Bitef

srcu napuštene zene, a u Hipolifu same direktno uvedeni u svet Erosa, upoznajući neposredno žar kojom se hrani nesputana Ijubav. Tema drame je veoma neobična za tadašnje vreme: incestuozna Ijubav Tezejeve supruge Fedre prema njenom pastorku, Hipolitu. Legenda je veoma poznata u Grčkoj, gde postoji serija spomenika koji će potomstvo potsećati na nju. Drama igrana 428. godine (V vek pre n.e.) nije bila prvi pokušaj Euripida na ovu temu. Godine 432. predstavio se Velikom Dionisu sa prvom verzijom, ali bez uspeha. Pubiika je odbila kraliičin nedostatak stida, koja se nije ustezala da Hipolitu prizna strast ko a je muči, ponudivši na táj nácin sebe, njegovoj jubavi, jer, pošto je bila oabijena, opet je ona, da bi okrivila svog idola pred Tezejem, rekla kako ju je silovao, osudivši ga tako na smrt. Ova prva verzija je kasnije nazvana Hipolif sa skrlvenlm licem, zbog motiva da je čedni mladić, čuvši strastvene maćehine ponuae, sakrio lice od stida. Bio je to neuspeh, koji medutim nije obeshrabrio Euripida i nikako ga nije navelo da năpusti ovu temu. Njegovu dušu je duboko zahvatila (prema objasnjenjü ovog fenomena

nazvanom eros arrhytmos), aritmička Ijubav, kako , su je Helen! nazivali, abnormalni erotski ambis. I tako će on ponovo pristupiti toj temi, daće joj növi obiik i ponovo se predstaviti Velikom Dionisu. Za razliku od pn/obitne forme drame, u novoj verziji se Fédra pojavljuje kao čestita, sramežljiva žena koja shvata da je njena strast grešna i svim siiama se trudi da je savlada. Ona sama je žrtva Afrodite, koja ju je zapravo izabrala kao sredstvo osvete protiv Hipolita. Posmatrana s tog stanovišta, ona je bila za potpuno gledaočevo saželjenje. Ipák, jedna stvar pobeauje duboko nezadovoljstvo: lažna optužba protiv Hipolita. Nažalost, Fedrina osveta je takve prirode da negira neosporne simpatije koje je junakinja uspela da izazove. Ne uzimajući u obzir ovakav rasplet, Euripidova drama je savršena. Još na atinskoj sceni nije se videlo tako pronidjivo odgonetanje i ispitivanje ženske ljubavi. Tačno je da se problem ljubavi već pojavljivao na velikim konkursima. Eshil je u Danaidama predstavio Ijubav kao ogromnu kosmičku moć, a Sofokle je u Antigoni pronašao reči neprevazidene poetske lepote i cast Erosu. Kod Eshila je Ijubav, međutim, objektivna