Bitef

zgodno odgovoriti, pa bih rekao da nismo ni primijetili daje Figaro vet dugo vlasnik teatarskih salons u Zagrebu. Naime, u hrvatskom se glumištu već dugo friziraju komadi, pa zašto Figaro ne bi bio jedan lik iz tih naših frizeraja. On je neupadljiv, dakako. Neupadljiv će biti i za Louisa XVI iii ga bar on pokušao učiniti neupadljivim izbacujući upravo blijesak revolucije, kojim Horvath définira Beaumarchaisovu komediju. Dakako da je naš problem bio u tome da također nešto napravimo u prilog Beaumarchaisa da on ne bude »bon marché de la littérature dramatique« nafrancuskom tržištu ili na našem. Ne tražimo mi ovdje za Beaumarchaisa dobro tržište, pa ni dobro tržište ideja, što znaći da ga ne smatramo jeftinim - što nije smatrao ni francuski kralj, inaće mu ne bi bio umanjio vrijednost teksta izbacujući poznad završni monolog. Naše je pitanje, moram reći, bilo u neku ruku pretenciozno. Mi smo htjeli teatarski stvoriti situaciju u kojoj, recimo, upravo završni monolog Figara nije samo povijesno zanimIjiv. vidi njega, kaiemo mi, kako je

on zgodno vidio situaciju koja će se 1791. i 1973. u Francuskoj prometnuti и prvu značajnu svjetsku revaluciju. Što smo onda htjeli napraviti, to je složeno pitanje, Htjeli smo uz pomoc Horvatha, dramaturški gledajuči, stvoriti jednu situaciju u kojoj Figarov monolog dobivá novo značenje i drugačije povijesno funkcionira. Kako? Priča je duga, a mogła bi biti i dosadna. Ona će na pozornici sigurno biti vidljivija. Mogli bismo u par rijeći kazati na koji smo naćin to pokušali napraviti. Pokušali smo to nečim što sam vrlo uvjetovano nazvao jednom postuliranom dramaturgijom. Cime je ona postulirana? Postulirana je vremenom izvedbe Beaumarchaisa. Sto to znači? To što se dogada na sceni mi smo ostulirali godinom 1933-34. U Njemaćkoj. Rijeć je o glumaćkoj trupi koją za svoje veselje izvodi Beaumarchaisa, privatno ili javno, kako več publika bude htjela shvatiti. Kako se to zna? Po nekim režijskim znakovima, po nekim nijansiranim scenskim događajima i po našoj prići koją će ostati u garderobi. Zbog ćega će ostati u garderobi? Da ta dramaturška uputa

ne bi bila prejaka. Zato je vrijeme samo postulirano: mi smo morali Znati kada se to igra odnosno kada se, recimo u Njemaćkoj, igra Beaumarchais koji najavljuje jednu revoluciju. Nije to više francuska, nego eine konservative Revolution koja ée dad i пеке druge rezultate. Kada smo tako postulirali dramaturgiju jednim vremenom, a to vrijeme nismo prićom isprićali u samom komadu, mi smo tako pokušali staviti Beaumarchaisa u jedan povijesno vrlo zanimljivi kontekst. Igraju ga ljudi koji misle i na nešto drugo, na revoluciju koja upravo áolazi. Tu je inflacija, upravo kao i u nas danas, zatim borba stranačka, borba demokracije, centralizma, konzervativnih snaga, nacionalizma, dakle svega i svačega. Ti ljudi koji imaju i svoja politička uvjerenja i neke druge sirasd, igraju dakle Beaumarchaisa i prezentiraju njegove ideje о revoluciji. Time dolazimo do razine jednog teatra koji je imao idejű о révoluciji i igra se prije same revolucije. A što je s Horvathom? Prijelaz iz Beaumarchaisa u Horvatha, upravo iz sijevanja revolucije о kojem

Horvath govori, jest prijelaz u tmicu prve scene Horvathove komedije. Figaro vidi neka svjetla. Sve se zamračilo nakon revolucije. A naš cilj je bio slijedeči: Da teatar u koj emu se igra jedna revolucionarna ideja, da jedna glumačka ekipa koja igra tu idejű, ekipa sastavljena od ljudi raznih uvjerenja, prelazi s prtljagom svojih ideja u stvarnost teatra iii u teatralnu stvarnost života. Revolucija je propala, a njezina teatralna stvarnost je sve što je preostalo na sceni glumcima, a ujedno akterima to ćemo vidjeti iz samogkomadaakterima, na razlićit naćin jedne revolucije koja je upravo bila, da tako kažem, obavljena. Tu je sve što smo htjeli postići. Htjeli smo postići najprije jedan živi teatar predrevolucionarnog razdoblja u kojem glumci táj teatar izvode, to je Beaumarchais, i htjeli smo postići revolucinarne alttere jednoga teatra koji gubi svoje povijesno mjesto, to je Horvath. Misiim da sam bio dovoljno nejasan i da će publika onda u svakom slučaju, ne bi li me razjasnila, doći pogledati ovo što smo htjeli učiniti. □