Bitef

bična koketa i namiguša? Da li se ona na brak sa Hansom odlučuje samo zbog svoje nedoslednosti ili zato što je zasenjena nj ego vim bogatstvom? Smatra li da je pošten sporazum: podati se ludo zaljubljenom Hansu u zamenu za uživanje u njegovom bogatstvu? Da li je za vreme svadbenog slavlja, kad je bila tako blizu nervne krize, shvatila da je upala u sopstvenu zamku? Zavisno od temperamenta gluraice, jedna od ovih verzija bice übedljivi!?• Zelela bih da shvatim osvetoljubivost, mržnju i savete starijeg patuljka Angélina, da vidimo kako žena-trup i čovek bez nogu ulaze u trupu, da otkrìvam, zajedno sa glumcima, njihova jutra i večeri u cirkusu, njihov rad, njihova razočaranja... A ko je Androgyne? Fellini kaže: Dépota Ы bila manje varljiva kad bismo smaltali lepim sve ono što nas oslobada od utvrđenih kanona. Kako u osećanjima razgranićiti privlačnost i odbojnost? Androgyne, koji je na poéetku predstave bio lep (lepa), na kraju postaje ružan (ružna) a da gledalac ni u jednom trenutku ne vidi transformaciju. Volela bih da se bavim pitanjem ko-

me jedan pisać posvećuje sledeće redove: Možda se kroz patnju treba spustiti do poslednjeg dna naše duse, gde će nam samoća otkriti prava mogućnosl komunikacije s drugima. .. Ako je to istina, a ja mislim da jeste, onda nakaże najbolje razumeju tu komunikaciju, jer iraaju razloge za patnju više nego iko. Kakav materijal za predstavu! U krajnjoj liniji, ova predstava ée biti ono što od nje naprave glumci i ekipa; ništa se ne zna unapred. A ja u tome strasno uživam. □ Geneviève de Kermabon

Da bi se ćovek bavio trapezom, treba da je snažan i lak, treba da uživa u riziku i neoéekivanira situacijama. Možda zvuči cudno, ali onaj ko se bavi trapezom mora évrsto da stój i na zemlji. Geneviève de Kermabon je trapezistkinja koją se bavì pisanjem i režira-

njem. U njenom radu na Freaksima ogledaju se sve vrednosti koję je ona osetila u vazduhu, kao i humanost kakvu retko srećemo na zemlji. Srećan sam sto se nalazim medu onima koji će poraoći ovoj predstavi da ugleda svetlost dana. CJPeter Brook _9. XI 1987.

Un malaise nécessaire Un spectacle de théâtre, avec la présence immédiate des acteurs surtout quand ils sont handicapés, est forcément plus brutal qu’un film. Au moment où les acteurs du film Freaks, sceurs siamoises et autres handicapés, entrèrent pour la première fois, en octobre 1931. dans la cantine des studios de la Metro Goldwyn Mayer, les vamps et les séducteurs qui déjeunaient là pousèrent de hauts cris. Scott Fitzgerald, alors scénariste, cria lui aussi, et quitta la

cantine en claquant la porte. Louis Mayer, le directeur, qui n’admettait aucune forme de racisme, licencia Fitzgerald six jours plus tard, et les soeurs siamoises mangèrent des tartes aux pommes à la cantine. Cet incident caractérise bien le film: les monstres ont peur des gens normaux, et ils leur font peur. Les deux peurs sont complémentaires. Freaks , de Ted Browning, fut ainsi un sommet du cinéma d’épouvante, qui faisait fureur depuis que le film Dracula, du même Browning, avait sonné le départ en février 1931. Frankestein , de James Whale, sort en novembre 1931. La première de Freaks est de février 1932. Le chefd’aeuvre. King Kong, est'de 1933. Freaks est un beau film. Les images sont d’un trait sûr. Nous voyons le géant Hercule terrasser un taureau, nous voyons Hercule se faire châtrer. Nous voyons la trapéziste Cléopâtre, presque nue, dans toute sa splendeur, puis nous la voyons devenue un torse sans membres, sur un peu de paille, quand les monstres se sont vengés d’elle. Les dialogues, brefs, directs, permettaient de caler l’histoire. Le bonimenteur du cirque annon cait à ses