Bitef

nog od sedam svetskih čuda. Jutarnja i večernja vrata Faustovog hrama - piramide i mauzoleja - grobnice i večitog spomeníka Ijudske čežnje za savršenošču, večnošču, čovekove nezaustavljivo krvareče duše u čežnji za mladošču koja treba da traje, da nema smrti - ni mlade ni stare, kóju pretapa u alhemističkoj retorti života u amalgam vatrenog pepela i vraca je u jedan od četiri praelementa, odaklc môže - kroz Večitú prazninu i čisto ništa ponovo početi da živi u někom drugom biču, stvari: cvetu, bubici. kamenu , zmiji. pčeli... u horu anděla, u sferi apsolutnog Duha. To dvoje vrata - istesanih od gvozdenog drveta i ispisanih znacima čija lepota večito traje, mada onome ko zna da ih čita saopštavaju da je věčnost od samih sada sačinjena (Emili Dikinson) - istovremeno su i ključ za razumevanje ukupne Geteove dramske роете, i ne samo nje, več i njegovog ukupnog iiterarnog (stvaralačkog) opusa; jer, ako ne zbog drugog - Gete je Fausta stvarao i pisao dugo, možda dugo i zbog toga što je on sam živeo još duže! Jer. tragedija u dva dela o Johanu Faustu - doktoru - crnoškolcu - mágu i astrologu kóji je pod imenom Georg zaista živeo izmedu 1480. i 1539. godine, preplíče se oko Ijubavnog jezgra u korne Faust - vlastitom krvlju zaveštan davolu - i Margerita, Ijubavlju odana Faustu, kruže kao dva biča - ne više crva ali ni još daljne zvezde. i stvarno mikro i makrokosmos života kome je osnovno gorivo pretapanje četiri praelementa: vatre, vode, zemlje i vazduha. Tako se Faustom uspostavlja ona nerazrušiva i nepobitna zákonitost našeg sveta, njegovog stvaranja - prostora i vremena - u kome se vrti i odmotává klupko zlatnih i krvavih niti - kako ju je uspostavio Heraklit Efeški, zváni Mrační. Jer, četiri praelementa jesu četiri kameňa temeljca - Herkulovi stubovi na kojima je izgraden naš svet - kako naše telo tako i naša duša. pa i livadc. bele rado. reke i planine sastavIjcni su od njih i njihovi su. Medutim, kao osnovno pitanje našeg čitanja Fausta postavlja se pitanje, zapisano doduše u razlici, različitom enigmatskom težinom, kako na jutarnjim tako i na večernjim vratima hrama kóji je hram samo ako se u njemu desi žrtvovanjc. Ako prcko njegovog posvečenog kamena sa udubljenjcm u oblíku nebeskog oka poteče krv - srčana krv. Jer krv jarca. ovce ili belog pctla nijc dovoljna. Samo'je srčana lečnost ona materija koja je jednakovredna zlatu kao vrhovnoj vrednosti, vrhovnom elementu (potom) kóji svedoči o savršonstvu Prirode. o njenoj ravnoteži i. istovremeno. o bespomočnosti čcžnjc čovc-

kove duše - pa makar to bila í duša „docenta“ Fausta kóji se kroz nauku (filozofiju, pravo, teologiju. medicínu) pokušao dokopali - alhemistički krt, sa očima i umom naviknutima samo na mrak - silne svetlosti poslednje Istine. Saznanje, zapisanog u jedinoj pravoj knjizi, knjizi nad knjigama - Prirodi. Mada je Faust svestan da „ ako ti sam ne osečaš, neče se desili... nikad se srce sa s r ce m neče udr užiti ako t e ne dime u srce.“ Dakle, nemá ništa sa naukom - raz-umom, več ključ do tajne sveta, do istine Prirode - do saznanja o delovanju i zákonitosti sva četiri praelementa - postoji samo u srcu. Srce je sedište te náuke koja je za-umna nauka (nekad i ponegde imenovana i alhemija - pramajka švih savremenih nauka - hemije i fizike - kvantne, pa čak i Tao-fizike F. Kapre). Ne um (nauka Faustova), več samo srce moči če da stigne tako daleko, čak do samih zvezda!. A čovek više neče biti crv, več zvezda sama! A tu je još i sreča, stvaralačka i Ijubavna sreča kóju treba utoliti, jer to je ona bela hrana (E. Dikison) kojom se môže hraniti vaše večito gladno i ■ žedno biče. Večito čežnjivo! Medutim: Faust je Faust, jer njegov je dom úpravo