Bitef

Budva grad Teatar Budva Jugoslavija Borislav Mihajlovič-Mihiz:

BANOVIĆ STRAHINJA

Adaptacija i režija: Nikita Milivojevič Vladislav T. Lalicki (s pestovanjem za delo arhitekta Čarlsa Mura) Kompozitor: Zoran Erič Koreograf: Sonja Vukičevič Lektor; Nenad Lukovič Organizator: Snežana Sredojevič Učestvuju: Svetozar Cvetkovič (Banovič Strahinja), Ljiljana Krstič (Njegova majka), Varja Dukič (Njegova žena), Milo Miranovič (Sluga Milutin), Branimir Popovič (Vlah Alija), Miodrag Krivokapič (Jug Bogdan), Mladen Nelevič (Vojin Jugovič), Slaviša Curovič (Boško Jugovič), kao i Slavka Nelevič, Ljubinka Šarčevič, Kristina Popovič i Srdan Grahovac. Direktor projekta: Branislava Liješevič Inspicijent: Predrag Perovič Sufler: Dragana Andelkovič Majstor svetla: Miomir Malovič Majstor: Momo Milič Tehnička realizacija: »Svetlost teatar« Premijera: 16. avgusta 1996. u Budvi gradu Teatru. ■

REDITELJ Nikita Milivojevič j edan je od vodečih jugoslovenskih reditelja mlade generacije. Dobitnik svih značajnih priznanja za režiju kod nas. Najznačajnije predstave: Žak ili pokornost, Mario i Mađioničar, Sedmorica protiv Tebe, Emigranti, Celava pevačica, Maska, Život je san, U potpalublju... Stalni je reditelj Narodnog pozorišta u Beogradu. Živi i radi u Beogradu. ■

ISKUŠENJE Raskinuti sa svojim bogovima, precima, jezikom i zemljom, ukratko, raskinuti sigurno je strahovito iskušenje, ah isto tako i zanosno iskušenje koje tako nezasito traži otpadnika i, štaviše, izdajnika. ■ Priznanje i anateme, Emil Sioran

DRSKOST KOJA IMPONUJE Prvo što u predstavi Banović Strahinja Budve grada Teatra uočavamo več na osnovu kostima Bojane Nikitovič jeste da je komad Borislava Mihajloviča Mihiza izmešten iz istorijske epohe (početak juna 1389. godine). Ovaj rediteljski postupak može da deluje drastično i smelo samo nekome ko nedovoljno poznaje dramsku literatura. Naime, Banovič Strahinja sasvim sigurno nije istorijska drama (to se, uostalom, nedvosmisleno naglašava u piščevoj napomeni). Istorijsko okruženje i mitska osnova koriste se za pokretanje nekih sasvim savremenih (zapravo univerzalnih) intelektualnih i etičkih pitanja, te se na osnovu toga ova drama ponajpre može svrstati u problemske komade šoovske ili sartrovske orijentacije. Ono što je u rediteljskom postupkom Nikite Milivojeviča zapravo smelo i drastično jeste nešto sasvim drugo od ove istorijske »decentralizacije«; u njegovoj predstavi nije ostalo nista od mihizovske suptilnosti u preplitanju lirskog i ironičnog, koja sigurno nema poredenja u našoj dramskoj literaturi. Milivojevič je napravio predstavu velike intelektualne hrabrosti, gotovo drskosti, u kojoj su sve tananosti, neclovršenosti i neopredeljivanja jednog intelektualca, maksimalno radikalizovane, zaostrene i dovedene do kraja snagom jednog ratnika. Ako se prepustimo patetičnim metaforama, reklo bi se da je komad napisao ironični i skeptični Jug Bogdan, a režirao pametni i smeli