Bitef

Horvath о svojoj drami Komedija Figaro se rastavlja počinje nekoliko godina nakon Beaumarchaisove Figdrove ienidbe. Unatoč tome, dopustio sam sebi napisati komád tako da se on odigrava u naše doba jer su probierni revolucije i emigracije, prvo: bezvremeni, i drugo: u naše dobä osobito aktualni. Pod revolucijom koja se dogada u ovoj komediji ne misli se stoga na veliku Francusku revoluciju od 1789. nego jednostavno na svaku revoluciju, jer se svaki preokret putem sile može svesti na zajednički nazivnik u odnosu na pojam onoga što mi poštujemo iii ne poštujemo kao čovječnost. U Figarovoj ženidЫ sijeva bliska revolucija, u Figaro

se rastavlja neće po svoj prilici ništa sijevati, jer čovječnost ne prate oluje, ona je tek słabo svjetlo u mraku. Usuđujemo se još uvijek nadati da ga nikakvo tako jako nevrijeme ne može utmuti. □ Ödön vo Horvath

Tjelesna straža buržoazije S obztrom na autorovu ranu smrt, dramsko stvaranje Ödöna von Horvatha proteže se samo na jedno desetljeće, a u njemu se izdvajaju komadi napisani početkom tridesetih godina kao žarište gdje se prikupljaju rázni aspekti Horvathova djela, Vrijeme neposredno prije i ono neposredno nakon što su nacionalsocijalisti prigrabili vlast značilo je Horvathu ono što je Flaubertu značila revolucija

1848: munjevitu spoznaju one društvene situacije fcoja je nužno morala dovesti do naciopalsocijalističkog režima. Horvath to nije smatrao kao Brecht zađrživim usропот; njegove drame pokazuju zašto. On nije pisao komade koji su politička agitacija, ali koji su usprkos tome - ili možda upravo zato - najbistrije politićke i socijalne dijagnoze, Horvatovi puiki komadi posvećeni su onoj vrsti ljudi čiju je društvenu moć opisao u mračnim prizorima već Flaubert. Horvath ihje označio kao sitnu buržoaziju koja se sastoji iz degradiranih prijašnjih staleia i uzdignutog taloga proletarijata. Flaubert ju je nazvao »buržujima koji su jednako u bl uzi kao i u salonskom kaputu«, čime je prekoračio podjelu na klase i ukazao na ograničenja mentaliteta, naobrazbe i misaonih sposobnosti. On je predvidio da će ti buržuji samim pritiskom svoje masovne rasprostranjenosti postati vladajuća moć industrijskog društva, i da je ona degradirala sva postignuča i napredak u farsu i da bi se ona jednako mogła do-

moći revolucije i utopije kao što se domogla tehnike i znanosti kako bi ih svela na najnižu razinu njihove primjenjivosti. I u Horvátira taj stalež néma ništa zajedničko s Marxovim mesijanskim proletarijatom. To je na površinu izbačeni »mali čovjek« čiji je pogled na svijet zamagljen sentimentalnom srdačnošću (Gemütlichkeit) i kičastim željnim predodžbama jedne sladunjave romantike. Önje ona široka, nejasno ocrtana, posebna tjelesna strata buržoazije koja se može pouzdano odrediti samo uskoćom svog mentaliteta i guha, U svim njegovim komadima ona se sprema osvojiti vlast, postaje opasna. Svi ßu moji komadi trageđije. . . oni samo postaju komiini jer su neobični, rekao je Horvath. Önje stvorio takav pučki komád prema kojemu Brechtov Puntila, a osobito komadi Brechtovih epigona, djeluju kao nezadovoljavajuća pojednostavljenja. U Horvatha puk više nije pučki slikovit. Pod njegovom brbljivom govorljivošću tinja nagonska težnja prema teroru, pod kućnom ustajalošću zločin, pod pseudoromantičnom zaljubljenośću u pjes-

me i slágere kriju se goli interes! i karíj ere. Pod zvučnim frazama i načinima izražavanja krije se čežnja i šizoidnost ponašanja koja graniči s manijom, pod malograđanskom pripitošću pivom u svojoj krčmi krije se vehka hladnoća Ijudskih odnosa (Brecht). Taj horvatovski Jedermann određen je svojim mentalitetom, ali što se njegovih nazora tiče moguče ga je na sve nagovoriti; on poprima kao puding svaku formu, nadosave onu koju mu obećavaju autoritet i vlast. Nije samo Horvath postavio te dijagnoze i analizę malog čovjeka. Brechtovi predmarksistički komadi pokazuju se upravo u tom istom smislu vidoviti, a njihova je sumračna dijaloška tehnika našla u Horvathovim dramama sjajni pandan - samo što su Horvathovi komadi daleko neobičniji. Ozračje je prožeto opasnošću iz nesvijesnog kad njegovi građani sjede u krćmi igrajući ta rok i naklapaju, izlažu svoje svjetonazore i teroriziraju svoje supruge. Horvath piše pučke komade koji su, kao što je sam jednom rekao,

sinteza između realizmu i ironije, dakle produžuju svojevrsnu nebidermajersku nestrojevsku tradiciju te u biti dokrajčuju pucki komád. U njima Horvath pokazuje da vise néma izvoru bliskog, za prirodu vezanog, jednostavnog puka. Industrijsko je društvo proizvelo zastrašujuće mijene. □ Marianne Resting, Panorama suvremenog kazališta.

I3ITI=I=