negde na sredini puta između crva i daljnih zvezda - zato od početka poznaje samo dva od četiri praelementa, i to; vatru i vodu, dok mu zemlja i vazduh (život na ovom svetu i život između andeoskih horova u eterskoj sferi) zamenjuju: nož (zemlja) i otrov (vazduh). Zbog noža i otrava i njegova Ijubav prema Margaret! i Margaretina prema njemu sudbonosna je - kako za njega tako i za nju - za nju pogotovu, jer je u svojoj neispunjenoj konzekventnosti dovodí čak do čedoubistva (u potoku - vodi! - ona dávi svoje (i Faustovo) tok rodeno dete. Jer njihova Ijubav, mada sve vreme obasjana tamnim sjajem večitog Faustovog pratioca, sluge, a time i (jasno, paradoksalno) gospodara - Mefista - nikad nije imala dom sazdan od njihova dva srca. Margaretin i Faustov plod nije dojen majčinim mlekom ni krvlju oca, več nožem i otrovom. Dva kvazielementa kóji nikada ne mogu da postánu dco porodice osnovna četiri (Heraklitová) elementa. Zato i nije mogučna nikakva ravnoteža, nikakvo stapanje sa Prirodom, koja je istina sama. Jer - kao što je tako lepo i múdro zapevala Emili Dikinson: Ne - Príroda je Skladnost Príroda je to, šlo známo, AH nismo vešti da izričemo. Nemočan je naš um da njenu Jednostavnost dostigne. (688, pesma)

Dakle, Ijudsko biče, pa makar pesnik ili naučnik (Faust), nije sposobno da iskaže Skladnost Prirode, a time i da zákonom utvrdí svoje mesto i ulogu u njoj. Jer, kako poezija tako i nauka (srce i um) mogu izricati samo, odnosno na, jeziku. Jezik (pa makar Geteov ili Dikinsonove) nije Príroda sama ili jedan od njenih elemenata, jer nije ni od vatre ni od vode, ni vazduh ni zemlja. Jezik je od gradnje Vavi- loňské kule dalje vesta, artificijelna struktura, ne element, več alhemistička legura kao ona platina koja je samo glupa čežnja srebra za zlatom (kao što navodí Engels u svojoj Dialektici prirode jednog Rozenkranca i proglašava ga beletristom, a ne ozbiljnim naučnikom!). Jezik - makar bio jezik poezije ili náuke, nikada ne môže postati ni ptičjí poj kóji je dvorskí jezik ni veselo znanje jer onaj kóji bi ga znao, kóme bi uspelo da ga nauči - mogao bi da govori tako da ga niko ne bi razumeo, Međutim, time bi ušao u odabrani hor Mudrih i shvatio poslednju istinu-Zákon Prirode. Jezik se uvek ponovo iskazuje samo kao slepilo i lat - i Faustu. I onaj kóji . nepřestáno izriče samo slepilo i laž mora sam sebi da izgleda i sebe da oseča kao crv kóji u prašini garniže a nikad kao jedna od daljnih zvezda, svetlih i svetih krajeva, prebivalištá Duha, nacrtanih na sferičnoj karti makrokosmosa. Faust zna da je Príroda zaključana i ako sama ne káže (progovori vlastitim jezikom, kóji nije jezik čovekov), uzalud je sav tvoj trud. Medutim, uprkos tome, Faustov um (i srce!) hoče ključ kojim če moči da se otključaju vrata Prirode - i uči u samo njeno srcdište, a njeno srce i njen um kóji je Duh, vrhovno vladajuče načelo princeps. Princ. U susretima i druženju sa Mefistom i Faustom postepeno - u Ijubavi prema Margarcti koja se rasplamsava i, pre svega, Margaretine prema njemu - jer ona je sámo srce i telo oko njega, a Faust je i um, mada u svojoj čistoj logici racionalizma načet čežnjom - zatekne se prolaznosl svega što jeste - pre svega njega samog i onog što pripada njegovom životu - a time raste i želja za večitom mladošču. Pošto Faust nije sposoban za oproštaj od mladosti, a svejedno čezne za njenim lamnim rumenilom (Prešern) - mora da pristane na ugovor sa Mefistom, kóji glasi: Ja ču se obavezati ’ovde’ da ti slúžim. Na tvoj mig neču stati ni zaslali; Kad se 'na onom svetu’ opel nademo , Onda češ ti mení isto tako. Reči ovog ugovora u suštini su prevod 88. Heraklitovog fragmenta: Jer to. kada se menja, postaje ono, i ono.

