Bitef

To su trenuci onih retkih stanja u kojima telo u snu minije, a misao to odjedanput sfavati i svojim senkama bez mira, iz svela sna, govori: ti si slobodan ! Sfavati da tvoja dela postoje samo za tebe samog. I ti se dobrovoljno predaješ nagonima iz tamnih dubina tvoje volje. U takvim trenucima nikada nisam zaželeo da učinim kakvo dobro delo. Naprotiv, znajuči da ću do kraj nj ih granica ostati potpuno nekaźnjen, žurim da učinim bilo sta divlje, zio i grešno. Oduvek sam voleo san. Nikada nisam smatrao da je vreme provedeno u snu izgubljeno. Kao i stvarnost, i san ispunjava duśu, uzbuduje, raduje, nanosi boi, i potrebno je da se potpuno izdvoji od celog našeg spoljnog života. Strogo govoreći, san je samo jedna drugačija stvarnost, ona koju čovek vise voli, sto zayisi od njegovih ličnih sklonosti. Ja sam još od detinjstva vise voleo san. Još od detinjstva smatrao sam oskudnim one noći u kojima nije bilo sna. Kada bih se probudio ne mogavši da se setim svog sna, osetio bih se nesretnim. Celoga dana u školi ili kući naprezao bih svoje pamćenje, da bih iznenada, u nekom njegovom tamnom

uglu, pronašao trunčice zaboravljenih slika, i da bih pri novim naporima, odjedanput sagledao svu (celu) divotu skoro prošlog života - sna. Pun požude udubljivao bih se u taj vaskrsli svet povezujući sve, pa i najmanje pojedinosti. Vremenom sam postigao da nikąd ne zaboravIjam snove. Naročito sam voleo mòre, Razvio sam sposobnost da ih veštački dozovem. Trebalo je samo da zaspim tako da mi glava budę niža od tela i odmah već siegle bi me slatkomučiteljske' kandže mòre. Skoro ugušen budio bih se u silnom, neizrecivom rastrojstvu. I samo sto bih udahnuo malo svežeg vazduha, odlučivao sam da se ponovo strmoglavim do crnog dna, u užas i drhtanje. Ali još kao malo dete više sam voleo takva stanja sna, u kojima smo svesni da sanjamo. Već tada sam shvatio koliko daju veliku slobodu duhu. Ali nisam znao kako da ih dozovem. U snu mi se dešavalo kao da sam dobio strujni udar, pośle čega bih shvatao da je svet u mojoj vlasti. Koraćao sam stazama sna, prolazio kroz njegove palate, doline, kud god sam hteo. Uporhim naporima volje mogao sam se naci u bilo kojoj okolini, mogao sam u svoj san uvesti

bilo koju osobu, ućiniti bilo šta što bih želeo. U mom najranijem detinjstvu koristio sam takve trenutke da bih ismejao ljude ili da izvedem neki dečji nestašluk. S godinama, dostigao sam vrsnije radosti: napastvovao sam žene, übijao i bio dželat. I tada sam shvatio da veselje i zanos nisu prazne reči. . .□

Kresnik - Helnwein - Schwertsik Sekspirov Macbeth Od Charlesa i Mary Lamb, 1837 Za vreme vladavine škotskoga kralja Denkana Blagoga živeo je veliki tan ili lord, коте je ime bilo Macbeth, blizak kraljev rodak, koji je uživao na dvoru veliki ugled radi svoje odvažnosti i sposobnosti u ratu, što je nedavno i dokazao savladavši bun-

tovničku vojsku, koju su pomagaie mnogobrojne cete iz Norveške. Dvojica škotskih vojskovoda, Macbeth i Banko, vraćali su se kao pobednici iz te velike bitke - a put ih je vodio preko pustih polja - kad ih zaustaviše tri neobićna żeńska Ика. Bile su bradate, koża na njima naborana, a neobično odelo davalo im je izgled nekih nezemaljskih bica. Macbeth ih je prvi oslovio, a one, kao da su uvređene, podigoše koščate prste prema mršavim usnama u znak ćutanja. Prva pozdravi Macbetha titulom glamskoga tana. Vojskovoda se nije malo začudio kad je video da su ga ta stvorenja poznała, no još se više iznenadio kad ga je druga pozdravila dajući mu titulu kodorskoga tana, titulu za kojom je težio, á tada mu treća uzviknu: Zdravo, budući kraljid Takvom se proročanskom pozdravu Macbeth vrlo začuđio, jer je znao da néma nade da će se popeti na presto dok su živi kraljevi sinovi. Tada se one okrenuše prema Banku i izjaviše rau zagonetnim rečima da te bili manji od Macbetha, ali veci! ne. lako srelan, ali mnogo sretniji! i prorekoše mu, premda nikada neće kraljevati, da če ipák njegovi potoméi biti škotski kraljevi. Zatim se za-

