Bitef

bivših učenika sovjetske škole. -Večiti učenik trećeg razreda koji je odavno izrastao iz iznošene školske uniforme , Nimfeja 2 Saše Mašanova je tihi dečak koji vrlo mnogo voli svoju vetroplrastu mamu. -Nimfeja 1- Vorobjov je "pravi dasa” koji i u školi "ne izigrava" i u plesu je bolji: pažljivo i uporno potiskujući Nimfeja Mašanova, dolazi do partnerke i vrti se s njom u vatrenom plesu. -Nimfeja 2 je stidljiviji, malo je mlađi od svog dvojnika kao lik i kao glumac koji je nedavno došao u “svet vizuelnih asocijacija" Andreja Mogučeg. I Mašanov zna da se rastvori u umetničkom toku svesti, isto kao i lišće, andeličić na prozoru koji visi i projekcija Mona Lize na providnoj zavesi. Zadivijujući par koji emocijom puni racionalno iskonstrui'san prostor predstave, ali ova emocija je zatvorena, prenosi se posredno preko dodira, fiuidnosti stanja, lakoće i prepoznatljivosti osećanja. Zatim, i momenat apsolutne otvorenosti gledaocu. Isto tako slobodno, oni su unutar predstave otvoreni jedan prema drugom. Zbog toga “unutar" kao i da ne postoji, struktura je razmaknuta. A zatim, i odabrana intonacija i plastičan crtež adekvatni pripovedanju Saše Sokolova. I, osećanje apsolutne istovetnosti načinu na koji Mogučij gradi scenski tekst. Najčešće je to vidijiva odsutnost težišta, razlabavljenost, “neprozirnost" radnje. -Vrlo nežan par. -Kao cvetić. BUDALA JE TANANA ST VAR Sve je počelo pre dve godine, kad je Mogučem ponuđeno da u inostranstvu režira internacionalnu, nemačko-poljsko-rusku predstavu. Reditelj je za osnovu sižea izabrao poznatu priču Saše Sokolova i doneo svoj rad na "Suncokret". Tu se pokazalo da je u ilegalnoj laboratoriji Formalnog teatra reditelj ipak pronašao filozofski kamen koji dopušta da se "divni uzleti maste“ pretapaju u univerzalne pozorišne tekstove. Ako je, medutim traganjem za metodom poželjno baviti se učenicima -istomišljenicima, za njegovu proveru treba se obratiti ljudima sa strane. Mogučij nije daleko išao. I podelu za novu Školu za budale napravio je medu glumcima trupe “Baltički dom“, gde se Formalni teatar poslednje četiri godine nalazi. Dmitrij Vorobjov i Aleksandar Mašanov, koji igraju umesto Olega Žukovskog, glumca Formalnog teatra i Poljaka Mareka Čuhutskog, nisu ih zamenili, već su na pozorišni način efektno upali u lirski prostor Andreja Mogučeg i u njemu zauzeli svoje mesto. Istina, pre početka predstave oni inteligentno upozoravaju da će samo “pokušati da odigraju" jednog istog dečaka -Nimfeja Albu, čija je svest podeljena na dva delà, Ovaj pokušaj bio je za reditelja prelazni, Ako je u prvoj redakciji on sam morao da dokazuje prednosti ovakvog - patološkog s medicinskog gledišta - pogleda na život, sad su Dima i Saša (tako piše u programu) izneli svoje apsolutno neosporne argumente u korist iracionalnog, nesebičnog odnosa čoveka i sveta.

Naglašeno obična, domaća imena glumaca ukazuju na glavnu ideju reditelja: famozna pukotina koja je svet razbila napola, nije prošla kroz srce, već kroz svest odraslog čoveka na mestu i u vreme kad se on odrekao svog dvojnika - deteta. Zato Nimfeja Alba u dvojnoj ulozi u predstavi ne izgleda kao šizofreničar, već kao lik šiparca kome odrastanje ne smeta da sačuva čistotu i neposrednost dečjeg shvatanja. Pritom, to nije idealan lik, već vrlo konkretan (koristeći terminologiju Evgenija Griškovca, drugog pozorišnog pesnika) , tj. realan i prepoznatljiv. I mada svaka Nimfejeva polovina uporno ističe na svoju samodovoljnosti, pravo da živi i oseća nezavisno od one druge polovine, u principijelnim pitanjima one se slažu, na primer da ni u kakve opštepriznate ideale ne treba verovati tek tako. Liku Mona Lize - projektovanom na školskoj tabli, marijivo se kredom crtaju brkovi i brada, Ovaj toliko poznati huliganski nastup objedinjuje ne samo dvojicu učenika dugajlija, izraslih iz svojih školskih uniform!, već i sve okupljene medu zidovima sobe za probu br.9l pod krovom "Baltiékog doma". A za to vreme, iza navučene horizontalne beie tkanine od gaze promiču nekakve figure - i oba dečaka se, odjednom, takode nadu iza nje, u carstvu senki, 1 mada su slične zavese razapete po proscenijumu skoro u svakoj petoj predstavi, prvi put s nestrpljenjem koje se pojačava čekaš da se razmaknu. Zato što vise nema sumnje da je tamo sakrivena ne samo "negativna strana svesti" već i tajanstven i primamljiv svet vizija i snova, roden "bezgrešnom svešću pesnika“. Senke stvarno postaju od krvi i mesa, a glumačko-rediteljske metafore dobijaju osetnu svežinu postojanja u sadašnjosti. Ispostavlja se da junak Dime - Saše ima svoju Đokondu elegantnu, ženstvenu učiteljicu. Nastavnica biologije Veta Arkadjevna je Nataša Žukovska; nije slučajno što upravo u njenoj učionici (u levom daljem uglu sobe) visi netaknuta reprodukcija Leonardove tvorevine. Nimfeja Alba, bez obzira na mladost, već je imao sreće da sretne pravog vaspitaöa duha - krupnog i neverovatno lakog Pavla Norvegova -Denisa Širko, koji kitnjasto govori u kabinetu geografije, dijagonalno od razreda mile Vete. A među njima je “parce prostora“, raskrsnica mašte, gde se odigrava sve najznaöajnije. Ovde Nimfeja Alba (na smenu) pleše nešto latinoameričko sa Vrtom Arkadjevnom, dajući svakom pokretu smisao viteškog gesta. Ovde on i mama sede pored bakinog groba prekrivenog istim onim šuštavim lišćem - i, u junakinji Ire Kuznjecove oživl java bolećiva i nesreéna mama, i njen privatni život sa večnim razdorima i stalnim osećanjem krivice pred mužem i detetom. Reditelj Mogučij sa nama ne razgovara о psihološkim razlozima, već о nepogrešivoj, mada na prvi pogled i apsurdnoj logici sna, gde se prozor, odjednom, nađe okačen za plafon, a ormar iskrsne usred sobe. U njemu sedi i smejulji se starica širokih obraza (veštica Trahtenberg? susetka? - na to pitanje neće odgovoriti čak ni glumica Sveta Smirnova), koja