Bitef

surov, on je nepoverljiv i uvek na oprezu, a naročite kad se probije do potpuno sušnog pustinjskog područja i kad ostaje sam sa nosačem, pošto je vodiču dao otkaz... Nosač mu u jednom trenutku nudi svoju čuturu, a trgovac, übeden da ovaj hoče da ga übije kamenom, puca u njega. Trgovac stiže na odredište, nosačeva udovica ga optožuje, ah sudija ga oslobada. Koji su sudijini argumenti? On tvrdi da je veča mogučnost daje nosač prišao trgovcu s čutaram u nameri da ga übije nego da mu pomogne. Utoliko pre što je pripadao klasi koja je imala vrlo jasan motiv da bi se ponašala nehumano pri podeli vode. Sasvim je razumno očekivati da je hteo da se osveti svom mučitelju. Trgovac nikako nije mogao poverovati da izrabljena i izmaltretirana osoba može da pokaže solidarnost. Razum ga je upozoravao na smrtmi opasnost. Optaženi se, zaključuje sudija, odbranio u nuždi, i nije bitno da li je zaista bio ugrožen ili je to samo pretpostavio: prema prilikama, svakako je morao osetiti da je u opasnosti. Prema tome, optaženi je osloboden. Optužba pokojnikove žene je odbačena. Živimo u sveta, tvrdi Brecht, u kome vladaju nasilje i teror. I to je pravilo. I naš pravni sistem se zasniva na tora principu. Izuzeci nas zapanjuju. Ne možemo verovati da su moguči. Plemenitost može da bude oblik izdaje za onog ko je praktikuje. Sistem koji se zasniva na nasilju, a ovo je vreme »krvožedne anarhije, sredenog nereda, organizovane samovolje i neljudske ljudskosti. Humanost je izuzetak, a ko se pokaže čovečnim mora da plati račun«Još jednom Brecht opominje da ništa ne treba uzimati kao nepromenljivo. Izuzetak i pravilo se nije igrao u Nemačkoj. Prva predstava je odigrana u Parizu, ali 1947. godine. ■ Bertolt Brecht, Život, delo, vreme, Feltrinelli, 1970, Frederic Ewen

POŠTO GVOŽĐE Bez znanja Službe za strane državljane danske policije, dramski pisac je, na Uskrs 1939. godine, otišao iz Skovbosdtranda sa Ruth Berlau. Nedelju dana kasnije za njima su krenule Helene Weigel i Margarete Steffin sa decom. Poziv državnog pozorišnog diletantskog društva na konferenciju u Stokholmu, koji su nabavili Georg Branting i pisac Henry Peter Matthis, omogučio je Brechtu da ude u Švajcarsku. Margarete Steffin je morala da uzme dansko državljanstvo kako bi mogla da bez problema prede švedsku granicu: jedan danski prijatelj je pristao da se venčaju samo na papiru. Obrazlažuči brzinu svog polaska, Brecht piše Matthisu: »Siguran sam da mislite daje neprijatno boraviti na jednom od ovih ostrvaca, dok počinje pokolj, Naposletku, u ovoj godini svaka nedelja bez svetskog rata predstavlja za

čovečanstvo istinsku nepojmljivu i neočekivanu sreću.« Dok u Kopenhagenu Ruth Berku još uvek brine o štampanju »Pevanja o Svendborgu«, doüe na ostrvcetu Lindigo, u bližini Štokholma, Brecht sa svojom porodicom nalazi smeštaj u kuri koju im je ljubazno dala na raspolaganje skulptorka Nina Santesson. Nekadašnji Stanovnik ostrva Funen stavlja na znanje svojim danskim prijateljima: »Ponovo sam pristao uz jedno malo ostrvo gde su ljudi prijatni«. Kuća je bila bolja nego što se moglo poželeti: nalazila se usred šume, bila je kao stvorena za neometani rad, a u isto vreme je bila zgodno mesto za sastanke, dostopno emigrantima koji rade u švedskoj prestonici. Branting, kao i svi koji su slušali njegov referat »O eksperimentalnom pozorišta« u stadentskom pozorištu u Stokholmu, naterali su Brechta da učestvuje na sastancima posvečenim osnivanju niza pozorišnih diletantskih pozorišta, koje su inciriali socijaldemokratski sindikati. On je pristao da napiše kratku dramu za društvo rija je namera bila da übedi sunarodnike o potrebi za jakim antifašističMm frontom evropskih naroda protiv nacističke Nemačke. Upravo tada je završavao Dansen, delo zamišljeno za dansku publiku, i preko Ruth Berlau je nameravao da ga preda glumcima radnicima iz Kopenhagena. Sada, sa istom namerom, piše dramu Mali poslovi sa gvoždem, koja je pod naslovom Pošto gvožđe? prvi put izvedena avgusta 1939. godine u Amatorteatru Riksforbund na narodnem univerzitetni u Stokholmu. Pošto zvanično nije smeo da se bavi politichini radom, Brecht se tada potpisao kao John Knet; u jednoj drugoj prilici je izabrao pseudonijum Sherwood Paw. Dansen i Pošto gvožđe? su propagandne drame i trebalo je da služe političkom osveščenju, nasuprot Terora i bede Trećeg Rajha, sekvenci realističkih scena, gde su vreme i mesto precizno odredeni u svakoj sceni, kratke dramske parabole, sastavljene u grubom maniru i lako čitljive, tako da mogu da se postave na sceni kao da je reč o lutkarskem pozorištu sa grubim efektima: »Trgovac gvožđem mora da ima raščupanu periku: cipele moraju da budu ogromne, kao i cigare«. Brecht je ciljao na preciznost plakata. (...) Pošto gvožde? se odigrava u gvoždarskoj radnji gospodina Svendsona. Godine 1938. i 1939. u njegovoj radnji se pojavljuje mušterija uznemiravajučeg izgleda, kojoj prodaje gvožđe po povoljnoj ceni, uprkos tome što ovaj čovek maltretira prijatelje istog Svendsona, prodavca duvana i prodavačicu cipela, gospodu Ceck. Svendson više voli da se drži dalje od svih tih »odvratnih svada« i priklanja se neutralnom stavu. On je poslovan, a ne politichi čovek. Zato, iz trgovačkih motiva, Svendson odbija da svedoči protiv počinioca krivičnog dela kojeg gospoda Gall i gospodin Britt taže. Izbija rat i uznemiravajuča mušterija se pojavljuje sa šmajserom i uzima sve gvožđe ne plativši ga. Malo pre toga Svendson je hteo da povisi cene. Služeči se jednostavnom alegorijom, Brecht je želeo da gledaocima zemlje u kojoj je bio