vrteše u vazduhu i išćezoše. Vojskovođe tada prepoznaše da su to bile sestre suđenice, ili veštice. Dok su još stajali razmišljajući o toj neobičnoj pojavi, stigoše neki glasnici od kralja, koji su bili posiani da saopšte Macbethu da mu je dodeljeno dostojanstvo kodorskoga tana. Na tu se vest Macbeth zapanjio jer se, za divno čudo, podudarala s proročanstvom sestara sudenica, i on zastade iznenađen, ne mogavši niśta da uzvrati glasniciraa. U taj se čas ртоbudiše u njemu nade da bi se mogio ispuniti i proročanstvo treće sudenice i da bi jednog dana on postao škotski kralj . Obrativši se Banku, reče: - Zar se nadaš, da če ti deca postati kraljevi, kad se za mene tako čudno ispunilo proročanstvo ovih veštica? - Ta nada - odgovori Banko - może da raspali želju za prestolom, ali nam cesto duhovi tame kazuju istinu u malim stvarima da bi nas naveli na dela koja rađaju najteže posledice. Ali kobni znaci sestara sudenica preduboko su se utisnuh u Machethovu dušu da bi se on mogao osvrtati na opomene dobroga Banka. Od tog vremena mìslio je samo na to

kako da se đomogne škotskoga prestola. . .□

Stendhal (1783-1842) Cenci (odlomak) Bilo je to 9. septembra 1598. uveće, kad su mati i kći, davši Francescu Cenciju krišom opijuraa, uspavale onoga koga je bilo vrlo teško prevanti. Zaspao je dubokim snom. U ponoć uđoše u zamak Marzio i Olimpio; uvela ih je sama Beatrica. Zatim ih Lucrezia i Beatrica odvedoše u odaju u kojoj je starać čvrsto spavao. Tu ih ostaviše da bi učinili kako je bilo dogovoreno, a one odoše u susednu sobu da pričekaju, Najednom, eto ti muškaraca gde uđoše bledi kao krpa i nekako izbezumIjeni. - Šta je? - povikaše obe žene. - Podlost je i sramota übiti jadnog

starca koji spava! Samilost nas sprecava da izvršimo što smo naumili! odvratiše oni. Cuvši ovaj izgovor, Beatrica ogorčeno planu i poče da ih grdi; - Tako, dakle, vi muškarci koji ste se spremili na taj poduhvat, ne usuđujete se da übijete čoveka koji spava! Još biste se manje usudili da mu pogledate u lice kad bi bio budan! Da li ste zato uzeli novae? Dobro! Kad ste takve kukavice, ja ću übiti svoga oca. A znajte da i vi neéete biti dugog veka... Podstaknuti tim vatrenim recinta i plašeći se da im sta ne budę uskračeno pri obraćunu, übice se odlučno vratiše u sobu, a za njima pođoše obe žene. Jedan od njih je imao veliki ekser, koji stavi uspravno na starčevo oko; drugi koji je imao tubák, satera mu ekser u glavu. Onda mu sateraše još jedan ekser u vrat, a jadna duša, opterećena tolikim gresima, ode u pakao. Telo se trzalo, ali uzalud. Kad je sve bilo gotovo, mlada devojka dade Olimpiju pozamašnu kesu i njegovu mantiju od finoga sukna sa zlatnim resama, koja je pripadala njenom ocu. Onda ih otpusti.

Posto su žene ostale same, najpre izvukoše ekser koji je ušao u glavu i onaj koji se żabio u vrat. Zatim zamotavši telo u čaršav, odvukoše ga kroz mnoge odaje sve do galerije koja je gledala na zapušten vrtić, O dalle baciše telo na jednu gołemu zovu koja je rasla na tom samotnom mestu. Kako su se na kraju malene galerije nalazili nužnici, pomisliće ljudi kad sutradan nađu starčevo telo među zovinim granama, da se okliznuo i pao na zovine grane, da se okliznuo i pao idući da obavi nuždu.. .□

Guy de Maupassant (1850-1893) Roditelji (odlomak) Branilac se zauzimao za neuračunljivost optuženog, Kako bi drugačije objasnio ovaj neobični zločin?

44

13171=1=