Bitef

sibom cak ì и skoli. Nismo mogli da shvatimo da ovaj nas novi ucitelj nije vise smeo ili nije hteo da nas siba. U pocetku smo to zloupotrebljavali. Radili smo sa njim sta smo hteli. Sve dok nismo uvideli da je to samo bolje za nas. A bilo je to \reme kad je trebalo da postammo pianivi. Govorìli smo; »Nccemo иtu organizaciju «. Vremenom se sve izmenilo. Nasa svest se postepeno razvijala. Neko je mogao da bade za, neko protiv. Evolucija tokom vremena nikoga nije zaobisla. Kod nekog je to ìslo brze, a kod nekog sporìje. Ija sam se izmenìo. Suda sam vada fabrìckog pagana. Bio sam student. Pitam se: da li bi ta evolucija nastupila da samo dobili rat? Cesto razgovaramo о tome. Gde bismo bili и tom slucaju suda? Mazda bismo negde ratovali и zelji da » oslobodìmo « пеки zemlju? Soda voda? Pusenje? Postoji li tako nesto? Theo (50 godina) : Bio sam vozac и avijaciji, presao cela Ukrajinu i imao prilike da upoznam sovjetske Ijude. Moram veci da su to sjajni Ijudi i sjajan narod. Upoznao sam ih kad su bili и nevolji. Bili smo stacionirani и Dnjepropetrovsku. Jednoga dana ugledao sam tamo пеки zenu sa decom ispred kuce. U Ukrajìni je vladala strasna vrucina, kao и nekoj pustìnji. I и Ukrajini su jaja mogia da se ispeku na blatobranu. A to smo i radili. Ali, jaja nije bilo. Presao sam preko, do te zene, da potrazim neko senovito mesto, i tamo sam video da su ta deca ipak imala sta da jedu. A sta su to imala? Iscedeni afìon, to je bio njihov hieb. To me je zabolelo. Bio sam mladic, ali zabolelo me je. Vratio sam se kolìma i domo hleba. Ona je, r azurne se, rekla: »Ne smete jesti« ! A ja sam rekao : »Morate jesti /« Ona im je i dalje branila. Deca su plakala. Onda sam odlomio parce hleba i pruzio im. Nisu ga uzeli. Bili su mpoverljivi, jer su mnogo puta bili prevarenì. To je bilo jasno. Onda sam odlomio parce hleba i pojeo ga sam, da bi im dokazao da se bez razloga plaise. E, tek onda su i oni poceli da jedu. Tada sam shvatio sta znaci glad, deli su taj hieb a to smo docnije i mi osetilì kao da su jeli kolace. Skoro godinu dana vozio sam na toj relaciji do Zaporozja. 1 svaki put kad bih se vracao и Dnepropetrovsk donosio bih hleba, jaja, pa i butera. Buter nismo mogli dugo da oeuvamo, jer je bilo veoma toplo. Donosìli smo, dakle, zivotne namirnice, a to je bilo zabranjeno. Ako bi nekog и tome uhvatili, znalo se sta ga ceka: metak и celo i gotovo. Nismo ni bili svesni opasnosti и kojoj smo se nalazili. Nismo jos imali dovoljno iskustva. A onda, vratili smo se и Nemacku, и nasu fabriku automobila. Bili smo SAG. Tu smo doziveli velìku mzgodu. Dogodila se eksplozija. Komadi su leteli na sve strane. Dosao je kod nas rukovodilac fabrike. Bilo je leto. A svi znate kakva je kod nas leti vrucina. Pogledao je nasu brigadu i rekao: »Dakle, drug о vi, zasto ne soda?« »Ma kakvì «, rekosmo mi, »kakva soda?« Nemamo para. A on rece : »Eh, fabrika piatiti «. Svi smo se zagledali. Pomislili smo da nam se ruga. Medutim, übrzo se pred nama naslo mnogo razlicitog pica. To je bilo prosto neshvatljivo. Onda je krenuo dal je i rekao : » Fusiti « Nismo imali sta da pusimo.

»O, niks?« rece on i danese nam cìgarete. Pomislili smo: »Zar ovako nesto postoji?« Pre nego sto je premesten, cesto je dolazio kod nas. Drhtali smo od izgladnelosti. Jer, kad bismo debili parcence hleba premazano senfom, to bi se vec smatralo kao delikates. Ko to nije dozjveo, reci ce da je to nemoguce. Jedne nedelje opet smo imali prilike da se uverimo и dobrotu sovjetskog coveka. Rekao je: »Nedelja raditi «. Rekosmo mu: »Mi bismo drage volje radili, ali gladnì smo. Moramo da se odmorimo. » Razumetì«, rece on. »Pobrinucu se. Vi morate jesti«. To je potrajalo око tri casa, a onda je dosao Bernhard i doneo vest. »Dakle, kolege«, rece on, »j edna dobra vest. Sovjetski direkt or salje vam nesto«. Doneo je, naravno, svega i svacega: konzerve, brasno, jaja, margarin. Sve su to и ano doba bile prave poslastice. Skoro smo zaboravili kako to izgleda. Ali, bili smo zaista srecni. A tako isto i sovjetski direkter. Bio je srecan sto smo jedne nedelje drhtavim rukama opravili kotao. Rekao je сак ; » Hvala lepo«. A Nemcima nije bilo potrebno reel hvala. Svako je onda nosio nesto na dusi. Ija sam jednom bio и Lembergu kad su tatuo bili dovedeni Jevreji. Pred tim prizorom сак smo i mi vojnici drhtali. A onda smo tamo, и Lembergu, rekli: »Ako izgubimo rat, svi Nemci ce biti obeseni«. Mi, Nemci, koliko smo samo zia posejali meda Ijudima! A sovjetski direkter rekao nam je hvala. Po tome se moie videti koliko je taj narod dobar. Kad se danas setim kako smo zajedno radili. Oni su presti preko svega. Oni su sve, jednostavno, zaboravili. (Razgovor sa radnicima iz Bitterfelda zabelezila Elke Tasche)

•m * j J Slike iz Nemacke bitka

noe dugih noter и A kad je noe postala dan paljevine Rajhstaga, Na vratima je stajao moj

brat, коте nisam pruzio rnku. В Ja sam ti brat. А Ida jesi, zasto dolazis ovatno Fred moje lice sa tvojirn ervenim rukama Od krvi Nasih. Neka si tri pula mrtav. В Ja to i zelim, brate, za to sam i dosao. A Zoves me hratom, aja to nisam vise. Izmedu nas je noz, a ime mu je ìzdaja. I ti si taj koji je nju iskovao.