Bitef

POZORIŠTE ZNAKA Brechtov tekst je pozorište znaka. Ali ako hočemo da razumemo zašto ova seizmologija može da bude, u suštini, seizmologija, moramo da se podsetimo da je originalnost brehtovskog znaka u tome što se čita dvaput: to što nam Brecht daje da čitamo je, zbog začudnosti, pogled čitaoca, a ne direktnog objekta njegovog štiva; zato ovaj objekat može biti samo zahvalan na intelektualnom činu (otudenom činu) prvog čitaoca koji je več na sceni. Najbolji primer ovog »pravca«, paradoksalno, neču pozajmiti od Brechta, nego iz mog ličnog iskustva (kopija je bolji primer od originala: nešto à la Brecht, može da bude »brehtovskije od Brechta«). Evo, dakle, »ulične scene« kojoj sam prisustvovao. Veliku Tangersku plažu leti strogo nadgledaju; zabranjeno je skidati se, očigledno ne zbog neke stidljivosti, nego da bi se kupači naterali da plate kabine duž šetališta, kako »siromašni« (ova kategorija u Maroku postoji) ne bi mogli da imaju pristup plaži, na taj način rezervisanu za buržoaziju i turiste. Na šetalištu je jedan usamljeni mladič, jadan i tužan (znaci koji po meni, priznajem, pripadaju jednostavnom štivu, još uvek ne brehtovskom); jedan policajac (prijav kao i mladič) presreče ga i meri od glave do pete; vidim taj pogled, vidim kako se zaustavlja na cipelama; čuvar tada nareduje mladiču da odmah napusti plažu. Ova scena zahteva dva komentara. Prvi je predstavnik gneva koji u nama izazivaju red na plaži, duboka mladičeva pokornost, policijska samovolja, nedostatak novca, marokanski režim; ovaj komentar ne bi bio Berchtov (ali bi sigurno bila njegova »reakcija«). Drugi komentar če odrediti igru znakova; primetiče na mladičevo) odeči nešto što može da bude najjači znak bede: cipele ovde eksplodira sve njegovo nasilje u društvenom obeležju (kod nas je nekad bilo vreme u kome su postojali »siromašni«, mitologija iznošene cipele: dok intelektualac propadne zbog glave, kao riba, siromašan prepadne zbog nogu, razlog zbog kog Fourier, kad je hteo da preokrene gradanski poredak, računa na sjajno telo pohabanih cipela); krajnja tačka bede u poretku cipela je stara patika bez pertli, sa spljoštenim rubom pod petom, upravo onako kako ju je nosio naš mladič. Ali ovaj drugi komentar če se odnositi najviše na činjenicu da je ovaj znak pročitao sam čuvar: to je trenutak kada je spustio pogled i ugledao sramnu iznošenu cipelu koju policajac, u jednom trenutku, zahvaljujuči pravom paradigmatičnom skoku smešta bednika u klasu marginalaca: razumemo da je shvatio i zašto je shvatio. Igra se, možda, ne zaustavlja ovde; isti čuvarje izopačen kao i njegova žrtva: takode i upravo zbog cipela!

Oble, sjajne, demode kao i sve policijske cipele. Eto, od ovog trenutka, mi čitamo dva otudenja u konfrontaciji (situacija očrtana u sceni jednog malo poznatog Sartreovog piecea: Nekrassov). Naša spoljašnost nije jednostavna: ona utemeljuje dijalektičku kritiku (a ne manihejsku). »Istina - akcija« zasniva se na oživljavanju momka, ali i na oživljavanju policajca. ■ Ronald Bartes

PAOLO ROSSI, GANGSTER PO IMENU ADOLF HITLER Prešlo je jedno blistavo brehtovsko vece na festivalu u Pikolo teatru. Prikazani politički triptih suprotstavlja se didaktičkoj drami i, osim što ima ideološki smisao, osvetljava namenu pozorišta, u dva dela koji prikazuju nacizam; prvi u formi parabole, drugi u dramaturškoj hronici. Da bi se bolje stivatila kompleksnost ovog kolaža, treba odati da je Izuzetak i pravilo, tekst sa poukom, Strehler več jednom postavio, i to 1962 dotičuči se radikalizma u svom epskom istraživanju. Evo ponovo ove predstave, postavljene u saradnji sa Ginfrancom Marniera, sa raznim naslovima utisnutim na zavesu iza koje su muzičari, na pesku je osnovni pribor egzemplarne scenografije Damiania: cevi kao zidovi krčme, ogromni sanduk koji se prenosi na ledima, šator za nočenje u pustinji, piavo šatorsko krilo za prelazak preko reke, bambus! na tri stola u sudnici, sve to ispod črnog geometrijskog svetla. Postignuta je apsolutna jasnoča znakova i materijala, u skladu sa demonstracijom pokreta i neodovljivom jednostavnošču bajke istočnog obeležja. Trgovac koji se takmiči da stigne prvi do naftnog izvora, prelazak preko pustinje sa podredenima, vodičem i nosačem, prema kojima je vrlo grub i izrabljuje ih; prvog otpušta, drugog übija »u odbrani«, misleči da ovaj ide prema njemu sa kamenom u ruci, a u stvari to je bila Čuturiča kojom je trebalo da utoli žed. Ali, nije uobičajeno da sluga pomaže gospodam koji ga ugnjetava, i sud ga oslobađa: verovatnoča ne predvida izuzetak. Uz muzičke intervale, odigrana mimičkom perfekcijom, radnja, koja bi mogla da uplaši svojom ekspilitavnom upornošču, pogada nas konfuzijom koja se dañas izbegava upravo zbog dijalektičke jasnoče i razgoljuje i razoružuje mehanizmima kojima stil udvostručuje ekspresivnost. Oslikava se »loš» Sergio Leone, pored Francescoa Cordella i Giorgioa Bongiovannia, mladih glumača iz škole Pikolo teatra, rame uz rame sa veteranima povratnicima, kao što su Enzo Paraselo - dvolični sudija, sjajni Mimmo Craig, komunikativna Narcisa Bonati. Svi oni se, predvodeni zabavnom stvarnošču i pod vodstvom Gianfranca Mauria i uz Liana Casartellia, pojavljuju u