Bitef

sila i Sofokle, čak, iako dodlruje veoma dellkatna osećanja, prikazuje Erosa u istom smislu. Euripid prvi put predstavlja Ijubav koja može uzavreti Ijudsko osećanje (u svakoj njegovoj dimenziji). Fédra je potpuno prožeta neukrotivom Ijubavlju, pori čitavim bićem, svet za nju ima smlsao samo u funkciji erotskog démona koji je muči i drži u mreži. Euripid otvara jedan potpuno nov put, sasvim neobičan, zbog toga je u Atini problem strasne Ijubavi između muskarca i zene bio potpuno zanemarivan. I uspeo je da je predstavi uztoliko umetničke umešnosti da je ovoga puta izazvao iskreno priznanje gledalaca. Druga verzija Hipolifa pokrenula je klicanje Atinjana pošto je Euripid osvojio prvu nagradu. Prošlo je 27 godina od učestvovanja na takmičenjima i tektada je odneo drugu iii trecu pobedu. Sofokle nije učestvovao na takmičenju, ali se, za promenu, predstavio njegov sin - o komé su zii jezici govorili da očeva saradnja nije izostala koji je uzeo drugu nagradu (treću je dobio lon Iz Kilósa). Ako prva Euripidova verzija nije doživela uspeh, nije manje tačno ni da je istorija strasne Fedrine Ijubavi izazvala interesovanje. Sam je Sofokle odmah osetio dramsko jezgro koje je raspaljuje i on je temu naslovio Fédra. Ništa se, nažalost, nije sačuvalo od te drame; zna se samo da je bila pisana mnogo umerenijim tonom od prve Euripidove verzije i da je zapravo uticala na njegov drugi rad. Zna se još da je druga Euripidova verzija boija. Istorija Fedre je poştala česta tema univerzalne dramaturgije. Od mnogih autóra pomenućemo samo tri najpoznatija, koji su je obrađivali u velikim vremenskim rasponima: Seneka, Rasin i D'Anunzio. Važna je, međutim, činjenica da je Euripid hlipollfom, otvorio vrata temama velikih i strasnih Ijubavi, koje su naročito u moderno dóba preplavile univerzalnu dramsku literaturu. ■ Fragment iz delà »Eshil, Sofokle, Euripid«, Izdanje »Mladost«, 1 967. Llviu Rusu.

IZVOR PREDSTAVE 2: FÉDRA - SENEKA Seneka je neosporno najveći tragičar od grčkih klasika do elizabetanskog perioda. Izražena strast i

sklonost rimskog filozofa za pozorište, konkretizovale su se u dugogodišnje zanosno delo koje se, negirano ili slavijeno, dokazalo, tokom vremena (kroz njegovu problematiku i umetnost) kao savremeno sa modernim čovekom. Seneka je napisao devet tragedija sa mitološkim temama i, po nekim komentarima, jednu tragediju sa istorijskom temom. Ta delà su verovatno napisana u doba njegove pune umetničke zrelosti. Pesnik stvaraiački podražava delà velikih helenskih tragičara: Eshila u delu Agamemnom, Sofokla u delu Edip, Fierkules Oefeus, Phoenissae, a Euripida, svoj omiljeni primer, u delu Fiercul Furens, Troades, Fédra i Medeja. Pored grčkih izvora, Seneka valorizuje i tradiciju latinske tragedije. U preklasičnom periodu tragedije su pisali Enije i Nevije, a posebno su se isticali Pakuvije i Akcije. U vreme Augustusa izuzetne su tragedije stvarali Varius i Ovidius, a u doba Nera Istakii su se Pomponije Secundus i Curiatius Maternus. Od svog rimskog dramskog stvaralašiva, ősim Senekinih delà, nijedan komád nije sačuvan. Sačuvano u brodolomu vremena, stvaralaštvo poslednjeg velikog pisca rimskog pozorišta, omogućava kritičku procenu pri neposrednom uvidu u originalni tekst. Dramska konstrukcija Fedre, lišena formalne simetrije, tipicna je za Senekino pozorište. Intriga pomera ravnotežu sa činjenica na karaktere, sudbina ima vécu funkciju u odnosu na filozofsku prozu, psihološka analiza se produbljuje, progresivna aristotelska tehnika klasiciranih Icomada se pomera. Óva dramska mogućnost organizovanja intrige zasnovane na interiorizaciji i sinkopiranju radnje, obeležava značajnu promenu, neklasičnu, u Struktur! antieke tragedije. Na vrhuncu događanja, Senekini likovi razvijaju neobične strasti, koje vode u neuobičajen rasplet. Glavnl likovi su mitski arhetipovi, sa hiperboličnim strastima, konkretizujući ideje stoičkog morala. Njihov unutrašnji svet obuzet je demonskim silama, pokrenut narušavanjem svetih pravila prirode. Mnoge tragične situacije protivne su razumu iii, kad su u nastavku prirode, imaju natčovečne dimenzije. Iste dimenzije koje prekoračuju zakone sveta srećemo i u prikazivanju Fedre koja konkretizuje žestinu incesta. Kod Euripida - strast junakinje potpalili su bogovi, kod Seneke - strast jača zbog dubokih pobuda njene duše. Ljubav, dovedena do demonskih proporcija, razvija se unutrašnjim pokretom od bestidne želje i jogunastog zanosa do