Bitef

gost razjasni svoje mišljenje o političkoj situaciji i time im pokaže kako bi izbor neutralnosti i neinteresovanja njihove vlade mogao imati sudbonosne posledice. lako je ovo delo završeno u Danskoj, tamo ráje bilo mogućnosti da se razmišlja o njegovoj inscenaciji i, kada je Brecht zajedno sa Ruth Berku, koja je u meduvremenu stigla u Stokholm, najzad postavio Pošto gvožđe?, Švedska je uveliko snabdevala gvoždem nacističku Nemačku. Pretio je Drugi svetski rat. ■ Život Bertoka Brechta, Einuaudi, 1978. Klaus Volker

VELIKI, OZBIUNI CIRKUS IVANI ISTORILA Izuzetak i pravilo, didaktička drama Bertoka Brechta, izvedena je u Pikolo Teatru maja 1962. godine, i to je bila predstava koja je spojila epsko sa »realističkim pozorištem«, koje je predstavljeno jednočinkom Arthura Millera Seganje na dva ponedeljka. Dva načina pravljenja pozorišta i dve glumačke tehnike predsavili su pred publikom dva dijalektička pola. Cinilo se jasnim da je metodologija primenjena u inscenaciji oba dela »forma«, kao i da se glumački »stil« činio veoma različit, ali su obe predstave bile dramaturški vredne i dostopne puhlici koja im je dodelila veliki uspeh. Danas ponovo prikazujemo Izuzetak i pravilo u okviru našeg istraživanja i ponovne prezentacije Brechta, kako bismo ga bolje upoznali i raspravljali o njemu s največim raspoloženjem i ravnodušnošču, Brechtove didaktičke drame pripadaju izuzetnom periodu autorove biografije. To je period od 1928. do 1934. godine. Tada nastaju Način ponašanja, Didaktička drama Baden Badena (Ugovor), Lindbergov let (igran pod nazivom Let iznad Okeana, po autorovoj želji koji je dosta kritički gledao na fašistički stav o prvom letu preko Atlantika). Nastalo je kamerno delo Mahagoni, Onaj koji kaže da i Onaj koji kaže ne, Izuzetak i pravilo, Okrugloglavi i Siljoglavi i Horaciji i Kurijaci, poslednja »didaktička drama« (koja če biti izvedena tek 1958. godine). Bitan trenutak je kada Brecht, s jedne strane izučavajuči teatar No i Kabuldja, a, s druge strane, marksističke teorije, ostvaruje formu »negastronomskog« pozorišta, tj. pozorišta koje nije zamišljeno samo kao zabava več i kao nešto što može da poduči. U najjednostavnijem obliku, najmanje moguče realističnom, Brecht izlaže neke probleme, stavlja u dramaturgiju neka po njemu urgentna pitanja. Publika mora da odluči o krivici i razlozima dogadaja i likova. Bez obzira na velike dvosmislene izazove Brecht, hladni ideolog koji »pokazuje« bez umetnosti i ljudske topline, predlažuči »samo« političke teoreme ova faza brehotovskog teatra je važna u evoluciji njegovog pisanja i upotpunjuje se s njegovim

sledečim delima. Učinilo nam se da je dañas potrebno prikazati predstavil koja je pomerajuči se od našeg nekadašnjeg pozorišnog rada, največim delom obnovljena. Sledivši prvi Izuzetak i pravilo, Gianfranco Mami, nekada n ulozi nosača, savršeno je obnovio delo na sceni, koju je opremio Luciano Damiani u Teatru Studio. Ja sam tu bio, može se reči, »sa Strane«, i samo sam dovršio njegov rad. Današnji interpretatori su poznati i dragi glumci iz Pikola i mnogi bivši učenici sa prvog, sada tako dalekog, kursa naše Scuola di Teatro, škole »sablasti«, za koju verujem da je cula i naša publika. Tokom rada učinio mi se još jasnijim jedan od ciljeva didaktičke drame, koji nije nikad istaknut; a to je da drama treba da pouči ne samo publiku nego, pre svega, one koji je izvode. Video sam svojim očima kako glumci igraju novom tehnikom, s jasnočom koja nije frigidna i samosvešču čoveka više nego glumca, prikazanem kao dijalektičM dogadaj. Tako sam još bolje razumeo da je istina didaktičkih drama u torne da pokaže gledaocima dijalektički proces fcroz koji su prinudeni da se odluče o političkim idejama ili o socijalnom predlogu autora. Estetska vrednost Izuzetka i pravila bila mi je još očiglednija; nema ničega primitivnog, nema čak ni suvoparnosti koju mnogi pripisuju Brechtu. Mislim da če puhlici biti korisna ova moja zapažanja i da če imati i sopstvena, o kojima če moči razmišljati. Osim Izuzetka i pravila, napravili smo jedno kratko i blistavo »pozorišno delo« koje nije »didaktičko« po nazivu, ali je jednako poučno. Pošto gvožđe? je »cirkuška farsa«, ali i veliki ozbiljan istorijski cirkus u jednom užasnom trenutku za evropsku civilizaciju. Reditelj je Carlo Battistoni, moj dragi dugogodišnji kolega, koji svojom mudrošču i skromnošču učestvuje u našim avanturama. Neposredno uoči Drugog svetskog rata Brecht je u egzilu u Svedskoj napisao ovu gorku i zabavnu (ali koliko?] parabolu u kojoj uspon Artura Uia neumoljivo napreduje i gde klovnovi koji ga okružuju ne žele to da shvate. Naznačeni datumi, 1938 - 1939 odlučujuči su za našu prošlost: to je uvod, ne još potpuno krvav, u svetski sukob koji če usiediti za nekoliko meseci. Poslednja scena se dogada 1939. godine, koja je obavijena dramatičnim pitanjima. Rat če sigurno buknuti i biče strašan. Brecht je to znao, Brecht je to govorio, Brecht je upozoravao - ne kao prorok, več kao čovek koji vidi istoriju u svojoj realnosti - da če se katastrofa desiti, i to uskoro. Način, metode, tačne datume nije mogao da zna. Ali mi dañas znamo i možemo da vidimo kolika je tragična istina u »cirkusu« klovnova u predstavi. Moramo da postavimo sebi jedino neizbežno pitanje: zašto »drugi« nisu mogli da shvate ono što se moglo lako shvatiti? Možda to sve može poslužiti svima nama da .sagledamo s največom mogučom pažnjom ono što se dešava oko nas; i da se upitamo da li gledamo pažljivo, kao svesna