Bitef

pasti, porodica je jediná izvesnost ili neizvesnost za koju možemo da se uhvatímo. Hočemo li ikada biti bez porodice? Heliogabal sada postaje jedan logičan zaključak. Ali nije Heliogabal granični slučaj: car - bog u četrnaestoj godini, übijen i bačen u kloaku u osamnaestoj, sveštenik i izopačen, svesni organizátor raspada í anarhije u okrutnim poročnim i raskošnim štorijama rímske dekadencije; onako kako to zahteva poznali Artandov roman. Ne manje neskromne, Heliogabal je i Pietro, mladič kóji, uzvračeno, volí májku, i kóji je zatočenik majčinih vrtova kao Mine-Haha u parku kóji je opisao Wedekind. Ali, njegov pozorišni trenutak nije neki omeđem trenutak ili пека granica, on pre liči na neko sporo mučenje. Ova predstava je za Perlinija i Agliotia važna kao i Kas, čiji je i razredeniji i narativniji dodatak. U njoj krúži jedan skrivení ili svakako nestrpljivi bes, kóji se materijalizuje u jedan veoma živ tok invencija. Ovaj Heliogabal nam pomaže da razumemo kako je sada još uvek mogučno da postoje glumci kóji jesu i kóji samo mogu da budu Perlinijevi glumci - zlobni, otudeni, ispušteni, ukočeni, zbunjeni, oni pravi. Medu svima njima - Vinicio, to ne više mlado telo, koje nago i upola raščlanjeno otvara nestvarnu reviju suviše humanih prilika. □ Italo Moscati

On zeli da bude sve Više puta sam se upitao: Zašto Periini, preko Bataillea hoče da stigne do Heliogabala? Setio sam se jedne Batailleve rečenice iz dela Le bleu du\ ciel: On želi da bude sve, zato ne magasé da bude ništa. Setio sam se Artauda, njegovog lica kao u Marata u Napoleona Abela Gancea, lica i pogleda pravog glumca kóji del uje... Tako sam ostajao u prostoru u blizini Heliogabala kóji je više dodirivao no zalazio u probléme kroz koje prolazi ta predstava. Uostalom, literatúra, polazni tekst, biva napušten kad ste pred predstavom, pred novim samostalnim tekstom. Ali potreban je jedan dobar podstrek. Kad sam več bio pao u očajanje, pronašao sam ga u krátkom Bataillevom uvodu za esej La littérature et la mal: Literatúra je čežnjivo traženje detinjstva. AU detinjstvo koje bi zapovedalo - dali bi sadržalo istinu? 1 dalje: Literatúra je suština ili nije ništa. Zlo - akulan oblik Zla - kóji se u njoj izražava, vetujem, za nas ima uzvišenu vrednost. Ipak, taj stav ne zahteva odsustvo morala: on zahteva više hipermoral. Saglasnosti izmedu Perlinijevog tea-

tra i literature na koju se njegov teatar oslanja vise su analogne nego konceptuálne. Kod Raymonda Roussela. ga je zainteresovalo vremensko širenje i analitičnost osečanja koja je tako bila moguća; kod Savinpa - programska banalnost, izgovor za svaku mogučnu igru i mentálnu ironiju; kod Bataillea - ovai morálni napon (bolje rečeno, hipermoralni). Pozorište Memea Perlinija ima jedno svojstvo: ono je čitanje teksta pomoču detinjstva, i novo otkrivanje detinjstva pomoču teksta. Tako je bilo i u Mletačkom trgovcu, gde se priča mogia citati kao čudesní zaplet roden u pričama i u mašti šest dečaka: Antonia, Saleria, Salania, Basania, Lorenza i Oraziana. Uglavnom, detinjstvo je ključ čitanja kóji Periini najviše upotrebljava u švom pozorištu, pa je tako i ključ za čitanje njegovog pozorišta. Kod Heliogabala dodaje se i nedostatak stida i pre utrkivanja u potrazi za istinom: za morálom kóji bi bio izvan morala dobra i zla ali kóji nije odsutnost; on prestaje da se pita o isiini. I tako Periini potpisuje svoju životom najuprljajriju i najzagadeniju režiju, u poreaenju sa željenom čistotom teatra predstave; ali, istovremeno, ne samo da ispoljava potrebu več i pruža mogučnost za drugačije pozorište, za moderni teatar, kóji bi bio proizvod osečajnosti, kulture, život-

nih navika i prostota modernog društva. Zastava avangarde danas je isuviše tesná za teatar Mernea Perlinija, onako kako mu je tesná i maska zvaničnosti, koja skriva siromaštvo i neizvesnosti teatra velikih putuj učih i stalnih pozorišta, kojima je nedávno pristupio. U jednoj oštroj igri belog, crnog, mesa, glasova, muzike, proučenoj do detalja, Periini nam daje teatar bez prideva, „esencijalni“ teatar. □ Renato Nicolini.

Perspektive optické varke Gertije mašinerije Italijani su arhitekte irnaginaniog. oni znajú od rođenja. Oni su rođeni pod nebom obojenim lažnom perspektivom, nastanjenim lascivnim muzama, sumnjivim andelima. Rodení medu kolonadama iskičenih stubova, ložama ukrašenim zlatnim li.stovima, rodeni pod stepeništima izvajanih ograda, koje se asimetrično uzdižu sve do udubíjenja koja zaklanjaju pjastre praznih očiju... Oni znajú sve tajne motovila, čekrka kóji pokreću židove, čine da šume nestaju.