Bitef

sovjetske vojnike gledali smo kao da su prethodno pojeli majku i oca. Postoji nesto sileno tome i danas na Zapadu kad je ree о Africi. U mojoj parodici nije se mnogo raspravljalo о politici. Otac i majka bili su, praktieno, po strani. Носи da kalem da su se ponasali kao i ranije neutralno. A ja sam doliveo nesto sasvim izuzetno. Kad sam bio и trecem razredu gimnazije, imao sam mnogo zadrtog ucitelja. Ko god bi ga sreo na alici, morao je da vice »Heil Hitler«. Poste izvesnog vremena, ponovo sam sreo svog ucitelja. Onda su, naime, vec bile ruske trupe ovde. A ja sam mu doviknuo: »Heil Hitler«. Zauzvrat, opalio mi je samar i rekao da se odsada ne kaze »Heil Hitler«, nego »Dobar dan«. Secam se da se и to doba vratio moj otac iz zarobljenistva i, posto je trebalo popunjavati policijske kadrove, proveo je ne ko vreme и redovima narodne polieije. 1 moj otac je imao stosta da prica. Zatekao se bio, na primer, и jednom primorskom gradii, kad su tamo stigli bolnicki brodovi, namenjeni evakuaeiji ranjenika iz Nemacke. A onda su neki ranjenìci bili vraceni na obalu, uz napomenu da su svi koji mogu da tree potrebni Nemackoj. Tako su ranjenici, nemackì receno, bili prepusteni svojoj sudbini. Kad pricam svojoj kcerci, na primer, kako je to izgledalo 1945, ona mi uopste ne veruje. Rodena je 1971. godine. Danasnja deca su odrasla и sasvim drugacijem svetu. Mi smo onda morali da se borimo protiv gladi kako smo znali i umeli. Ja sam, na primer, isao na zeleznìcku stanicu da kradem ugalj i krompir, о сети moj otac nista nije znao. On to, jednostavno, nije smeo da zna. Jednom su me uhvatili i odveli и polieiju a moj otac je, kao sto sam rekao, bio policajac. 1, razume se, dosao je poziv. Ne pitajte sta je sve onda bilo ! Ili, kad pomìslim na hranu: od kvasca smo pravili kobasice, aod krompirovih Ijuski pire. То vreme ne bìsmo zeleli ponovo da dozivimo. Mozemo biti srecni sto smo izvukli zjve glave. I jedan obican sofer je covek Paul ( vise od 60 godina) : Svako je to dozjveo na svoj nacìn. Mogio bi se mnogo ispricati, ali to nije dovoljno, treba sve i doziveti. Bio sam i и engleskom i и amene кот zarobljenistva. Dobrovoljno sam se prijavio za povratak и otadzbinu. Mislio sam: tamo sam roden, tamo me poznaje svaki covek, jer sam tamo proziveo svoj zjvot, svoje detinjstvo, tamo su mi roditelji, sve. Razmenom zarobljenika dosao sam kucì. Neki su mi govorili: » Paul, ne idi kod Rusa«. Ali ja sam odgovorio: Ja sam Nemac. Nikome nisam naneo neko zio. Ni moj otac, ni moja majka. Vratio sam se, dakle, и svoju radionicu i bio unapreden. Tamo sam zatekao dopremljen na opravku automobil nekog sovjetskog inzenjera iz njihove glavne komande. Onda sam iz radionice presao и glavnu komandu, kao zastupnik mog majstora i mog preduzeca. U ко mandi su mi rekli: »Predi kod nas«. Moz.es da vozis i da vrsis opravke. A giamo je bilo lepa i cista kola. Imajte и vidu da su to bile godine 1946. i 1947. A voziti kola tada i danas nìje isto. Mnogi о tome nista ne znaju.

0 toj nekadasnjoj voznji hocu nesto da vam ispricam. Dakle, vozio sam komandanta oblasti i generalnog direktora. Tada mi se pruzila prìlika da ih upoznam. Mogu samo da napomenem da sam kao vozac sedeo pored pukovnika. Sedeo sam pored svih ostalìh, pored njìhovih lena. Sedeli smo za istim stolom. Pre toga bio sam kod Amerikanaca i kod Engleza. Tamo se tako nesto ne bi mogio dogoditi. Rekli bì mi: » Ко si ti? Obican safer«. Vozio sam i komandante. Onda bi izasla lena i rekla: »Udì, mi bas rucamo«. Ito meni, obicnom vozacu, pomìslite samo ! Postao sam sasvim normalan covek, mole se reci, i to kao obican vozac. Jednom se dogodilo sledece. Cesto sam vozio za Leipzig, и kraj koji je poznat pod nazivom »Zooloski vrt«. Kad sam jednog dana stigao kolima и Leipzig, zatekao sam ìspred zooloskog vrta veliku gomilu dece. Sve sama deca. Vozio sam hieb, beli i crni, za komandu mesta. A onda su lene rekle to sam svojim usi ma cuo dakle, lene su rekle: »Kad mi budemo otisle, uzmi ovaj hieb i podeli ga deci«. Onda su sve one otisle. Sve su to bile lene iz komande mesta, koje sam i ranije cesto vozio. Dao sam znak deci da pridu i podelio im hieb. Zena koja mi je prva rekla da im podelim hieb, bila je Jevrejka. A upravo ona nìje imaìa razloga za to kad se zna sta smo mi njima sve ucinili. I da bas ona bade tako dobra prema nasoj deci! A zatim je rekla a bila je iz Lenjingrada; »Oh, Paul, pa bar mi znamo sta je glad. Imali smo jos manje hrane nego vi«. Uvek sam se tome cu dio. Mnogo cega su podelili Nemcima, a ja о njima samo najlepse mislim, jer zaista je tako bilo. Sa novim uciteljem radili smo u pocetku sta smo hteli Bernhard (39 godina) : Godine 1945. imao sam devet godina. Ali ima dogadaja koji su mi i danas и sasvim svelem secanju. Narocito ono sa alarmom zbog napada iz vazduha. 1 danas me zavìjanje neke sirene podseca na vreme rata. Bilo nas je troje dece. Otac nije bio sa noma. Skoro svake noci morali smo da se sklanjamo и podrum i da spavamo na sanducima / stvarno smo sparali. Morarn da napomenem da ja kao dete rat nisam shvatio ozbìljno: posmatrao sam ariane na nebu i igrao se. A onda mog skolskog draga nisam rise ridao; rekose mi; »Ovo uopste nije zabavno «. Kuce su gorele. Snida je mirisalo na paljevinu. Svega toga se i danas secam. Kad je dosao dan oslobodenja, svi smo morali da ostammo и podrumu. Dosli su ruski vojnici, koji su za nas znacili »Busi sa nolevima«. Svi su bili uplaseni. Mnogi su izvrsili samoubistvo. To je ree poznato. Vladala je glad. Imao sam srecu, jer smo stanovali и zgradi и kojoj je bila pekara, sto je svakako bilo velika prednost. Pekar, koji je tamo stanovao, dodavao bi nam koje parce hleba. Sovjetski vojnici primorali su pekara da sav hieb, koji je on inace prodavao za pedeset mar aka, razdeli Ijudima koji su stajali pred vratima. To je ree bio je dan predznak. Jer sovjetski vojnici i sami su bili gladni, ali hieb je morao biti podeljen stanovnistvu i Ijudima je naredeno da se razidu. Svi smo se suprotstavljali situaeiji koja je nastupila poste oslobodenja i bili skeptieni. Ali, tako smo bili vaspitani