Bitef

danasnjem zivotu, о ambijentu nasih nastojanja. »I vec odavno nitko vise ne zna sto to covjek jest.« zapisao je 1929. godine Bertolt Brecht, pjesnik kojega, takoder, mnogi drze egzoticnim. Produkcija znacenja koju Kugla provodi uracunava takovu dijagnozu. Zauzima stranu, izvan ishlapjelih pro et contra disputa. Respektirajuci otegotnu silinu konteksta, nemogucnost ozbiljnijeg paranja gvozdenog ideologijskog vela sto Ziokruzuje nadareni nam nebosklon, Kugla nuda svojoj publìci zive sLke, za koje se рак svagda cini da same proizvode svoj kontekst. Gledateljeva programirana iscekivanja (iz rubrike: »kazaliste«) iskazuju se nedostatnima. Karakter tih slika takav je da ih se ne maze, bez jasna manjka, pohraniti и neki drugi medij (tekst-prepricavanje, fotografiju, zvucni zapis i si.) te ih tako odgoditi. Hoée li ih se na neki nacìn tretirati, hoce li se uopce sudjelovati, tada to treba biti sada, danas, dok traju. Tu se negdje, na ovom mjestu, maze govoriti о partìcìpacìji Kugle и tzv. novom senzibilltetu. Suprotstavljajuci se posvemasju ideologijske zagadenosti ljudskoga okolisa, zastrasujucem pomahnitalom funkcionalizmu te, uopce, logici koju namece poredak kapìtala, novi senzibilitet, na najsirem, planetarnom planu, nanovo otkriva niz zivotnih j e dno starno sii, bitnost intenziteta koji one opskrbljuju. Prostor, zvuk, vrìjeme ponevo su iznadeni kao eminentno duhovne cìnjenice. Okus, navlastit, neponovljiv, svakoga trenutka, Ijepota obìcne geste, osmijeha, naklonosti, povjerenja, osvjedocenì su kao sasvim nenadoknadivi. Slucajnost i nepredvidljivost svakog pojedìnog treptaja vremena, njihova vazda nova i drukcija boja i tonus, prostor sna i nesputanostì tijela, intima razgovora, prepoznatì su kao opet jednom: izvorno Ijudski. Prihvativsi jednostavnu, neìdeologìjsku, cinjenicu da ziri danas (a ne и nekoj odgodi ili nadoknadi), covjek dokida kontaminirani ritam svoje zapalosti, prosiruje mede svoje razlike. U Kuglinim predstavama, to danas se, jednim zacudnim kazalisnim ucìnkom, vise ne pretpostavlja, nego ostvaruje. Usuprot fabriciranim sjecanjima i jeftino perforiranoj buducnosti, a mimo mladoljevicarskog pathosa samorazumijìvog podrazumijevanja toga danas. Zive slike koje proizvode, tako slobodno i tako odlucno, ti poduzetnici maste, pripadaju, dojam je, pejzazu koji (osirn sto je prepoznatljivo nas) upucuje na svjetove /zi an sebe sama, na ritmare, vremena koja stoje izvan pukog prezenta, pejzazu za koji se cini da buducnosti omogucuje da nas subire и пеке, tom prezentu naslucene mogucnostì, da nas irosi и stanovitu drukciju ustreptalost. Sve sto se и Kuglinim predstavama moze vidjeti, sve te putokaze snova, izradili su njeni clanovi vlastitim rukama, bez specij alistickìh radionica и kojima bi to cinili neki drugi Ijudi, sa nekim svojim drugim vjestinama. Neprilika izrade, trud ulozen и svaku vjeìtinu odvje je dio, nuzan i ravnopravan, pocetne odluke, dio posla, dio cjeline порога. Manuelnost toga kazalista savrseno se poklapa sa odmjerenoscu kako tzv. estetskog ucinka tako i morata, koji

se lako maze otcitati и nizu okomitosti. Primjerice, problem autorstva и teatru, inace, tako mistificiran, izvitoperen, i tako bolan, и Kugli se, cini se, uopce ne postavlja. Vazna je cjelina, vazan je ucinak. Sve drago je sporedno. Imenima tvoraca predstave ne razmece se bahato, ona se maga lako saznati, ako koga bas zanimaju, medutim, njima se ovdje ne trguje. Poput kakvih anonimnih srednjovjekovnih obrtnika dianovi Kugle, samozatajno, predocuju svoju zuljevitu ustrajnost kao ono najbitnije. Utoliko se, ako se hoce, maze, s punim pravom, govoriti о Kuglinoj ponovnoj afirmaciji kazalista kao zanata, о casnosti, opet napokon, toga zanata. О meduljudskom postenju kao razotkrivenoj nuzdi zadobijanja prava na kazalisno pitanje, na taj jezlk. Pitanje о covjeku ovdje je, gotovo, rukotyorina, a moral nesto sasvim taktilno. ( Branko Matan)