Bitef

uPalermu

Palermo. Da ima telo, ne bi na njega skretao paznju. Da ga ne bi povredivali I identifikovali. Paradoks jednoga grada koji ima mirise, ukuse, svojstvene boje, all koji izmice bilo kakvoj definiciji. Ima udaljene glasove koji dopiru sa ulica, iz mracnih sokaka, ima pesme, zamor, upiakane price, izgubljena lica, prazna zapanjujuca lica koja ne bi da vas zapanje, ali njegovo obelezje, njegov grb na stitu je tisina, Govorimo o toj tisini, о toj nepomicnosti, izbiiza, prisno. Cekamo da se saucesnicka tisina pretvori u osobinu, u poseban element karaktera svakog od nas, Spolja i iznutra, razdvojeni pragom koji ne moie da se prede. Govorimo о gestovima koji se formiraju u glavi, savrseni, ali ne uspevaju da predu, da se prenesu na nase misice, u nasu krv, kao deca koju vecito hrane uvek gravidne majke, a koja se nikada ne radaju. U Palermu nema akcije, vec samo ceremonija, ne drze se govori vec se retoricki dejstvuje, citira, namiguje, aludira... To je grad rasipanja i suvisnosti, velicanstvene ukrasenosti koja krunise rasulo. Ovaj teatar nemoguceg, koji od Paierma cini neku vrstu simbolickog predstavljanja duse sveta, neprestano aktivne, zauzete i umiruce, jeste nasa komedija. Pet glumaca na sceni. Pet rodaka vezanih, poslusnih pred zakonom svog poduhvata, Jedan cilj: dejstvovati. Preci präg, staviti nogu pred nogu i krenuti. Napolje. Ulicom. Otici. Da bismo se sagledali. Da bismo za boravili sukob, pukotine senki prilepljenih za zidove. Ispuniti sopstvenu dusu da ne odleprsa cim se sirom otvore vrata. Izmisliti lazi da bismo zbrisali osecanje besmisla, koje se ogleda u svakom gestu. Sest glumaca jedne porodice i mi, koji ih gledamo.

Emma Dante

Predstava je posvecena mojoj majci.