Bitef

srcu Evrope, starom žarišču kulture, jedne noči eksplodiralo je varvarstvo, razbuktalo se iznenada, kao strašan udar mahnitog ludila. Sile dobra su potutene, sile zla se uzdigle do moči. Po takvom rešenju, vavarstvo proizilazi iz varvarstva, impuls proizilazi iz instikta - a instikt ne proizilazi ni iz čega. On je tu, i to je tako. Treči Rajh je, dakle, prirodni fenomen, jednak erupciji vulkana koji pustoši cvetna polja. Najmočniji medu engleskim državnicima govorio je o precenjevanju Države od strane Nemaca. Naravno, za tog čoveka Država je nešto prirodno; ali ako se preceni, ona postaje neprirodna. Na pamet padaju Schillerovi Štihovi: »Moč vatre čini dobro sve dok štiti i brani čoveka...«, i stroga opomena koja sledi. Po ovom rešenju, iz precenjevanja Države mogla bi se roditi neka neprirodna država. Ali ima i realnijih rešenja, na primer ovo: Nemačka je velika Država sa jakom industrijom; mora voditi računa da ima tržište i sirovima. U borbi da ih nabavi, pre dvadeset godina, poražena je. Pobednici su paralizovali Državu kao takvu, ali su pomogli industriju ogromnim zajmovima i tako obnovili Državu. Ako nije uspevala ranije da izade na kraj sa tržiščem i sirovinama koje je imala na raspolaganju, nije čudo da Oni koji tako govore imaju bar jedno objašnjenje za »precenjivanje« Države, ali ne za nemačko varvarstvo. I za njih Država, takva kakva je dañas, može da bude normalna Država koja se nalazi u vanrednoj situaciji, i zato je prinudena da preduzme vanredne mere. Vrsta tih mera, medutim, mora da ih uplaši. Vanredne mere imaju nešto što je očigledno nepravilno i ne mogu se objasniti vanrednošču situacije. Progon Jevreja, na primer, njima je veoma neprijatan, jer im se čini kao »suvišan« izuzetak, nešto spoljno, nebitno za problem. Varvarstvo u Nemačkoj objašnjavaju kao posledicu klasne borbe i tako ne shvataju fašistički imperativ da se klasna borba mora pretvoriti u rasnu borbu. Oni, lično, još uvek nemaju potrebu da svoju klasnu borbri pretvore u rasnu borbu. Još uvek mogu da imaju parlament zato što u parlamentu imaju večinu. Buržoazijski svet, medutim, ima osečanje užasa gledajuči kojim vanrednim sredstvima jedna Država pribetava da bi se oduprla vanrednim situacijama. Ne postoje pravila koja bar jedanput nisu bila izuzetak. Da li je zaista mogučno da je civilizacija postala balast kog treba izbaciti sa broda? Močni engleski državnik izražava sopstveni užas govoreči o situaciji u kojoj ne bi vredelo truda živeti. Zar se nikad nije posumnjalo da i u »prirodnim« Državama žive ljudi kojima ne vredi truda živeti? Nemačka, naša domovina, pretvorila se u narod od dva miliona špijuna i osamdeset miliona špijuniranih. Život ovog naroda zasniva se samo na krivici. Otac poučava sina kako da ne bude uhapšen. Sveštenik prelistava svoju Bibliju u potrazi za frazom koju može ponavljati a da ga pri torn ne uhapse.

Nastavnik traži razlog poteza Karla Velikog koje bi mogao da predaje tako da ne bude uhapšen. Potpisujuči smrtovnicu, lekar traži uzrok smrti koji ga neče dovesti do hapšenja. Pesnik lupa glavu da pronade stih zbog kog ga neče uhapsiti. A da bi izbegao hapšenje, seljak odlučuje da svojoj svinji ne da da jede. Kao što se vidi, zaista su zapanjujuča vanredna sredstva kojima Država mora da pribegne. Buržoazijski svet se očajnički upinje da pokaže da Država greši, da ne sme da pribegava takvim merama, da je nešto nasilja možda i neophodno (vanredna je situacija), ali se ipak preteruje; umereno kažnjavanje bi bilo dovoljno; dovoljno je malo špijunaže; bilo bi bolje vršiti ratne pripreme u granicama normale. I buržoazijski svet, kao kroz maglu, oseča da greši. Koliko če prinude biti potrebno u Nemačkoj problem je buržoazije mnogih naroda, pa i nemačke. Za veliku nemačku buržoaziju pitanje je bilo sledeče: bilo je potrebno sačuvati veliku svojinu, a dogovor je bio: svim sredstvima. Tako se utemeljila »velika« Država, koja nailazi na (kaže se) izvesno nerazumevanje medu velikom buržoazijom - izvestan tvrdičluk: odjednom se ne moraju upotrebiti sva sredstva, nego samo neka. Počinje se osečati izvestan protest. S vremena na vreme padne poneka glava, s vremena na vreme svet protestvuje. »Ovo znači nezadovoljstvo«, kažu političke izbeglice. Ali, da li to zaista znači nezadovoljstvo? Da li se baš mora odseči glava dvadesetsedmogodišnjoj majci i studentkinji, iz istog razloga zbog kojeg mora da se iscepa pismena molba rajnskih industrijalaca? Ako je zaista reč o nezadovoljstvu, kažite mi, koja je mera tog nezadovoljstva? Režim je znači bankrotirao? Zar ne predstavlja »više od samog sebe«? Izlaz »vladati nezadovoljstvom« nije baš najsrečniji. Nezadovoljstvo, zapravo, ne vlada. Da li je režim strano telo? Ali i nož u banditskoj ruci je strano telo. Da li industrijalci moraju da se obuzdaju? Od čega? Od radnika? Da li svi pate od nedostatka slobode? Znači, svi žele svačiju slobodu? Režim prinuduje radnike da budu iskoriščavani, i zbog toga im oduzima sindikate, partije, novine. Režim prinuduje poslodavce da iskoriščavaju radnike, odreduje posebne oblike iskoriščavanja, planira ih, postavlja generale za vrat poslodavaca; dakle, »svuda« je osečanje neslobode. Moč režima, kaže se, temelji se na činjenici da ne postoji nijedan njen protivnik. To bi moglo da se ne dopadne radnicima: s vremena na vreme padne poneka glava. Možda je istina da buržoazija ponekad protestvuje. Onaj ko protestvuje nije protivnik. Zatim, tu je i velika srednja klasa, gomila sitne buržoazije i seljaka. Podeljeni su tako da dvoje od njih deset drži potčinjenih ostalih osam. Veliki problem: »Koja civilizovana destruktivna sredstva mogu biti dozvoljena da bi režim sačuvao veliku svojinu?« menja se, za gore pomenute