Bitef

Banovič Strahinja. Ovakvo rediteljsko čitanje nalazi opravdanje u radikalizmu vremena u kome živimo, vremena u kome više nema mesta za suptilnost i neopredeljivanje. Reditelj je, prevashodno, drastično intervenisao u pogledu dramske strukture komada. Ispravno uočavajuči da je centralni dogadaj komada sudenje slaboj i nezaštičenoj ženi u praskozorje sudbonosne bitke. Milivojevič je sudski proces razvijao celim tokom predstave, dok su druge scene predstavljale rekonstrukciju uzroka njene preljube i izdaje. Ovim postopkom, osim što je fokusiran centralni događaj drame, dobijeno je znatno na dinamičnosti i ritmu, što je, takode, suprotno piščevim namerama (u drami se upravo insistirá na statičnosti). Još značajniji od intervencija na planu forme jesu rediteljski zaokreti u pogledu značenja komada. Pisac čiji svi junači sude ili protiv svoje volje ili ne pristaju da sude, ni sam ne pristaje da sudi; pozicija svakog lika u komadu ima svoje intelektualno i etičko opravdanje. Na kraju predstave Nikite Milivojeviča ostaju dva suprotstavljena, nepomirljiva tabora: Banovič Strahinja i njegova žena i klan Jugoviča, kome pristapaju Vlah Alija i verni Strahinjin sluga Milutin (pitamo se zašto ne i Strahinjina majka, kada to radikalizam rediteljskog postopka (raži), Svetozar Cvetkovič (Strahinja) i Varja Đukić (njegova žena) ostaju sami i počinju jedan grčevit ples, ples bez lakoče i gracioznosti, u kome svakog trenutka samo što se, onako visoki i tanki, ne slome, ali koji dosledno i prkosno ipak nastavljaju (odlična koreografija Sonje Vukičevič i muzika Zorana Eriča). Naravno, scenska pojava ne bi bila dovoljna da nije i svedenih, nenametljivih i preciznih glumačkih sredstva kojima se ovo dvoje glumača koriste. Logično je da ovako smela predstava mora da plati i neki danak svom radikalizmu. Odstranjevanjem neprisutno prisutnog lika Majke Jugoviča izgubila se ideja o iracionalnosti i apstraktnosti grandioznih politichili vizija koje osuječuje »male« zakone »života i krvi« koje tako predano brani Banovič Strahinja. Šta simbolizuju Jug Bogdan i njegovi sinovi u ovoj predstavi? Beskrupulozne politicare, dekadentnu aristokratiju, ambiciozne skorojeviče? Največa žrtva ovakve rediteljske nedefinisanosti je Jug Bogdan Miodraga Krivokapiča, čija su bahatost i grubost (sugerišu ideju o Jugovičima kao skorojevičima) u nepomirljivoj koliziji sa mudrima, blago ironičnim i uvek poštenim izjavama starog plemiča. Iz preostalog dela glumačkog ansambla izdvajaju se Branimir Popovič koji je napravio efektnu bravuru sa svojim dijabolično šarmantnim i maksimalno erotizovanim VlahAlijom i skrušena i starovremska Strahinjina majka Ljiljane Krstič. Nikita Milivojevič je od polemiche drame napravio polemički teatar koji imponuje svojom intelektualnom hrabrošču, teatra sa kojim se može debatovati. A, sve ono s čim se može

debatovati, bilo da je predstava ili kritičko mišljenje, neosporno vredi. ■ Politika, 21 avgust 1996. Ivan Medenica

MIH IZ: MANJE POZNAT KAO BORISLAV MIHAILOVIČ (1983) Borislav Mihajlovič Mihiz voli paradoks i u životu i u literaturi. Može se slobodno reči da i paradoks voli njega. - I u životu i u literaturi. Za njega kažu da je najplodniji usmeni pripovedač u Srba, a on dodaje, s pravom: »Sta li sve ne napisu ti koji malo pišu.« On je pomogao savetom sve što u našoj literaturi dañas važi za veliko, a njemu gotovo niko nije pomagao (a i zbog čega bi, on je sebi najbolji i najstroži savetrdk). Najbolje, sem svoje, poznaje ffancusku kulturu, a omiljena mu je zabava da dokazuje da je ona manja nego što slovi i što Francuzi i misle. Važi za ličnost koja previše voli prošlost svoga naroda, a nema medu nama živog pisca koji je s više prave ironije takao romantični mit našeg srednjeg veka svojim antiromantičnim dramama. Borislav Mibajlovič je jedan od najobrazovanijib intelektualaca našeg vremena (poznaje problematiku i poezije i kukuruza), a nikada nije bio profesor na fakulteta, iako je jedan od najboljib govornika koje zna naša sredina. To obrazovanje je stekao u jednoj od najboljib gimnazija, jedinoj s istinski dugom tradicijom, u Sremskim Karlovcima, u kojoj je ukrajinski profesor Emanuel KozačinsM, još u XVIII veku, napisao prvu srpsku dramu. U toj gimnaziji primenjivana je starinska pedagogija - učilo se mnogo Štihova napamet, na grčkom i latinskom, naizust bubale narodne pesme, junačke i ženske, i ceo Gorski vijenac pride. Rada je negde u Rovinju leta 1962. godine seo da piše svoju dramu Banovič Strahinja ne samo da nije pročitao drame Nikole T. Đurića, Milana Ogrizoviča i Budimira Grahovca na ista temu več ni ta poznata narodnu pesmu kojom se, u stvari, inspirisao. Svoje predhodnike nije čitao, jer ga nisu zanimali, znao je da mu ne mogu pomoči, a pesmu zato što je nije imao u Rovinju, a nije mu bila ni potrebna, jer je znao naizust još iz roditeljskog doma ili iz karlovačke klupe. Svoju prvu dramu napisao je za mesec i po dana u svojoj skromnoj kuči u Rovinju. O Mihizu se priča da se ujutro na rovinjskoj rivi sretao sa prvim jutamjim kupačima ranoraniocima - samo što su oni rano ustali, a Mihiz još nije legao, posle nočnog kockanja, Tog izuzetnog leta 1962, jednog dana je osvitao nad dijalozima Banovič Strahinje, a drugog sa svojim beskrajnim pričama uz vino i poker, kojih se ne odriče lako.