Bitef

običaj, ali on se zbog toga ne ponaša drugačije. I tako ga pomoću spretnih zamki Figaro uspijeva nadmudriti. Dobar dio raspleta prema kojemu se mało pomalo usmjeruje neočekivani zaplet elijedi faze procesa protiv Figara zbog neispunjenog obećanja Marcelim da će je vjenčati. Beaumarchais tu pribjegava vlastitim iskustvima s traženim smislom za karikaturu, Još jednom trošni povodi vode к posve novom teatru. Isto se dogada i s uobičajenom polemikom protiv bogataša: Figaro je nastavlja da bi je još zaoštrio (»bio sam siromašan, prezirali su me. Čim sam pokazao da imam duha, to se pretvorilo u mržnju.) Obrana žena, prosvjetiteljsko upućivanje na prirodno stanje, sloboda fakturę preuzeta od vodvilja a također pamfletska drskost, koja je u Beaumarchaisa dosta živa - sve to doprinosi -da teatralni razvoj neodoljivo teče. Forma i sadržaj se pokazuju u izazovnom svjetlu. Time posudba tradicionalne tematike ne znači olako ponavljanje, što je praktički bio slučaj s Beaumarhcaisom korne je nedostąjalo dramske

maśte i invencije: ali ta posudba postaje kao logični zaključak osnovnih tema što ih je razradio jedan svijet gdje su hijerarhija i klasnę povlastice oduvijek imale snagu zakona. Naravno, hijerarhija i povlastice su se održale, ali se načelno počela braniti jednakost. Beaumarchais prima tendencije mišljenja, katalizira ih, izražava, otkriva njihove logične posljedice. Time on dovodi predstavu u izravni doticaj sa svakodnevnom zbiIjom, prema Aristofanovu nauku (koji je zbog složenosti njegovih preokupacija općenito zanemaren). Osobni temperament Beaumarchaisa, koji je kadar zaroniti do guše u svoje doba i ustrajno prevladavati prepreke koje mu ono postavlja, pruža primjer predstave bačene u borbu ideja. prije svega, to je osoba Figara koji nedvosmisleno govori gledaočevu duhu, veselo prekoračujući rampu. □ Vito Pandolfi, Povijest kazalul ta.

Maskerata između blijeskova i tame Zvonimir Mrkonjić: Preko libretista Lorenza do Pontea i Wofganga Amadeusa Mozarta Figaro je stigao u srednju Evropu, a Horvath je, rodivši se na Sušaku, gotovo postao naš sugrađanin, tako da tema neporecivo pripada srednjoevropskom kulturnom krugu. Sad su Ludi dani u Zagrebu - projekt koji možda po prvi put povezuje u istom prostoru i vremenu komedije Figarova ženidba i Figaro se rastavlja. Pitamo se stoga, čemu Figaro u Zagrebu: koji razlog, osim ilustracije vezanosti dviju komedija, opravdava sučeljenje jednog predrevolucionarnog komada kao što je Figarova ženidba s jednim, uvjetno rečeno, postrevolucionarnim komadom?

Paolo Magelli: To je postrevolucionarni komád zato äto ga u takvo doba radimo, inače je komád pisań u revolucionarno doba i predvidio je postrevolucionarno doba. To je kristalna kugla u koju Horvath gleda. On nije bio samo srednjoevropejac nego se bavio i astrologijom; izgleda da mu je u poličkom smislu i u smisu analizę degeneracije odnosa među Ijudima ta astrologija pomagała. Sto se tiče veze između ta dva komada, odgovorje vrlo jednostavan. Horvath počinje ondje gdje Beaumarchais završava, On je logičan nastavak. Pitanje kako čitati Figarovu ženidbu - pitanje je karnevalskog tipa. To znači da nismo prisiIjeni čitati ga kao komad iz rokokoa. Rokoko u našim teatrima često postaje nešto što je samo sebi svrha, bez prave motivacije. Ili mu se pridaje što god se hoće. Recimo, desničarska kritika u Francuskoj dugo švercala Beaumarc haisa kao bon marché de la littérature (jeftina literatura). Misiim da je posve obrnuto. Vjeran Zuppa; Postavljeno je zgodno pitanje, što sada Figaro radi u Zagrebu? Pokušao bih