Bitef

Guslar Epski patrijarhalac živi, ma i pod raznim, sekundarnim i maskiranim, oblicima i dan današnji u duševnoj konstitueiji najvećeg dela Jugoslovena. Sve strane jugoslovenskog patrijarhalno-epskog karaktéra ne mogu se ovde iserpsti. Ovde se radi о jednom naročitom pogledu na čoveka koji je vekovima sav svoj duševni život izražavao i proživljavao kroz epski deseterac. Tője pogled na ep kao muzičku pojavu, kao jednu arhajsku muzičko-ritmičku formu, koja odaje tragove prastare kolektivne psihe i jednog naročitog, duboko u dušu usađenog, životnog stila. Vekovima se u našem narodu, osećalo i mislilo »deseterački«, a oseća se i danas kad jugoslovenski inteligenat ne mari više da sluša »monotonu« guslarsku pesmu. Pojav uistinu psihološki interesantan već sam po sebi, i bez obzira na karakterološku sadržinu koja se iz toga moie erpsti. Isti taj inteligenat koji će da nam kaže poverljivo: »Priznajte ipak da deio to, guslarsko pevanje nije u stvari ništa!« prvim gestom, pośle toga visokog evropskog ograđivanja, odaće još živog, epskog čoveka u sebi, ispod evropski civilizovane Ijuske. NaSeg narodnog guslara, poslednjeg iivog epskog rapsoda u Evropi, jugoslovenski varošanin neće da sluša. Neće ni da ga vidi ni da čuje, toga samog sebe od pre toliko vekova psihologija zasebna i naroćita, u koju ovde ne misiimo dublje ulaziti. Ma koliko se naś inteligenat ili poluinteligenat u školi naslušao о jedinstvenoj lepoti, nacionalnoj svetinji i ogromnoj istorijskoj ulozi toga epa, on se iskreno dosađuje kada sluša glas gusala. Samo analfabet, brđanin, sačinjava poslednju pravu, naivnu epsku publiku, socijalni pandan guslaru; on, i uza nj - naučnik koji tu pojavu proucava. □ Vladimir Dvorniković: »Dokument! osećajne prirode« Herojski patriotizam Heroizacija velikog dela Južnih Slovena, prerušavanje u balkansko-istočnjački model sa večitim arsenałom pušaka i noževa za pojasom - bio je odgovor zavojevačkoj mongolskoj Aziji. U borbi sa Azijatom naš čovek dobio je i sam vid Azijata. Bila je to jedna vrsta odbrànbene mimikrije, odgovor istim jezikom, »tuk na luk« po rečima tog samog naroda. Kulturnu regresiju na ranosrednjevekovni stepen izložili smo u poglavlju о etnogenezi. Jugosloven je stavio »na ljutu ranu ljutu travu«: hajducki tip sa tankim, graciozno povijenim, ali opasnim i podmuklim orijentalnim oružjem [jatagan, kriva sablja, dugi džeferdar] słabo je potsećao na stare golubinje Slovene. Ali, mora se priznati: ma koliko da su nasi glavni pretstavnici te heroizacije, Crnogorci, postali etnološki sileni, mnogi kažu i »isti« sa Arbanasima, starim bałkańskim ratnicima trako-ilirskog tipa, ipakje svest о prvobitnoj razlici, о slovenskoj pitomini i arnautskoj divljini i krvoloénosti ostala budna medu starim i novijim

crnogorskim plemenima. Memoari Marka Miljanova, inače velikog albanofila, mnogo nam kazuju baš u tom pogledu. Pravi Crnogorac smatra Arnautina nečim različitim i drugim od svog sopstvenog bica. Jugoslovenska dinarska violencija [plahovitost] koju je naročito istakao Cvijič u »Psihičkim osobinama«, i o kojoj se i kasnije i u nas pisało, nije ipak isto što i arnautska divljina i krvoločnost. Inače ne bi bilo razumljivo zašto u mnogim predelima i moravske i vardarske Srbije preke i osione ljude nazivaju »Arnautima«. »Ljut kao Arnautin« uzrečica je kojom se karakterišu »zgranje« ili »besni« Ijudi zato što se divljinom ćudi izdvajaju u svojoj sredini. Herojski patrijarhalizam razvio se prirodnom potrebom kao naročiti životni i socijalni oblik; van toga okvira nije bilo života ni opstanka. Svi ideali takve sredine morali su se razviti na jednome cilju: neustrašivoj hrabrosti i istrajnosti otpora. Borbeni i herojski kvaliteti cene se iznad svega; sve Sto ostaje živo ima da budę junak. Jedino Sto je još mogio da spase čoveka to je bilo srce junacko i ništa viśe. Filozof herojskog patrijarhalizma, NjegoS, podigao je kult junaštva [»vjera Obilića«] do religije i mistike: »Junaštvo je car zia svakojega - A i pice najslađe duSevno - Kojijem se pjane pokoljenja«. Citava sredina, do poslednjeg deteta, sudelovala je u moralnom pritisku i formiranju toga ideala. Tako se razvila naročita vrsta osetljivosti, slavoljubivosti i junačke sujete o kojoj će još biti reči u poglavlju о socijalnim crtama Jugoslovena. U memoarima Maksima Šobajića čitamo kako su neki crnogorski plemenici hteli iz »epske surevnjivosti« da übiju pesnika Šobajića. Ovakvi slučajevi u Crnoj Cori nisu bili nikakva retkost. I današnji skupljači crnogorskih, često peckavih, anegdota u opasnosti su da budu i napadnuti ako su pogodili ovo ili ono bratstvo ili porodicu. Ipak, u prilog Crnogorcima moram ovde da napomenem i jedno svoje lično iskustvo: nikada nisam doživeo neki protest od strane Crnogoraca kada sam u nekom predavanju sa namerom psihološke karakterizacije pomenuo i koju negativnu ernogorsku crtu. Štaviše, prisutni Crnogorci povlađivali su mojim konstatacijama. Prvi, organski nastali, oblici ovog herojsko-patrijarhalnog društva uzmakli su kasnije pred nekim izvitoperenim pojavama. Prvo je bilo čuvane golog života, odbrana i Ijuta nevolja. Bedni život po stočarskim katunima osećao se u početku kao neki provizorij; kasnije je izvršena i trajna akomodacija na to vegetiranje i stočarsko prebijanje po kršu. Kosovske tradicije čuvane su u duši; one postadoše religijom i čitavim duševnim životom tih stočara-ratnika, rasutih po najljućem kršu koji se uopšte mogao naći na površini Balkanskog Poluostrva. Čuvale su se najtanje nifi genealoških tradicija, erta koja nigde u našem narodu ne iskače toliko kao u Crnogoraca. »Тек Sto se kolevke otresao, sveđer trči za nekakvom slavom« piše tugaljivoironično Marko Miljanov. Crnogorci ne mogu dosta da se načude Sto »pola glupe Amerike« uopšte i ne zna za Crnu Goni - priča nam noviji svedok Sima Šobajić. Isti crnogorski psiholog Crnogoraca pripoveda kako se u Americi jedan Crnogorac snebivao nad pustom