Bitef

Najzad, mogio bi se i to i takvo primiti daje pisać komedije dao svega jedno płatno iz života lažnoga cara, jednu komediju koją traje od jutra do večera. Premda, i tako bi se istakla oba Don Kihota, Śćepan i Crnogorci, i problem bi se osložio, i odgovornost pisca porasla. Međutim, komedija nas vodi od kotorskih dana do same nasiine smrti Sćepanove. □ Isidora Sekulić, Iz drugih književnosti Naravi i običaji Crnogorci su obično veliki, stasiti, jaki i zdravi ljudi; nácin života i priroda zemljišta eine možda da su više mršavi nego gojazni, da su vrlo okretni i laki. Po vrletima uz koje bi se stranac s teškom mukom puzao, oni tree i skaču kao divokoze. Prema prijateljskim tuđincima pokazuju se predusretljivi, urtivi, pa čak i laskavi, i ako su inače obično ozbiljni. Obično se uzima da su Srbi na jugozapadu vještiji u lijepijem i glatkijem riječima i laskavom ponašanju nego oni na sjeveroistoku, U Srbiji se drže kao učtivi i laskavi stanovnici Hercegovine, u Srijemu i u Bačkoj Hrvaćani i Dalmatinci. Ali Bokelji u tome pogledu prevazilaze sve, a Crnogorci, i pored sve svoje surove prirodnosti, prevazilaze čak i ove. Oni ne samo što umiju urođenom rječitošču štogod lijepo kazati, već se umiju preporučiti i dopasti se i time što neće da protivrjeée, i ako su u stvari drukčijeg mišljenja. Ja sam se razgovarao s mnogijem Crnogorcima iz raznijeh krajeva, osobito о preobražajima vladičinim, hvalio ih po svome pohođenju, i trudio se dokazati im, daje nesumnjivo mnogo bolje da praviteljstvo vrsi osvetu, nego da to svaki pojedinac čini; da je mnogo veća sramota štititi krivea nego ga predati praviteljstvu da ga ono kazni; da u cijelom svijetu nema nigdje Ijudske zajednice, gdje se ne placa danak, i da se to čini na opštu kőrist i za zajedničke potrebe itd. i uvijek su me pažljivo i prijateljski slušali. Nikad mi nijesu grublje odgovorili nego od prilike ovako; »Sve je to tako, imate razlog, ali mi smo zìi i nesrećni ljudi, mi volimo zio nego dobro.« Gostoprimstvo se drži u Crnoj Gori još u potpunom značenju te riječi. Svaki se veoma raduje i drži za cast da dočeka i ugosti gosta. Ako gosti, polazeći od kuće gdje su nodi ili ručali, izbace koju puśku, da pokažu kako su dočekom zadovoljni, domaćin je presrećan i pun radosti. Nije rijedak slučaj kad putnik zaište vode da ugasi žeđ, da mu iznesu vina. Uopšte strance u Crnoj gori veoma poštuju. Ako neko uzme mještanina za vođu može bezbrižno proci čitavu zemlju. Propovijedaju daje jednom tako vođa übio nekog stranca koga je pratio, pa gaje njegov rođeni brat übio, što je osramotio porodicu i zemlju. I Crnogorci istina vole pice, vino i rakiju, ali se vrlo rijetko može vidjeti pijan čovjek. Svaki se čuva da se ne opije, da mu pijanom ne bi mogao nauditi kakav neprijatelj, ili da ne bi sam u pijanstvu što učinio što bi njemu i njegovijem mogio navući krvnu osvetu. Grijesi u Ijubavi gotovo su još redi. Ako se ipak kadgod desi da kakva neudata ženska ostane bređa, a krivac bi se opirao daje uzme, to je bio

potpuno dovoljan uzrok za krvnu osvetu. Najveći su Crnogorski poroci zavist, žudnja za novcem i potkupljivost. Oni se sami svakom prilikom otvoreno na to žale, a drže daje to najveća smetnja njihovoj zajedničkoj sreći. U Crnoj gori nema nikako rđave navike da ružno psuju i grde, kao što je kod Srba u Mađarskoj vrlo obično [komę ne pada na pamet rđavo izgovoreno husarsko Baszamalelka?]. I to može poslužiti kao dokaż da su Srbi ovu naviku primili od Madara. U Srbiji do ustanka 1804. držali su za najvećeg grješnika koji bi u psovci pomenuo dušu iii zakon; u Mađarskoj psuju naročito prosti ljudi, što vuku lade i slični, i ne pominjući nikoga poimence, već onako, a nije im sveto ni dúsa, ni zakon, ni sveti krst, ni sveci pa ni sam Bog. Gotovo svi Crnogorci puše duvan, koji sami sade, na dugačke debele karnisé sa drvenim velikim bilama. Nekad se desi da jedan drugoga njime i udari, ali se to drži za veliki prijestup, i može biti vrlo opasno za onoga koji to učini. U zakonu koji je sastavio pokojni vladika kaže se: »Ako koji udari brata Crnogorca nogom ili kamišem, takovi da piati za onaj udarac cekinah pedeset, i toliko kao globu Crnogorcima [sudijama]; ako li da oni übije, posto bude udaren, za njega da pogovora nije, koliko li za lupeža, koji u krađu pogine.« □ Vuk Stefanović Karadžić: »0 Crnoj Gori«