Bitef

KAKO REKONSTRUISATI „PUPILIJU"? Radieremo na inscenaciji i prikazivanju razlicitih postupaka i mehanizama u originalnom delu, kao i na njegovoj rekonstrukciji. Nismo toliko zainteresovani za pitanje„kopija/original"jer mislim da je postmodernizam vrlo dobro odgovorio na to pitanje. Mene zanima da ponevo prodem kroz otvoreno polje te predstave, a ono je otvoreno na razlicitim nivoima: - ne-vestini i svakodnevnosti; - od ne-spektakularnosti do krajnosti; - od slobodne improvizacije i folklorne saljivosti do vojnicke discipline; - kolektivnom umu/gluposti; - od veoma formalnog nelinearnog jezika performansa do politicki angazovanih izjava. Pitanje autorstva takode je bitno kad se nesto reprodukuje, ali mislim da Pupilija funkcionise kao neka vrsta otvorenog izvora: ona je neka vrsta antiautoritarne matrice koja se moie samo poboljsati. U rekonstrukciji ce biti elemenata i postupaka koji prikazuju / igraju se (sa) kontekstom. Na primer: - nameravamo da snimimo originalnu postavo kad ih pozovemo da zajedno pogledamo video originalne predstave; - nameravamo da snimimo nekog starog kriticara kako cita vlastiti prikaz originalnog ostvarenja, koji je u ono vreme objavljen u vodecem dnevnom listu i bio veoma emotivan odgovor na ono sto je kriticar video na pozornid...; - neke prizore ce izvesti gostujuci izvodaci. Na primer, jedna od ¡deja je da scenu u kojoj izvodac kopulira sa globusom uvek izvodi neki drugi gostujuci izvodac U rekonstrukciji podelu cine razliciti mladi umetnici koji ce ponovnoj inscenaciji pristupiti kao strucnjaci za odredene zadatke: pies, muziku, improvizaciju, pozoriste, knjizevnost... Rekonstrukcija Pupilije bice prikaz pristupa, postupaka i tehnika pri ponovnoj inscenaciji, koji ce gledaocu preneti odnos ili dijalog izmedu dva istorijska perioda. Sledice se originalna dramaturgija 20 prizora i prikazati 20 razlicitih pristupa ponovnoj inscenaciji (izvedba istog zadatka, izvedba originalnog glumca kako izvodi zadatak, izvedba video-zadatka, izvedba scenarija, tacno oponasanje originalnog prizora, ostavljanje otvorenim unutrasnjeg izvodenja zadatka i improvizovanje teme...). „PUPILIJA" I PONOVNO OTKRIVANJE ISTORIJE PLESA Mnoga pitanja koja ostaju otvorena u vezi sa evropskim plesom za poslednjih 10 godina vec su postavljena u originalnoj predstavi. Za mene je rekonstrukcija stoga i politicki program za pozorisne i plesne skole. Arheologija strukture pokreta i pozornice je ein razmene, a ne ein reprodukeije. Pies je umetnicki oblik koji se uvek smatrao umetnickom formom demokratskih drustava. Ne postoji drugi umetnicki oblik koji je tako tesno povezan sa savremenoscu (modernom, postmodernom, savremenom) i slobodom kao sto je pies. Pies je umetnicka forma par excellence prvog svela. Ne iznenaduje sto u zvanienim istorijama savremenog plesa niko ne pominje pies u nedemokratskim drustvima. Postojali su folklor, balet i vojne parade - svi do jednog forme pre-demokratskih rezima. Сак i u zemljama drugog i treeeg sveta istorija plesa kao umetnicke forme posmatra se iskljucivo zapadnjackim ocima. Ako istorija plesa postoji, to je istorija ucenika nekog velikog zapadnog majstora, uglavnom Labana, Wigmana ili Palluccae. Ono sto je potrebno uraditi jeste otkriti i naci mesta, oblasti i zbivanja gde je pies funkeionisao kao probadanje (drugim recima, skrivao se, ulazio/iziazio na zadnja vrata). Ako, kao primer, uzmem okruzenje u kojem zivim, performansi konceptualne grupe OHO i kolektiva pesnika Pupilija Ferkewerk (i jedni i drugi delovali su u Sloveniji kasnih 1960-ih) bili su mesta gde je pies znacio probadanje. Pies nije mogao da ostvari vlastiti zakoniti status sve dok komunisticki rezim nije poceo da se rusi (u Sloveniji 1980-ih), cak iako je bio staine zastupljen i pojavljivao se tamo gde je bilo mesta za eksperimentalnu umetnost - vizuelna umetnost, ogledna muzika i pozoriste... Zvanicna tumacenja predstava Pupilija Ferkewerk kazu da su se„oni koristili elementima plesa". Ali kako su mogli da se koriste elementima plesa ako on nije postojao? Naprotiv, upravo je pies nasao mesto u njihovoj predstavi, ma kako poetieno to zvuealo. Jednostavnije receno, ¡deja da pies nije postojao u nedemokratskim drustvima veoma je sumnjiva teza i ono sto treba hitno uraditi jeste ponovo definisanje istorije plesa. To bi takode bacilo potpuno novu svetlost na procese koji se desavaju na evropskoj plesnoj sceni vec vise od 10 godina.