kad se menja postaje to. Što znáči da je Príroda u svorne temelju veliko ogledalo u korne svaka reč nalazi svoj par - međutim! levo je desno, gore je dole, i obratno, život jeste smrt, a smrt jeste život; rodenje übistvo, a übistvo ponovno rođenje. Zato Faust, kada želi dolazak smrti jer mu je život suvišan , u stvari želi samo da prođe njegov život kóji je obavezan smrti. On zove smrt da bi je u stvari oterao od sebe. On želi život kóji neče poznavati smrt. Želi večni život, večnú mladost svog portreta kóji stari i umire, kao Dorian Grej, da umesto njega stari i umire. Medutim, šta je to večni život? To je jedino i samo Príroda sama - od prapočetka do potopa. Igra i zákonitost četiri praelementa kóji su sve što postoji, oni sami, i u svemu. Prolazni život čoveka - crva jeste tamnica snová gde se duh i krv islroše - srce i um tope se kao sneg u martovskim nočima olovnih snová - skoro ispred vrata smrti. Ekonomija crne škole kóju uspostavIja ugovor sklopljen izmedu Fausta i Mefista jeste priznanje principa kóji se večito vraca i kóji vlada Prirodom, jer to je princip njen. On je njen otac i sin istovremeno. Ali on je i ona sama - Pramajka. I kada Faust křeče na potpisivanje ugovora úpravo zbog topljenja duha i krvi - urna i srca ugovor mora biti potpisan Faustovom krvlju! Jer, kako bi se spasila krv čija je príroda takva da se troš Щ da nestaje; samo se njome môže potpisati ugovor kóji je ulazak u veliko ogledalo Prirode. Krv se mora žrtvovati da bi se očistilo od nje same: prolazne materije koja isparava i nestaje. Međutim, krv je osnov srca. doma čovekove sreče a ne urna kóji je sedište náuke. Faust želi da mu srce bude spona želje za znanjem oslobodená , kako bi postálo generator večitog Užitka kóji je kardinálni atribut mladosti - drveta koje pupi u večitom proleču - srce tek ozelenele livade, skoro kao snežno polje belog od belih rada u cvetu! Kad je ugovor potpisan, kad se Faust zavetuje, obaveže, udruži u nežnoj orgiji kapanja vlastite krvi iz svog tela, pred njim se otvara ceo svet da bi ušao u njega\ Kroz veliko ogledalo Prirode on ulazi na cvetnu livadu, na kojoj ugleda Margaretu koja postaje njegova živa sreča - ne samo sreča čežnjivog i nikad zadovoljenog srca več sreča, utclovljena u devojci, ženi, Margarcti. Istovremeno sa Margaretom Faust - kako sledi prema ugovoru - dobíja i Moč i otkriva se sam sebi: I mojih vlaslitih grudi zatvorená vrata se otvaraju. Samo sam sebi otvorem řešen spona náuke - urna srca - koje još nije užívalo u „ živoj sreči“, več je o njoj samo sanjalo tek takav Faust môže i da se konsti-