidi, sve se završilo mimo i bez incidenata i, pośle četiri i po casa predstave, ta masa ljudi priredila je grandiozne ovacije. Izvanredan vajar vremena, režiser statičkih putovanja i slikar poezije, Bob Wilson još jednom je potvrdio legendu koja ga prati. Pa ipak, ta opera ne predstavlja replika na »Pismo kraljici Viktoriji «, niti na »Pogled gluvoga«, mada je ito drugo délo sastavljeno od prizora и kojima su ponavljanje izvesnihpokreta i njihova staticnost odigrali ulogu modifikatora videnja. Pred delom Boba Wilsona osečamo se kao pred nekim predmetom, koji smo dugo posmatrali i, zapažali neznatne promene na njemu, nastale pod uticajem likova koji izviru iz dubina naseg sećanja i, od tog trenutka, postoju sastavni deo ñas samih. Prizor susreta Boba Wilsona sa fotografijom Ajnštajna na jednaj plaži, odražava se и raznim slikama: violina i brojke, smríno bledilo atomske eksplozije i otvaranje puta u kosmos, koji oslobada telo od zemljine tele. Sve ove slike moga se primeniti i na naht mehanizovanu epohu: profil kartonskog voza nasuprot metalnoj dizalici, sa koję jedno dete pušta avione od papiro, zadnja platforma autobusu, a na njoj flertuju, svećano obučeni, belac i crnkinja; sudnica и kojoj se sudi nauci na osnovu zakonu, kojeg je ta ista nauka ucinila smešnim; ružičasta fasada kuce, iza čijih pr ozora A jnštajn se bavi svojim radovima, dok ga besposličari posmatraju; tamnica za čuvanje onih, koje su dogadaji prevazisli; bomba veličine jedne igračke plovi ispred tamnoplavih oblaka namalanih na platnu; pravougaonik sa nuklearnom svetlošću izdize se polaka; u jednoj kosmičkoj laboratoriji, svetleči geometrijski znaci sprernaju se da uniste one, koji su ih izmislili. Stronice knjige, sa s li кот Ajnštajna koji svira violinu na svakoj od njih, okreću se polaka, dok se na nepostoječem zidu ređaju nevidljive formule. U isto vreme, nemi časovnici uništavaju vreme, a horovi pevaju brojke i beleške.