Bitef

Hteli bismo, na kraju, da Vas toplo odvratimo od servilnog zahvaljevanja na aplauzima ruku uprljanih krvlju. Pozivamo Vas da razmislite o promeni situacije; dajemo ovaj savet Vama i Vama sličnima, tako spremnima na saradnju, a tako pouzdanih u večno trajanje varvarstva i nepobedivosti kasapa. ■ Pozorišni spisi I - Pozorišna teorija i tehnika, 1918-1942, Einaudi, 1962 Bertolt Brecht

1934. TEŠKOCE ONOG KOJI PIŠE ISTINU Pisati istinu je teško, jer je ona svuda ugušena, i večina ljudi misli da je pisati ili ne pisati istinu pitanje karaktera. Veruje se da je za to dovoljna hrabrost. Zaboravlja se, medutim, na drugu teškoču, a to je da istinu treba pronači. Niko ne može da kaže da je pronači istinu lako. Pre svega, nije uopšte lako shvatiti koja istina je vredna truda da bude izrečena, Danas, na primer, velike civilizovane države jedna za drugom odlaze u ekstremno varvarstvo pred očima celog sveta, Osim toga, poznato je da se jedan interni rat, voden najokrutnijim sredstvima, može jednog dana pretvoriti u opšti rat, koji če možda naš kontinent pretvoriti u gomilu ruševina. Ovo je, bez sumnje, istina, ali naravno da ih ima još. Tako je, na primer, savršeno istinito da stolice služe za sedenje i da kiša pada odozgo nadóle. Mnogi pesnici pišu o istini te vrste. Slični su slikanima koji slikaju mrtve prirode prekrivene snegom. Za njih naša teškoča ne postoji, pa ipak su mirne savesti. Močnici ih ne uznemiravaju, ali su isto tako ravnodušni prema povicima žrtava nasilja, i oni nastavljaju da prelaze četkicom po svojim slikama. One su pune starog praznoverja, poznatih predrasuda, čija srečna formulacija cesto datira iz davnih vremena. Za njih je svet previše komplikovan, ne poznaju činjenice i ne vide njihovu povezanost, Osim principa, potrebno je i znanje koje mogu da steknu, kao i metod koji može da se nauči. Svi oni koji pišu u naše vreme o komplikovanim odnosima i velikim premenama treba da poznaju dijalektički materijalizam, ekonomiju i istoriju. To su znanja koja mogu da se steknu preko knjiga i kroz praktičnu nastavu, ako ne izostane neophodna revnost. Neke istine, delovi istine i slučaj evi koji ulaze u trag istini mogu da se otkriju na najjednostvniji način. Kad postoji želja za traganjem, dobro je imati metod za to, ali se može tražiti i bez njega, pa čak i bez samog traženja. Ovaj način je ipak dosta težak za onoga koji uspe da predstavi istinu tako da ljudi, zahvaljujuči torn predstavljanju, znaju kako da postupe. Ljudi koji beleže samo male dogadaje nisu u stanju da razumeju svet. To, i ništa drugo, jeste cilj istine, Ti ljudi nisu na višini da pišu o istini.

Kad je neko spreman i sposoban da prepozna i da piše o istini, preostaju mu tri teškoče koje treba da prevazide. Zahvaljujuči viševekovnom običaju da se na tržištu mišljenja i opisivanja reguliše trgovina pisanih dela, kao i zahvaljujuči činjenici da je pisac osloboden svake brige oko vrste rukopisa, pisac je došao na ideju da se njegov klijent, naručilac, posrednik, pobrine da njegovi rukopisi budu na raspolaganju svima. Mislio je: ja govorim, a ko hoče da me čuje, taj me i čuje. A, u stvari, on je pričao i ko je mogao da plati, čuo ga je. To je nešto o čemu se mnogo govorilo, iako uvek premalo; ovde samo želim da istaknem da je »pisanje za svakoga« prešlo jednostavno u »pisanje«. Ali istina ne može samo da se napiše, i nikome ništa; potrebno je pisati za svakoga kojem ono može da posluži. Poznavanje istine je zajednički posao i za onog ko piše i za onog ko cita. Da bi se kazale dobre stvari, treba znati dobro slušati i čuti dobre stvari. Istina treba da bude izrečena proračunato, i treba da se čuje proračunato. A za nas koji pišemo važno je znati kome je kazujemo i ko nam je kazuje. Istinu u nekim žalosnim prilikama treba da kažemo onima koji u tim prilikama pate, i od njih treba da učimo o njoj. Nije dovoljno pričati onima koji imaju odredeno mišljenje: treba pričati onima kojima takvo mišljenje dolikuje. A vaš auditorijum se menja neprekidno! Čak je i krvnicima mogučno pričati ako prestanu da dobijaju platu za vešanje ili ako im profesija postane previše opasna. Bavarski seljaci su bili protiv svake revolucije, ali kad je rat trajao, i kad su im se sinovi vratih kučama ostavši bez posla u fabrikama, tada je bilo mogučno pridobiti ih za revoluciju. Ono sto je vazno za one koji pišu jeste da pronadu odgovarajuči ton za kazivanje istine. Ono što se obično ne voli jeste sladunjav i plačljiv ton, ton kojim ne bi mogla ni muva da se povredi. Ko to ne voh i ko je bedan, može da postane samo još bedniji. Tako pričaju ljudi koji možda nisu neprijatelji, ali sigurno nisu ni prijatelji za borbu. Istina je borbena, ne bori se samo protiv izmišljotina več i protiv odredenih osoba koje ih šire. ■ Pariser Tagebuch, 12. decembar 1934. B. B. Spisi o književnosti i umetnosti, Einaudi, 1973.

1935. DA LI SAMO BEDA MOŽE DA POBEDI TEROR? Ne možemo da poverujemo da je Nemačka, naša domovina, ovih godina postala užasna vizija za svet buržujski svet, ako je svet buržujski. Čak i medu prijateljima Trečeg Rajha trebalo bi da je ostao bar neko ko se nikad nije uplašio ove Nemačke. Pričajuči o torne, ljudi se pretvaraju u enigmatičare. Jedno od rešenja veoma rasprostranjene enigme, kod nas citano u razna vremena, na raznim jezicima, zvuči ovako: u ovoj zemlji, u