Bitef

klase u; »Da h mala svojina zavisi od velike?« Jedna vrsta ljudi uzima prihod od izrabljivanja ili se nada da ga uzima. Drugi nisu shvatili razliku izmedu sredstava za proizvodnju i njihove svojine. Uostalom, niko ih ni ne pita. Svaki pokušaj da se zgrabe kulturne vrednosti dovodi do hapšenja. U velikom ratu - največem i najradikalnijem sredstvu za očuvanje velike svojine, onaj koji zgrabi život (koji je takode kulturna vrednost) biče kažnjen smrču. Ta strepnja počinje da baca u zasenak sve ostale. Režim i srednji stalež su na jednoj strani i zalažu se za surove pregovore. Režim vitla listom prijatnih stvari koje če očuvati vlasništvo. Srednji stalež se cenjka: »Pa, dobro, ajde da prodamo i Getea! Ali zar ne bismo mogli nekako da sačuvamo religiju?« »Ne!« - »A malo slobode mišljenja ne bi moglo da škodi...« »To vi kažete.« »Ali naša deca... zar ne bismo barem njih m0g1i...?« »Sta vam pada na pamet?« - »Naš život... naš život samo...?« »Morate da date i to«. Ideja da varvarstvo proizilazi iz varvarstva ne rešava strašnu enigmu Nemačke. Merilo nasilja omogučava da se predvidi merilo pobune. Sve do sada, nasilje nije bilo prouzrokovano nekontrolisanim instinktima, več proračunom; i, ma koliko bilo glupo, kontradiktorno, pogrešno, ono je racionalno. Ah, ako je potlačenost drugačija, i pobuna je drugačija. Ovi slojevi naroda koji uplašeno postavljaju pitanje: »Koliko civilizovanih destruktivnih sredstava je zaista potrebno da bi se održalo veliko vlasništvo?« možda imaju pravi odgovor kad režim podvikne: »Upravo onoliko koliko treba!« Da li če, znači, biti potrebno da i ovi društveni slojevi budu dovedeni do stanja krajnje bede protiv koje se proletarijat, sledeči klasike socijalizma, bori, boreči se i za ljudsko dostojanstvo? Da li če samo beda biti u stanju da pobedi teror? ■ Pozorišni spisi 111 beleške o dramama i režijama, Einaudi, 1962, Bertolt Brecht

1938. NAJVEČI OD SVIH UMETNIKA Mali, stari kontinent je još jednom pretresen ravnomernim korakom milionske vojske i praškom pretečih govora. Narod čulji uši ne bi li čuo šta to ima da im kaže Führer druge nemačke republike. On je premestio godišnje festivale u Norimberg, i tamo drži govore. Njegov prvi govor je o - kulturi. Kao što je rekao mnogo puta, on gradi hiljadugodišnju imperiju opremljenu čitavim priborom, pa tako i kulturom. Naravno, o svemu torne on ima posebno mišljenje. Po njemu, akcenat je na umetnosti, i on sam je umetnik, a njegov ministar propagande mu kaže da je največi od svih umetnika. O radu če govoriti sutra, i tada če biti radnik, dañas je, pak, red na kultura i umetnost, ipak je on bio slikar. Nije naišao

na razumevanje, Jevreji mu nisu dozvolili da profcrči sebi put, jer nije bio dovoljno dekadentan, tako da je bio primoran da krene prečicom, a to znači da se bori protiv Jevreja i ostalih ljudi. Ali on je ostao umetnik, voli da priča o umetnosti sada kad mu niko nista ne može, čak ni generali. On tvrdi: sve epohe »kako treba« su proizvele umetnost. O nauči priča samo površno. Naučnici su ti koji proizvode surogate. Od drveta, osim stola, naprave i desert. Umetničke nagrade uzimaju stručnjaci za izgradnju vojnih puteva i avionskih bombi. Ali o torne on priča samo površno. A ne priča ni o onom koji je, posle njega, največi od svih umetnika, a to je Sacht (jeste da nagrade u poslednje vreme nije dobijao, ponekad zataji, prolazi kroz period kreativne malaksalosti). Od čitave umetnosti, nije sklon poeziji. Ne priča uopšte o njoj. Iz muzike, bez koje ne može da živi, nareduje da se uklone reči. Ne trebaju mu reči. Slušalac može sam da ih smisli. Muzika mora da se izvuče samo zvukom. U stvari, i on se u svojim govorima izvlači samo zvukom. DaHe, što se tiče muzike, dovoljno je malo reči da bi se podigla buka. Ako su neoprezno rasporedene, reči izazivaju emocije i tada neko može biti primoran da preuzme odredene mere, to je umetnost u koju se treba uživeti, Sav zadovoljan, on konstatuje: sluh i inteligencija cesto nisu sjedinjeni u jednom telu. Ti simpatični ljudi, muzičari, mogu da ostami takvi kakvi jesu. Na slikarstvo ovoga puta ne troši mnogo reči. Ono šta ima da se kaže, več je rekao prošle godine. Kritika umetnosti je ukinuta (uostalom, čak ni njegovi festivali nemaju razloga daje se plaše, niko ne može da napiše kritiku o onome što, na primer, on upravo govori!) a na mestu kritičara sada su lekari. Nema više loše kritike, odmah se prelazi na sterilizaciju. Čak su i rat oskrnavili u svoje vreme! Zna se da za ove loše momke nista nije bilo sveto; ali, predimo na arhitekturu. On smatra da je arhitektura najsimpatičnija od svih umetnosti. U njoj nema reči. Jedan kamen tako opstaje milenijima. A i ne govori. Graditelj puteva, umetnik koji je uzeo nagradu, priča da je prašina koju je iskopao napravila gomilu veču od tri (a možda i četiri?) Keopsove piramide zajedno. Svakako da i te piramide potiču iz epohe kako treba. Pa normalno da je bilo mnogo radnih mesta! Zatim, grade kasarne, ogromne zgrade. Buduče generacije če se zaustavljati da ih začudeno posmatraju kao što mi radimo sa srednjevekovnim katedralama. Šta treba da se gradi, zavisi od vremena, a trenutno se grade kasarne (i ministarstva). Crkve se više ne grade, ljudi su ih preigrali. Služile bi samo za čitanje reči. Svakako da če o gradevinama imati šta da se kaže u budučnosti. Što se toga tiče, sve je u redu. Ton je pun poverenja. Kako izgleda, još nije počeo sa probama za rečenicu koja če staviti tačku na sve: »Umetnik nestaje sa mnom!« ■ Neue Weltbühne, Pariz, 22. septembra 1983, B. B. Spisi o književnosti i umetnosti, Einaudi, 1973.